U novom broju naučnog časopisa Historijski pogledi, bosanskohercegovački historičari dr. Hikmet Karčić i dr. Jasmin Medić objavili su detaljnu studiju pod nazivom „Dekonstrukcija jednog narativa: Analitičke greške i historijska selekcija u izvještavanju o Bosni i Hercegovini“. Rad predstavlja sistematski naučni odgovor i kritičku analizu stavova njemačke historičarke Marie-Janine Calic, iznijetih u časopisu ZEIT Geschichte. Karčić i Medić argumentiraju da se u spornom njemačkom tekstu, kroz niz krupnih metodoloških propusta i selektivno čitanje ratne i postratne istorije, svjesno ili nesvjesno reproducira paradigma civilizacijske sumnje prema Bosni i Hercegovini te njenom većinskom bošnjačko-muslimanskom stanovništvu. Kroz dekonstrukciju sedam ključnih teza upozoravaju na opasnost od akademskog legitimiranja desničarskih i populističkih narativa koji modernu i sekularnu evropsku državu pokušavaju redefinirati kao permanentnu prijetnju na rubu kontinenta

U savremenom zapadnoevropskom intelektualnom i medijskom diskursu, Bosnu i Hercegovinu se nerijetko posmatra kroz prizmu specifične analitičke asimetrije koja se manifestuje u stalnom preispitivanju njenog kulturnog i civilizacijskog identiteta. Fenomen u kojem se jedna država i njeno većinsko stanovništvo tretiraju kao trajna devijacija ili potencijalni izvor nestabilnosti na rubu Evrope nije nov, ali njegovo obnavljanje u uglednim stručnim i polupopularnim publikacijama zahtijeva dubinsku naučnu i metodološku dekonstrukciju.

Posljednji u nizu takvih primjera predstavlja TEKST istaknute njemačke historičarke Marie-Janine Calic objavljen u prestižnom časopisu ZEIT Geschichte, pod naslovom koji sugerira duboke unutrašnje lomove i nepremostive historijske antagonizme. U svojoj iscrpnoj studiji objavljenoj u časopisu Historijski pogledi, historičari dr. Hikmet Karčić i dr. Jasmin Medić poduzeli su sistematsku analizu i dekonstrukciju ključnih teza iznijetih u pomenutom njemačkom listu, ukazujući na hronične analitičke greške, selektivnu upotrebu historijskih izvora i reprodukciju narativa koji imaju dalekosežne političke implikacije u savremenom evropskom kontekstu.

Osnovni problem koji Karčić i Medić identificiraju u modernom zapadnom izvještavanju, a koji je kulminirao u tekstu u listu ZEIT Geschichte, ogleda se u smještanju Bosne i Hercegovine, a posebno Sarajeva i bošnjačko-muslimanskog stanovništva, u okvir permanentne civilizacijske sumnje. Autori argumentiraju da se kroz niz naizgled objektivnih historijskih konstatacija zapravo provlači obrazac stigmatizacije koji ima dugu genezu.

Taj diskurs počiva na pretpostavci da je bošnjačka većina inherentno sklona radikalizaciji ili odmicanju od evropskih vrijednosti, čime se politički procesi unutar zemlje lišavaju svoje racionalne, ustavno-pravne i socio-ekonomske dimenzije te se svode na vjersko-identitetske sukobe. Ova vrsta redukcionizma ne samo da iskrivljuje historijsku stvarnost devedesetih godina prošlog vijeka, već i direktno utiče na oblikovanje savremene evropske politike prema Sarajevu, stvarajući moralnu paniku tamo gdje empirijski podaci pokazuju sasvim drugačije procese.

Prva i vjerovatno najčešće eksploatirana teza koju njemački tekst preuzima iz starijih propagandnih matrica jeste tvrdnja da je bivši predsjednik Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović u svom teoretskom radu „Islamska deklaracija“ zagovarao uspostavljanje panislamskog carstva koje bi se protezalo od Maroka do Indonezije.

Karčić i Medić detaljno dekonstruiraju ovaj mit, naglašavajući da se takva interpretacija zasniva na grubim analitičkim greškama i potpuno istrgnutim citatima. Korijeni ove manipulacije sežu u 1983. godinu i montirani Sarajevski proces, kada su jugoslovenski komunistički sudovi i represivni aparat instrumentalizirali Izetbegovićevo pisanje u političke svrhe kako bi iskonstruisali nepostojeću kontrarevolucionarnu prijetnju. Tokom uvertire u rat i tokom same agresije na Bosnu i Hercegovinu, ovu su tezu preuzele srpske nacionalističke strukture pod vođstvom Radovana Karadžića, dodatno je ideološki zaoštravajući kako bi pred međunarodnom javnošću opravdale kampanju etničkog čišćenja i genocida, predstavljajući svoje vojne operacije kao odbranu kršćanske Evrope od navodne islamske teokratije.

U stvarnosti, ni prvo izdanje „Islamske deklaracije“ iz 1970. godine, kao ni njegovo ponovno objavljivanje 1990. godine, ne sadrži nikakve institucionalne, teritorijalne niti ustavno-pravne projekte usmjerene ka pretvaranju Bosne i Hercegovine u teokratsku državu. Izetbegović u svom radu raspravlja u općim, normativnim i filozofskim okvirima o stanju u muslimanskom svijetu uopće, analizirajući krizu identiteta i modernizacijske procese u zemljama Bliskog istoka i Sjeverne Afrike. Nekritičko preuzimanje ove ratne propagandne matrice u savremenom njemačkom medijskom prostoru ukazuje na nedostatak metodološke distance prema izvorima koji su dokazano kreirani s ciljem delegitimizacije bošnjačkih političkih faktora i opravdavanja nasilja nad civilnim stanovništvom.

Pored toga, historijska je činjenica da je ovaj tekst prije izbijanja sukoba bio potpuno nepoznat najširem sloju bošnjačkog stanovništva, pa čak i unutar vodećih intelektualnih krugova, što dodatno obesmišljava tvrdnju da je on služio kao nekakav tajni operativni plan za transformaciju društva.

Nadovezujući se na tezu o Izetbegovićevom navodnom panislamizmu, u zapadnim analizama se često pojavljuje tvrdnja da su Stranka demokratske akcije i Islamska zajednica tokom devedesetih godina provodile sistemski, odozgo diktirani program reislamizacije nacije, u okviru kojeg se pokušala uvesti čak i obaveza nošenja vela za žene. Karčić i Medić uočavaju da ova tvrdnja potpuno ignorira pluralni karakter bošnjačkog političkog i društvenog bića u tom periodu.

Stranka demokratske akcije je od svog osnivanja funkcionisala kao široka etnonacionalna platforma, takozvani narodni pokret, u čijem su sastavu ravnopravno participirali kako izrazito sekularni pojedinci, bivši komunisti i liberalni intelektualci, tako i tradicionalno orijentisani vjernici. Karakterizirati takav konglomerat različitih struja kao rigidni islamistički pokret predstavlja elementarno nerazumijevanje političke istorije Balkana.

U arhivi državnih institucija, parlamentarnim raspravama ili odlukama lokalnih vlasti iz tog perioda ne postoje nikakvi tragovi pravnih inicijativa ili zakonskih prijedloga kojima bi se uvodio šerijatski pravni sistem, ograničavali mješoviti brakovi ili nametala vjerska pravila odijevanja. Čak i na vrhuncu ratnih zbivanja, kada su društva po prirodi sklona homogenizaciji i povratku tradiciji, uvođenje bilo kakvog oblika teokratije u Bosni i Hercegovini bilo je ustavno i praktično nemoguće.

Bosanska vlast je tokom cijelog rata funkcionirala u koaliciji s različitim političkim subjektima, a ni u postdejtonskom periodu Stranka demokratske akcije nikada nije raspolagala ustavnom većinom koja bi joj omogućila radikalnu izmjenu sekularnog karaktera države, niti je takve promjene ikada zvanično tražila. Ono što površni posmatrači imenuju kao programiranu reislamizaciju u suštini je bila spontana kulturna i vjerska revitalizacija, sasvim prirodna za narod koji je decenijama bio podvrgnut službenom komunističkom ateizmu, a potom i brutalnom fizičkom uništenju, pri čemu je povratak vjerskim institucijama bio oblik potrage za kolektivnom sigurnošću i utjehom, a ne politički projekt izgradnje vjerske države.

Jedno od najkontroverznijih pitanja u analizi ratnog perioda, koje se u zapadnim medijima često koristi za balansiranje krivice, jeste učešće stranih islamskih boraca, u javnosti poznatih kao mudžahedini. U spornom tekstu lista ZEIT Geschichte operiše se s formulacijom o nekoliko hiljada mudžahedina koji su se borili na strani Armije Republike Bosne i Hercegovine i koji su nakon rata u zemlji osnovali trajne i uticajne selefijske zajednice.

Karčić i Medić se suprotstavljaju ovim preuveličanim brojkama, pozivajući se na relevantna vojna istraživanja i zvanične podatke međunarodnih agencija, koji pokazuju da se stvarni broj stranih boraca iz islamskih zemalja tokom cijelog rata kretao u rasponu od petsto do hiljadu i petsto, dok najekstremnije procjene rijetko prelaze hiljadu i osamsto ljudi. Što je još važnije, nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, ogromna većina ovih boraca je pod snažnim političkim i diplomatskim pritiskom Sjedinjenih Američkih Država i u skladu s eksplicitnim mirovnim odredbama napustila teritoriju Bosne i Hercegovine, dok je u zemlji ostalo svega nekoliko desetina pojedinaca koji su zasnovali porodice.

Posebna vrijednost dekonstrukcije koju provode Karčić i Medić leži u ukazivanju na potpunu sljepoću zapadnih autora za fenomen stranih dobrovoljaca na drugim stranama u sukobu. Dok se prisustvo mudžahedina stalno prenaglašava, u potpunosti se prešućuje činjenica da su sve vojne formacije na teritoriji bivše Jugoslavije imale strane državljane u svojim redovima. Na strani Vojske Republike Srpske borili su se brojni ruski i grčki dobrovoljci, pri čemu je Grčka dobrovoljačka garda bila zvanično integrisana u strukture Drinskog korpusa i direktno je učestvovala u ulasku u Srebrenicu u julu 1995. godine, o čemu svjedoči i podizanje grčke zastave u porušenom gradu, što je događaj koji u samoj Grčkoj nikada nije adekvatno procesuiran.

Istovremeno, u jedinicama Hrvatskog vijeća odbrane borili su se brojni zapadnoevropski dobrovoljci, među kojima su dominirali desničarski ekstremisti, plaćenici i neonacisti iz Njemačke, Francuske, Velike Britanije i Švedske. Ignorisanjem ovih činjenica stvara se lažni utisak da je samo bošnjačka strana internacionalizovala sukob privlačenjem radikalnih elemenata, čime se ponovo zamagljuje odbrambeni karakter djelovanja bosanskih snaga.

U uskoj vezi s ovim procesom je i tvrdnja o masovnim isporukama oružja iz Saudijske Arabije, Irana, Ujedinjenih Arapskih Emirata i Sudana, čime se sugerira da je postojao koordinisani globalni islamski front koji je logistički podržavao Sarajevo kršeći embargo Ujedinjenih nacija. Autori naučnog rada preciziraju da je takvo gledište izuzetno reduktivno i lišeno hronološke tačnosti. Dok je vojna pomoć iz Irana, uz prešutnu saglasnost Vašingtona, zaista dokumentovana i transportovana preko teritorije Hrvatske, navodne direktne i masovne isporuke iz Saudijske Arabije, Sudana ili Emirata u tom periodu ostaju historijski nepotvrđene i bez nezavisnih dokaza.

Ono što se namjerno prešućuje u takvim analizama jeste vrijeme dolaska te pomoći. Ograničeni kontingenti naoružanja počeli su stizati tek u kasnu jesen 1992. godine, u trenutku kada je bošnjačko stanovništvo već pretrpjelo najžešće udare, kada je više od osamdeset posto teritorije države bilo pod kontrolom srpskih snaga, i kada su masovni zločini u Podrinju, Posavini i Bosanskoj krajini već bili izvršeni. Pomoć koja je stizala bila je iznuđeni potez očajnika suočenih s potpunim uništenjem pod legalnim, ali duboko nepravednim međunarodnim embargom na uvoz oružja koji je faktički favorizovao agresora koji je naslijedio kompletan arsenal Jugoslovenske narodne armije.

Značajan dio analitičke pažnje u njemačkom časopisu posvećen je i savremenim demografskim kretanjima, pri čemu se iznosi teza da se Sarajevo u postdejtonskom periodu planski nacionalizira u bošnjačko-muslimanskom smislu te da je zbog toga trajno izgubilo svoj tradicionalni multikulturalni karakter. Karčić i Medić ocjenjuju ovu tezu kao tendencioznu i historijski neodrživu jer ona svjesno brka posljedice s uzrocima.

Promjena demografske slike Sarajeva nije rezultat poslijeratnog političkog inžinjeringa sarajevskih vlasti, već je direktna, krvava posljedica četverogodišnje opsade koja je trajala hiljadu i četiristo dvadeset i pet dana. Tokom ove najduže opsade u modernoj vojnoj istoriji, grad je bio izložen sistematskom teroru, svakodnevnom granatiranju i snajperskom djelovanju sa položaja Vojske Republike Srpske, uslijed čega je poginulo više od jedanaest hiljada civila, uključujući više od hiljadu i petsto djece. Logično je da je takav teror natjerao hiljade građana svih nacionalnosti da napuste grad u potrazi za elementarnom sigurnošću, dok su s druge strane u grad nagrnule rijeke bošnjačkih izbjeglica koje su preživjele genocide i etnička čišćenja u istočnoj Bosni.

Osim ratnih stradanja, ključni moment za konačni egzodus sarajevskih Srba zbio se u prva tri mjeseca 1996. godine, tokom reintegracije sarajevskih općina pod kontrolu legalnih vlasti Federacije Bosne i Hercegovine. Političko rukovodstvo sa Pala, predvođeno Momčilom Krajišnikom, tada je preko lokalnih medija i policijskih struktura provelo organizovanu kampanju prisilnog iseljavanja srpskog stanovništva iz Vogošće, Ilijaša, Hadžića, Ilidže i Grbavice. Srpskim civilima je naređeno da napuste svoje domove, a oni koji su željeli ostati bili su izloženi prijetnjama, paljenju imovine, pa čak i ekshumacijama vlastitih umrlih srodnika koje su morali nositi sa sobom.

Optužiti današnje Sarajevo za gubitak multietničnosti, dok se istovremeno amnestira politika koja je taj gubitak fizički i nasilno proizvela, predstavlja vrhunac cinizma i analitičkog sljepila. Unatoč svemu tome, institucionalna struktura grada, obrazovni programi, pozorišta, muzeji i ustavna rješenja u Sarajevu i dalje striktno počivaju na multietničkim i građanskim principima, što je realnost koju nijedan drugi administrativni centar u susjedstvu nije zadržao ni u promilima.

Vizuelni i ekonomski identitet modernog Sarajeva također je podvrgnut kritici kroz tvrdnju da se grad, zahvaljujući masovnim investicijama iz zemalja Perzijskog zaljeva, ubrzano pretvara u nekakav panislamski centar na Balkanu. Karčić i Medić ovu tezu demantuju jasnim ekonomskim i sociološkim pokazateljima, ukazujući na to da se ovdje radi o namjernoj zamjeni ekonomskog prisustva sa ideološkim uticajem.

Kapital koji dolazi iz Saudijske Arabije, Ujedinjenih Arapskih Emirata ili Kuvajta primarno je plasiran u sektore nekretnina, izgradnju tržnih centara i hotelsku infrastrukturu namijenjenu turizmu. Te investicije nemaju nikakve veze sa sistematskom kulturnom transformacijom javnog prostora. Političke institucije, pravni poredak i svakodnevni društveni život u Sarajevu ostali su strogo sekularni, a zakonska regulativa nije pretrpjela nikakve vjerske modifikacije.

Štaviše, sociološka istraživanja religijske prakse među sarajevskim Bošnjacima pokazuju da je nivo redovnog odlaska na molitve, stopa poštovanja vjerskih zabrana u ishrani ili stepen konzervativnog odijevanja znatno niži nego u većini tradicionalnih muslimanskih društava na Bliskom istoku, pa čak i u poređenju s nekim ruralnim sredinama u samoj Evropi. Dominantna samoidentifikacija građana ostaje duboko ukorijenjena u evropskom kulturnom krugu i lokalnoj tradiciji bosanskih muslimana koja je istorijski nespojiva sa zaljevskim interpretacijama puritanizma. Prenaglašavanje vidljivih simbola, poput prisustva turista iz arapskih zemalja tokom ljetnih mjeseci, i njihovo prevođenje u dokaz o ideološkoj transformaciji grada jeste metodološka greška koja svjesno proizvodi moralnu paniku.

Uočavajući ovaj fenomen, autori naučnog rada s pravom otvaraju pitanje duboke geopolitičke asimetrije koja vlada u evropskim medijskim krugovima. Dok se svaka arapska investicija u Sarajevu posmatra s podozrenjem i analizira kao potencijalna sigurnosna prijetnja, slični ili znatno veći ekonomski projekti u susjednim zemljama tretiraju se kao vrhunski izrazi pragmatične, moderne i uspješne vanjske politike. Republika Hrvatska ostvaruje ogromne profite od turizma i investicija iz zaljevskih zemalja, dok Republika Srbija održava izuzetno bliske političke i ekonomske odnose sa Ujedinjenim Arapskim Emiratima, investira milijarde u projekte poput Beograda na vodi i sasvim otvoreno nabavlja vojnu opremu i dronove iz Irana.

Niko u etabliranim njemačkim ili francuskim medijima ne postavlja pitanje da li Beograd zbog toga gubi svoj evropski identitet ili da li se Zagreb transformira pod uticajem bliskoistočnog kapitala. Ova vrsta dvostrukih standarda jasno pokazuje da problem za zapadne analitičare nije porijeklo kapitala, već vjerska pripadnost naroda koji taj kapital prima.

Posljednja velika teza koju Karčić i Medić dekonstruiraju jeste pokušaj uspostavljanja historijske simetrije kroz tvrdnju da su sve tri strane u Bosni i Hercegovini uoči izbijanja rata podjednako koristile religijsku propagandu za mobilizaciju masa i podizanje tenzija. Ova vrsta vještačkog balansiranja krivice direktno se suprotstavlja cjelokupnom korpusu utvrđenih činjenica pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju u Hagu.

Raspad socijalističke Jugoslavije i potonja agresija na Bosnu i Hercegovinu bili su obilježeni drastičnom asimetrijom u političkoj i vojnoj mobilizaciji. Centralnu, inicijalnu i eskalirajuću ulogu u tom procesu odigrali su srpski nacionalistički ideolozi, intelektualni krugovi okupljeni oko Srpske akademije nauka i umetnosti, te državni medijski aparat u Beogradu koji je bio pod direktnom kontrolom režima Slobodana Miloševića.

Propaganda koja je dolazila iz Beograda i koja je sistematski širena preko lokalnih stanica u Bosni i Hercegovini imala je eliminatorni karakter. Ona je koristila istorijske traume iz Drugog svjetskog rata, konstruirala prijetnje od povratka osmanskog carstva i dehumanizirala nesrpsko stanovništvo kako bi se stvorio psihološki i ideološki okvir za provođenje strateških ciljeva koji su podrazumijevali potpuno razdvajanje naroda i uklanjanje Bošnjaka i Hrvata sa zamišljenih teritorija Velike Srbije.

Iako je nacionalistička retorika vremenom postala prisutna u svim zajednicama kao reakcija na opštu nesigurnost, izjednačavanje tih pojava briše fundamentalne razlike u pogledu obima, državne i vojne podrške, logističke infrastrukture te, na koncu, stravičnih posljedica. Svođenje planskog, sistemski organizovanog ideološkog projekta koji je rezultirao genocidom na nivo opštih međunacionalnih trvenja i podjednake krivice predstavlja reviziju istorije koja nanosi neprocjenjivu štetu naučnoj istini.

Zaključujući svoju dekonstrukciju, Karčić i Medić naglašavaju da se ključni problem s tekstovima poput onog u časopisu ZEIT Geschichte ne iscrpljuje samo u faktografskoj netačnosti pojedinačnih tvrdnji, već u cjelokupnoj poruci koju tako strukturiran skup interpretacija šalje evropskoj javnosti. Kada se na jednom mjestu okupe neprovjerene teze o Izetbegovićevom panislamizmu, preuveličane brojke o mudžahedinima, optužbe o vještačkoj promjeni demografije Sarajeva i sumnje u porijeklo stranih investicija, stvara se koherentan narativni sistem koji Bosnu i Hercegovinu trajno locira izvan granica evropske civilizacije.

U tom narativu, bošnjačko-muslimanska većina se implicitno konstruiše kao permanentni faktor nestabilnosti i civilizacijska anomalija koju Evropa mora stalno držati pod nadzorom i politički disciplinovati. Ovakav pristup skreće pažnju sa stvarnih, opipljivih političkih problema, poput secesionističkih politika, institucionalnih blokada i uplitanja susjednih država, i prebacuje težište na kulturne i identitetske pretpostavke.

Time se, u krajnjoj liniji, opravdava politička i ustavna diskriminacija nad jednim narodom, čija se sama demografska prisutnost i biološki opstanak na ovim prostorima počinju tretirati kao geopolitički problem. Upravo zbog toga, naučni rad Karčića i Medića ne predstavlja samo odbranu istorijskih činjenica, već i neophodan čin intelektualnog otpora protiv obnavljanja opasnih orijentalističkih i islamofobnih diskursa u srcu moderne Evrope.

IZVOR: Hikmet Karčić, Jasmin Medić: „Dekonstrukcija jednog narativa: Analitičke greške i historijska selekcija u izvještavanju o Bosni i Hercegovini”, Historijski pogledi