Prije otprilike četiri godine počeo je da snima sopstvene pjesme u potpuno skromnim uslovima. Sin mu je pokazao kako da koristi softver za produkciju, a komšija sa sprata iznad naučio ga je da svira gitaru

„Gitaru je stvorio Bog”, kaže otac Dionisios Tabakis, sjedeći u dnevnoj sobi svog stana u Nafpliju, gradu na peloponeskoj obali Grčke. Okružen impresivnom kolekcijom muzičkih instrumenata i religijskih ikona, odjeven u dugu crnu mantiju i sa rijetkom, sjedom bradom, Tabakis zvuči kao da govori sa amvona kada dodaje: „Đavo ne može ništa stvoriti. Bog je stvorio sve.”

Njegov omiljeni instrument je prilagođeni Harley Benton R-457. Kupljena za samo 135 evra, ova upečatljiva električna gitara proizvodi akorde koji su nestabilniji i atonalniji od onih na običnoj gitari, ali ujedno i topliji. Tabakis taj zvuk upoređuje sa „talasima” ljudskog glasa.

Karakteristični talasi distorzije ovog instrumenta prožimaju Paradise Metal, album snimljen u kućnoj radinosti. Ova mješavina dum metala, božićnih pjesama i religijskog dabstepa lansirala je oca Tabakisa iz potpune anonimnosti u kultni status ranije ove godine. Dogodilo se to nakon što mu je Pitchfork, biblija eksperimentalne muzike, dodijelio ocjenu 7.6 – višu nego što su svojevremeno dobili kultni albumi Drukqs sastava Aphex Twin ili Discovery dvojca Daft Punk.

Ono što komplikuje gitarističku strast oca Tabakisa jeste činjenica da je ovaj 53-godišnjak rukopoloženi sveštenik Grčke pravoslavne crkve, hrišćanske tradicije koja je istorijski sve instrumente i svjetovne melodije smatrala satanskim i prijetnjom za smjernost porodičnog života.

„Električna gitara je donekle neshvaćena u crkvi. Smatra se da je ‘od đavola’.”

Otac Tabakis je u samostalnoj misiji da to promijeni. Susret licem u lice s njim djeluje kao malo čudo, s obzirom na njegovu povučenu prirodu. Kada smo prije mjesec dana kontaktirali ljude iz njegove izdavačke kuće, priznali su da ga nikada nisu vidjeli uživo niti s njim razgovarali telefonom. Ima YouTube kanal, ali nema drugog značajnog prisustva na internetu. Nakon objavljivanja albuma u aprilu, dobio je niz poziva za medijska gostovanja, ali je većinu odbio, strahujući da će na televiziji ispasti smiješan.

Kao jedan od 8.000 sveštenika registrovanih u vjekovnoj Grčkoj crkvi, Tabakis je duboko posvećen svom pozivu. Iako nije u celibatu – u braku je sa Foteini već 32 godine i imaju troje djece – isposnički ideal je nešto čemu teži. Svake godine hodočasti na Svetu Goru, autonomno monaško središte, i divi se asketama i požrtvovanim sveštenicima, poput djeda svoje supruge, koji je živio među medvjedima i vukovima na granici sa Albanijom. „To su pravi sveštenici”, kaže on, dok za sopstvene talente stidljivo dodaje da su „više za pokazivanje”.

Rođen 1972. godine, Tabakis je odrastao u luci Pirej, u porodici toliko siromašnoj da su roditelji dvaput pokušali da abortiraju trudnoću s njim. „Oba puta doktor nije bio tu”, kaže uz osmjeh. Pirej je tada vrio od Grka koji su pobjegli iz Smirne kada su turske snage zapalile grad 1922. godine. Među njima je bio i njegov djed. Sva ta vizantijska kultura i danas teče kroz Tabakisa. „Odatle potičem. To je u mom DNK.”

Muzika je postala način da izrazi to kulturno nasljeđe. U srednjoj školi, sveštenici iz njegove parohije uveli su ga u vizantijsku muziku, a od tada je samouk savladao niz rijetkih instrumenata: džumbuš, kabak kemane, jajli tanbur, zurnu, nej i razne vrste lira. Pod ogromnim portretom Bogorodice, kojoj pripisuje zasluge ne samo za to što je preživio pokušaje abortusa već i za svoj nedavni muzički uspjeh, ponosno demonstrira razlike među instrumentima.

Prije otprilike četiri godine počeo je da snima sopstvene pjesme u potpuno skromnim uslovima. Sin mu je pokazao kako da koristi softver za produkciju, a komšija sa sprata iznad naučio ga je da svira gitaru. Evgenija Simela Armeni, 23-godišnjakinja koju je upoznao u crkvi, snimila je vokale preko svog telefona u studentskom stanu.

U isto vrijeme počeo je da objavljuje pjesme na YouTube-u. „Nikada nisam imao ambiciju da postanem slavan”, napominje. Njegov kanal je sakupio skromnih 4.000 pratilaca, ali jedan od njih bio je Nikolas Rafael, osnivač ultra-moderne izdavačke kuće Elhellell iz Soluna, koji je odmah ostao očaran.

„Muzičari danas pripadaju vrlo specifičnim arhetipovima. Svako je kopija kopije. Otac Tabakis prkosi svemu tome. On je prijatno osvježenje u odnosu na tipične umjetnike.”

Rafael je pronašao Tabakisovu imejl adresu na jednom hrišćanskom forumu i predložio mu da snime ploču.

Paradise Metal je divlja vožnja koja spaja vizantijsku muziku, hrišćansko pravoslavlje, hevi metal, rep i tehno. Glasne molitvene inkantacije prožimaju većinu pjesama, ali neočekivani obrti vrebaju iza svakog ugla. Traka pod nazivom Tehno u manastiru počinje uzvikom „Jeste li spremni?”, prije nego što pređe u ritmično pojanje preko mračnog, sintetičkog bita. Pitchfork je ovu numeru opisao kao „apsolutno igralište” koje uspijeva da bude ambiciozno, a da istovremeno ne shvata sebe previše ozbiljno.

„Trudim se da eksperimentišem i istražujem”, kaže Tabakis, citirajući stih grčkog pjesnika Janisa Ricosa: „Nikada nisam bio ljubomoran na velike kuće, već na velike prozore”, i dodaje: „Svaki muzički instrument je prozor kroz koji možete vidjeti dio univerzuma, dio neba.” Riječ metal, kako navodi ovaj etimološki radoznali sveštenik, dolazi od grčkog metalláō, što znači rudariti, istraživati.

Naslov jedne od pjesama, Flexareis Karga, Ekklisiastiki Rap, u prevodu znači „Fleksuješ na maksimum (Crkveni rep)”. Otac Tabakis objašnjava: „'Fleksati’ znači baviti se nečim upadljivo, a ‘na maksimum’ znači mnogo.” Ističe da nije politički umjetnik jer nije siguran koliko je od onoga što vidimo stvarno. Ipak, pjesma Dubai Paei („Zbogom, Dubai”) inspirisana je sukobom na Bliskom istoku i masovnim egzodusom ljudi kada su bombe počele da padaju na ovaj grad luksuznog načina života. „To me je podsjetilo na Vavilon iz Knjige Otkrivenja, koji se, slikovito rečeno, ispraznio. To je satira o uzaludnosti bogatstva.”

Ono što možda najviše iznenađuje jeste koliko ovaj album nema ulogu pridike. Njegova motivacija za ulazak u rep vode bila je želja da premosti jaz između starijih generacija, za koje smatra da umiju biti beskompromisne, i mlađih, koje govore drugačijim jezikom. „Morao sam da pronađem neke rime, što je bilo teško. Otišao sam na internet da potražim sleng i uradio ono što sam mogao.”

Nijedno od njegove djece nije pretjerano religiozno; Tabakisova kćerka je 25-godišnja istetovirana fotografkinja koja živi u Atini. Svoje strasti namjerno im nije nametao. A šta drugi sveštenici misle o njegovom uspjehu?

„Nisu nam ništa rekli, što je dobra stvar. Nismo odavde, pa ih ne poznajemo tako dobro”, kaže Tabakis, iako u tom mjestu živi već 27 godina.

On aludira na to da unutar crkve postoji određeni rivalitet i da neki ljudi nisu u njoj iz pravih razloga, već su više zabrinuti za moć.

Stara crkvena jednačina koja svjetovnu muziku izjednačava sa đavolom očigledno ga ne brine. Bog „ima ukusa”, insistira on. „On voli lijepe stvari. Nije neukusan.” Stvaranjem nečeg lijepog, čak i pomoću ovih instrumenata, Tabakis slavi svoju vjeru. Ipak, ostaje uzdržan kada je u pitanju njegova budućnost kao muzičara. Koliko god njegova karijera bila uspješna, nikada ne bi napustio crkvu da bi se muzici posvetio s punim radnim vremenom. „Kažu da je sveštenik bolji od kralja, jer može pretvoriti hljeb u tijelo Hristovo. To ni anđeo ne može.” Kada izađe u šetnju sa suprugom, nekako uvijek završi ispred svoje crkve.

Na pitanje o predstojećim nastupima uživo, odgovara sopstvenom vrstom poezije, koja je napola uzvišeni misticizam, a napola apsurdna šala: „Osjećam se kao da su izvukli ribu iz vode da je prošetaju kako bi udahnula malo vazduha.” Pravi pauzu, a zatim dodaje: „Osjećam se veoma nelagodno. Ali ako to ljudima donosi radost, onda sam za.”

IZVOR: The Guardian