Poredak se ne bazira na stvarnom suverenitetu država, odnosno političkom suverenitetu građana, već na korporativnom uticaju, čak i kontroli na vlade i nominalno najmoćnijih država, prvenstveno Globalnog Zapada. Stvarni donosioci odluka o velikim investicijama u razvoj, posebno vojne i industrije „sigurnosti“, ali i u ekonomiju rata ne sjede u Bijeloj kući niti u briselskim ili drugim evropskim kancelarijama, već u upravnim odborima takozvanih tehnoloških kompanija, odnosno proizvođačima softwarea i hardwarea te njihovih komponenti i repromaterijala.

U obraćanju na konferenciji UN Svjetskog Programa za hranu u Rimu 22. juna rimski biskup Lav XIV je rekao kako svijet može živjeti bez gladi jer hrana postoji, kapaciteti za njezinu dostatnu proizvodnju postoje, ali resursi se troše na ratove tako da se „sukobi šopaju većom spremnošću nego što se ljudi hrane“. I umjesto da, rutinski, apelira za dostavu više pomoći, upitao je sebe i svijet – kakva konfiguracija svjetskog poretka je u stanju proizvoditi, reproducirati i normalizirati ovakve uvjete, odnosno zašto sistem stalno proizvodi iste probleme koje onda mora ispravljati? 

Pokušao je odgovoriti jednom izvorno kršćanskom koncepcijom. Iza svega ovoga, naglasio je Lav XIV, leži jedna moralna činjenica – ljudsko biće više nije smješteno u središte. Ova koncepcija zapravo se odnosi na onu paradigmu čovjeka stvorenog na sliku i priliku Božiju, stoga i svetog života koji od Božijeg obilja na Zemlji preoblikuje stvarnost za opće dobro. Zapravo, pitanje tog preoblikovanja stvarnosti, ostvarivanja stvorenog kako bi svi ljudi sudjelovali u tom dobru, u čijem činjenju zapravo leži stvarna sreća, je u središtu.

U islamu, radi se o konceptu čovjeka kao Božijeg halife, namjesnika koji u Njegovo ime upravlja, prema zakonitostima, principima i zakonima koje je Bog odredio, vodeći računa o očuvanju reda na Zemlji, ravnoteži i pomirenju dualnosti. Neki od tih principa su solidarnost, empatija, saradnja ili nadmetanje u postizanju dobra. Iza svega toga stoji jedinstvena čovjekova uloga koja proizlazi iz njegove slobode da bira između dobra i zla, i koja je uvjetovana njegovom potpunom pokornošću Bogu. Dakle, nema slobode bez predanosti Stvoritelju. Bez takve predanosti, čovjek je stvarno neslobodan, odnosno svoju slobodu želi osvojiti pokušajima uzdizanja na božanski tron, dok robuje svojim strastima. U tom stremljenju odbacuje principe, zakonitosti, a posebno zakone i postaje suštinskom suprotnošću svojoj biti. Ta suprotnost esenciji očituje se, bolno i sramotno za sve nas, u Palestini, nestvarnim terorom genocidnog cionističkog režima, potpunim razaranjima palestinskih gradova  i sela, bombardiranjem civila, nasiljem ilegalnih jevrejskih naseljenika, otimanjem zemlje, paljenjem uroda, uskraćivanjem hranje i vode, nelegalnim pritvaranjem bez optužnica, čak i djece, odnosno ponižavanjem ljudskog dostojanstva o čemu je svjedočila posebna UN izvjestiteljica za okupirana palestinska područja, Francesca Albanese koja je zbog izrečene istine podvrgnuta drastičnim sankcijama cionističkog finansijera i glavnog podupiratelja SAD-a. Dakle, sankcionirana je jer je savjesno radila svoj posao i to pro bono! Šta radi svijet, za to vrijeme? Prati Svjetsko nogometno prvenstvo, ulaže u burze, troši nemilice ko može, zadužuje se preko svake mjere i da, naoružava se.  

No, režim čistog zla koji sebe zove jevrejskom državom ne staje niti će stati, ne bude li silom zaustavljen. Jer kako svjedoči američka novinarka Abby Martin, nije problem samo režim ratnog zločinca i genocidnog ubojiceBenjamina Netanyahua. Problem je u, mržnjom prema Arapima i Palestincima prožetog čitavog jevrejskog društva tzv. Izraela. Njezini razgovori na ulicama okupiranih palestinskih gradova, Kudsa, Tel Aviva, Jaffe svjedoče kako gotovo da nema segmenta jevrejskog stanovništva koji ne želi i spreman je radi toga ubijati, protjerivanje svih Palestinaca i ostalih Arapa (bez obzira jesu li muslimani ili kršćani) sa svih područja tzv. Obećane zemlje, odnosno cionističkog Eretz Israela. Radi se o bolesnom društvu koje se više ne može reformirati, denacificirati, podrškom njegovim „demokratskim“ snagama. Jer takve postoje samo u ostacima ostataka, ako ih je ikada i bilo. Svaka alternativa Likudu i vjerskim luđacima u vladi Netanyahua jednako je ekstremna prema palestinskom pitanju. Razlike su u nijansama kada i kako napasti Iran i kako s malo ili nimalo humanosti tretirati palestinsko stanovništvo, jesu li svi teroristi koje treba ubijati ili tek samo apsolutna većina njih. Nema, čini se, u tom „društvu“ glasova protiv ratnih zločina, genocida, potpunog uništavanja Palestinaca. Ako ih i ima, vrlo su nečujni, slabašni i zagušeni.

Strašna realnost

Netanyahu će pasti, ne zbog ratnih zločina, već zbog korupcije i zbog neuspjeha u agresiji na Iran, a ne zbog agresije na Iran. Glad, o kojoj je govorio rimski biskup nije samo negdje u Africi, već i u Palestini, u dijelovima Azije (a to nije prema zapadnoj propagandi – Sjeverna Koreja), a doći će u ove krajeve.

Zločini cionista nastavljau se istom žestinoim i istom strašću ubijanja i razaranja u Libanu.  Evo jedne slike te realnosti. UNDP je pobrojao više od 11.000 srušenih zgrada i strašnih 963.000 ljudi protjeranih i izbjeglica, dakle svaki šesti stanovnik Libana. A cionistički režim traži izuzeće od odredbi američko-iranskog Memoranduma o razumijevanju koje stipuliraju trenutan prekid vatre na svim frontovima, uključivši i libanski. I moguće je da će ga, u nekoj razblaženoj formi, koja se tako neće zvati već će biti zaogrnuta mantrom o pravu Izraela na postojanje i sigurnost, i dobiti. Čime će, ne samo nastaviti masovne zločine u Libanu, ilegalno okupirati teritoriju suverene države, već i minirati krhak i labav američko-iranski mirovni proces. Uzgred, SAD su napale Iran jer je upravo Benjamin Netanyahu to od njih tražio, pa se sa znatno manjim kapacitetima toj agresiji i pridružio. U to su kolo radosno, nadajući se promjeni iranskog ustavnog poretka, uskočile i neke arapske zemlje Zaljeva koje su već potpisale ili namjeravaju potpisati dijabolične Abrahamske sporazume, jednu od procionističkih konceptualnih ponornica Trumpove administracije.

Dakle, rimski biskupe, ljudsko biće jeste izmješteno iz središta u svijetu koji neprestano reproducira katastrofe – pa koji je to globalni poredak koji ovo dopušta? Što, osim zazivanja kršćanskih koncepata, treba učiniti?  

Prvo, valjda treba definirati i istinito opisati prirodu stvarnog globalnog poretka, a ne obilaziti istinu poput mačka oko vruće kaše.

Upravo je spomenuta Francesca Albanese dala jasnu sliku stvarnosti poretka. Ona, naime, tvrdi kako se poredak ne bazira na stvarnom suverenitetu država, odnosno političkom suverenitetu građana, već na korporativnom uticaju, čak i kontroli na vlade i nominalno najmoćnijih država, prvenstveno Globalnog Zapada. Stvarni donosioci odluka o velikim investicijama u razvoj, posebno vojne i industrije „sigurnosti“, ali i u ekonomiju rata ne sjede u Bijeloj kući niti u briselskim ili drugim evropskim kancelarijama, već u upravnim odborima takozvanih tehnoloških kompanija, odnosno proizvođačima softwarea i hardwarea te njihovih komponenti i repromaterijala. Oni su, barem kada je o SAD-u riječ već potpuno, poput metastaza zloćudnih tumora, ušli u američku izvršnu vlast, ministarstvo odbrane (ili rata kako ga se nezakonski naziva, što je već dovoljno indikativno i podupire tezu o zapadnoj ekonomiji rata kao motoru razvoja). Njihovi su planovi zastrašujući, a upravo se odvijaju pred našim očima. Njima država treba samo dok služi njihovim interesima globalne kontrole i neofeudalizma jer im omogućava ogromne narudžbe za njihove preskupe proizvode, otimajući od društva, naoružava i organizira armije koje pokreću potrebne, korisne i prljave ratove protiv svih koji se suprotstavljaju ovoj travestiji čiji je krajnji cilj novi feudalizam sa 2 posto bogatih i 98 posto sirotinje koja će odumirati i time „blagotvorno“ uticati na prenapučenost Zemlje.

Neki teoretičari ovaj stvarni poredak zovu tehnofašizmom ili tehnofeudalizmom. Oba su naziva opravdana jer je, na primjer, jedan od tih „tehnoloških“ mogula, Elon Musk u više navrata izjavio kako je demokracija neefikasna i da košta, dok je njegovo bogatstvo procijenjeno na preko hiljadu milijardi dolara. Istovremeno, tvrtke koje prednjače u proizvodnji i razvoju umjetne inteligencije, poput Open AI ili Palantira (osnovan kao CIA-in startup) svoje su proizvode, bez javnog nadmetanja već instalirale duboko u sve spore obavještajnog, finansijskog i sigurnosnog sistema SAD, u čemu ih prate i države EU. Za ilustraciju, MMF-ova projekcija BDP-a Hrvatske za ovu godinu iznosi nominalno 116,57 milijardi, dakle niti 12 posto bogatstva koje je akumulirao Musk. A Hrvatska spada u srednje razvijene države.

Ideologija ovih ljudi i poslovno-obavještajnih, koruptivnih sistema koje vode koju i ne kriju je duboko elitistička, protudemokratska, a za ciljeve ovladavanja glavnim tokovima globalnih procesa spremni su pustiti sve niz vodu, pa i SAD. Za to vrijeme na udaljenim lokacijama svijeta grade svoje utvrđene palače koje mogu izdržati nuklearni rat. Naravno, to nije novost. Ali je novost tehnika kojom oni raspolažu, mimo svake kontrole i koja isključuje čovjeka, ne iz središta, već potpuno.

Nakaradni poredak

Američko-izraelska agresija na Iran i cionistička na Liban je pokazala koliko je potpuno amoralna umjetna inteligencija koja se koristi za borbene sisteme, koja funkcionira potpuno neselektivno, neograničena etičkim normama, algoritmima koje smišljaju Sam Altman, Peter Thiel i njihovi „inžinjeri“, a koje onda usavršava umjetna inteligencija, strojevi koji misle i uče (na greškama, navodno). Jer kao i u svakoj ekonomiji razvijenog kapitalizma, i u ekonomiji rata najvažniji je profit. Ljudske žrtve su nebitne jer čovjek ne samo da nije u središtu, on upće ne postoji. Osim nekolicine odabranih i njihovih političkih sluga.

Alternativa povratka na izvorni politički suverenitet i prirodan poredak piramidalne ovisnosti između legitimne političke vlasti u ime demosa na vrhu, preko ekonomskog sistema koji stvara vrijednost u sredini, do finansijskog sistema koji je pomoćni mehanizam za funkcioniranje ekonomije na dnu, uz kontrolu demosa, odnosno njegovih političkih predststavnika nad oba potonja postoji. Zauzima sve više prostora i prodire do demoralizirane javnosti na Zapadu. Ona ne polazi od logike maksimizacije profita na račun ljudskih života, već od prava na dostojanstvo i razvoj svih. Nastoji čovjeka vratiti u središte, ne samo kao političkog glasača, već kao kreativnog pojedinca koji sudjeluje u općem dobru. Esencijalno dekonstruira ovaj nakaradni zapadni poredak koji se pompezno naziva globalnim, ugrožava oligopolističke pozicije spomenute gospode i njihovih sistema i konkurira ekonomiji rata. Tu osovinu otpora ne čine samo Iran i njegovi saveznici u regiji Zapadne Azije, već su to države koje ne žele takvu dehumanizaciju. Sve ih je više, postali su atraktivni i drugima, čak i onima koje su zahvatile spomenute metastaze. Ovdje se radi o odgovoru na drugo pitanje rimskog biskupa s početka – izgradnji drukčije konfiguracije. Nakon blamaže s ničime izazvanom agresijoim na Iran, iranske demonstracije kako je alternativa moćna oduprijeti se i vojno, asimetrično, bijes i razočarenje te nove autistične elite tehnofašista prebacit će se u višu brzinu, pa ne treba očekivati kraj rata ili neki miran period, već upravo suprotno, na ovom i nekim drugim frontovima.

Kao ilustracija tog puta može poslužiti i informacija da njemačka vlada kupuje 40 posto udjela u proizvođaču tenkova KNDS da bi dosegla francuski udio. Unatoč svim mantrama o privatizaciji i slobodnom tržištu, vlade kupuju stratešku vojnu industriju, dok istrovremeno tvrde da je doba zakonski određenog uplaćivanja u  penzione fondove završeno, dakle, kako bi se bolje finansiralo ponovno naoružavanje. Ili kako američka vojska osniva novu pacifičku komandu izgrađenu, jednostavnim riječima, za rat protiv Kine.

Kao konačan odgovor rimskom biskupu moglo bi se reći da sistem proizvodi katastrofalne rezultate i ponavlja ih samo dokle mu ljudi to dozvole, posebno oni koji sebe vole percipirati liderima.