Dok desni i populistički talas zapljuskuje stari kontinent, evropska socijaldemokratija proživljava najdublju krizu u svojoj historiji, od nekadašnjeg suverenog vladara političke scene, lijevi centar je spao na upravljanje u jedva tri države Evropske unije. U potrazi za uzrocima ovog dramatičnog kolapsa, vodeći svjetski intelektualci i analitičari otkrivaju kako je ljevica izgubila povjerenje radničke klase, kapitulirala pred neoliberalnim tržištem i politikama štednje, te zašto su njeni današnji lideri nesposobni da građanima ponude išta više od pukog upravljanja krizama

Evropska socijaldemokratija već godinama preživljava na opasnoj izbornoj dijeti, zarobljena između nostalgije za prošlim uspjesima i vječitih obećanja o velikom povratku. Riječ je o političkoj porodici s tradicijom dužom od 150 godina koja je suvereno dominirala drugom polovinom 20. vijeka, a čiji lideri danas neprestano najavljuju snažan protivnapad. Međutim, realnost ih demantuje: ljevica je već predugo u dubokoj defanzivi, podvrgnuta dugoj i iscrpljujućoj kuri mršavljenja.

U jeku desnog i ultradesnog talasa, te uz nezapamćenu fragmentaciju sopstvenog prostora, evropski lijevi centar danas preživljava kao snaga srednje, pa čak i velter kategorije. Boksuje u kategorijama daleko ispod svoje historijske težine. Suptilna dekadencija koja traje decenijama u nekim se ključnim zemljama pretvorila u pravi kolaps. U Francuskoj i Njemačkoj, gdje je SPD spao na tek nešto iznad 10% podrške, situacija je dramatična. Socijaldemokratija tinja u Italiji i Portugalu, dok glavu iznad vode i vlast uspijeva zadržati u svega nekoliko država: Danskoj (uz ekstremno oštru migracionu politiku), te Velikoj Britaniji i Španiji, gdje se suočava s ogromnim poteškoćama.

Socijaldemokratska ruža Evrope očigledno vene. Dijelom zato što nestaje njen socijalni prefiks, što je vidljivo u pristupima migrantskoj krizi, a dijelom i zato što pati sama demokratija. Erozija je počela još osamdesetih godina. Tada je ovaj pokret u svojim najboljim danima bilježio podršku od 40%, pa i više (poput historijskih 48% španskog PSOE-a 1982. godine), dok je danas prosjek u zapadnoj Evropi pao na oko 20%. U nekim zemljama prijeti mu potpuno iščezavanje.

Gdje je pošlo po zlu?

Akademici i analitičari korijene krize pronalaze u naftnoj krizi iz sedamdesetih, koja je otvorila vrata usponu Ronalda Reagana, Margaret Thatcher i neokonzervativaca, gurnuvši ljevicu u egzistencijalnu krizu. Često se prst upire i u pad Berlinskog zida, koji je naveo pojedine teoretičare da proglase „kraj historije“ i vječni brak kapitalizma i demokratije, savez koji se danas raspada u paramparčad. „Treći put“ Tonyja Blaira i Gerharda Schrödera na prelazu stoljeća donio je samo kratkotrajan zamah; projekat je ostao nokautiran između iračke katastrofe i ekonomske politike koja je obećavala obuzdavanje kapitalizma, a doživjela je krah.

Konačni udarac zadala je Velika recesija iz 2008. godine. Paradoksalno, ta kriza je trebala sahraniti neokonzervativizam i označiti povratak Johna Maynarda Keynesa i socijaldemokratskog konsenzusa. Umjesto toga, surovo je kaznila lijevi centar. Socijaldemokrate su, barem u početku, prihvatile politiku štednje i spašavanja propalih banaka, što je stvorilo duboki gnjev i ogorčenost među građanima, plodno tlo iz kojeg danas ekstremna desnica crpi svoj rezervoar glasova.

Prije ove velike ekonomske krize, ljevica i desnica su izborni kolač dijelile u omjeru pola-pola. Danas ljevica drži tek trećinu, desni centar drugu trećinu, dok ultradesničari, jašući na talasima etnonacionalizma, kontrolišu preostalu trećinu.

Veličinu političkog ponora najbolje ilustruju brojke: na početku ovog stoljeća skoro 70% građana Evropske unije živjelo je u državama u kojima su premijeri bili iz orbite lijevog centra. Danas je ta brojka pala na svega 10%. U Evropskom vijeću sjede tek tri takva mandata: Pedro Sánchez u Španiji (koji se suočava s lošim anketama i očiglednim zamorom materijala), Mette Frederiksen u Danskoj (koja profilira desni narativ kada je riječ o migracijama) i Robert Abela koji vodi Maltu, ostrvsku državu s manje od pola miliona stanovnika. Izvan same Unije, tu su još britanski premijer Keir Starmer, pred kojim je izuzetno tmurna politička budućnost, te Norvežanin Jonas Gahr Støre.

Smanjenje radničke klase i širenje nestabilne, fluidne srednje klase, uz pad utjecaja sindikata, izbrisali su tradicionalnu glasačku bazu. „Ključni element za razumijevanje slabosti socijaldemokrata jeste fragmentacija lijevog prostora. Glasovi se odlijevaju prema radikalnoj ljevici, Zelenima i drugim opcijama. Suprotno uvriježenom mišljenju, prelasci glasača direktno ka ultradesnici su zapravo minimalni“, objašnjava Silja Häusermann s Univerziteta u Zürichu.

Kredibilitet je izgubljen i zbog popustljivosti prema deregulacijama tržišta koje sprovodi desnica, a koje sada urušavaju i zelenu agendu i pokušaje zauzdavanja tehnoloških giganata. Socijaldemokrati nisu uspjeli riješiti problem ekonomske nejednakosti, najopasniju ekonomsku bolest našeg doba, kao ni stambenu krizu. Pad kupovne moći postao je visokooktansko gorivo za populiste.

„Socijaldemokratija je nekada bila borba za preraspodjelu bogatstva, sve dok se nije grčevito uhvatila za politike identitetske jednakosti kao svoj primarni uočljivi znak“, primjećuje akademik i bivši španski ministar José María Maravall.

Slično razmišlja i mislilac Pankaj Mishra, autor utjecajnog eseja Svijet poslije Gaze: „Socijalizam je izgubio legitimitet kada je sakralizovao slobodno tržište, pohlepu i akumulaciju bogatstva kao ideale. Kada je u nejednakosti vidio samo prelaznu fazu prema opštem blagostanju i kada je učestvovao u stvaranju amoralne tehnokratije koja je cijeli politički teren pomjerila udesno. Lideri poput Blaira, Aznara, Sarkozyja, Macrona ili Obame bili su fascinirani bogatstvom i moći. Pod njihovim vodstvom, politika je otišla udesno, a progresivni lideri snose ogroman dio krivice.“ Prema Mishri, jedini preostali izuzetak koji ne imitira uspjeh desnice kroz eksploataciju migrantskog pitanja jeste Španija Pedra Sáncheza.

Jane Gingrich s Oxforda dodaje da socijalistička porodica nije znala navigirati kroz sopstvene protivrječnosti: „Zabilježili su dvostruki neuspjeh: pooštrili su politike, poput onih o migracijama, ali tu ne uspijevaju pridobiti nove glasače, osim u Danskoj. Ostali su u defanzivi, nesposobni da predlože atraktivne politike koje bi utopiju pomjerile korak dalje od pukog očuvanja postojeće države blagostanja.“ Desnica, s druge strane, ima jasniju i jednostavniju poruku: isključiti i zaštititi, ako treba i pod ruku s ultradesnicom i tehno-magnatima.

Ekonomista Thomas Piketty rješenje vidi u potpunoj promjeni kursa i povratku hrabrosti: „Ljevica mora promovisati ambicioznije i međunarodne platforme za transformaciju sistema. To uključuje stvaranje velikih državnih fondova, masovna ulaganja u obrazovanje, zdravstvo, javnu infrastrukturu i oštre mjere za dramatično smanjenje nejednakosti. Jednom riječju: potrebna je ambicija.“

Uprkos crnim prognozama mislilaca poput Johna Graya, koji smatraju da je socijaldemokratija neodvojivo vezana za poslijeratni model kejnzijanizma i pune zaposlenosti koji više ne postoji, akademici predviđaju četiri moguća pravca razvoja.

Prvi je scenario danski model, odnosno, čvrsta ruka prema migracijama uz zadržavanje snažnih socijalnih davanja. Stručnjaci smatraju da je teško izvoziv u druge sredine. Drugi scenario je ekonomski pragmatizam, fokus na oporavak kupovne moći građana i stabilizaciju srednje klase. Progresivni izuzetak je treći scenario, otvorenost prema migracijama u kombinacioji s lijevim ekonomski mjerama, uprkos krhkim parlamentarnkim većinama. I konačno, lijevi populizam kao četvrti scenario, odnosno, progresivni pristup s jasnim populističkim elementima,  fokusiran na borbu protiv siromaštva mada uz visoku volatilnost.

Mishra nudi i alternativnu stazu: izlazak iz okova disfunkcionalnih stranačkih struktura koje često blokiraju autentične i karizmatične reformske profile s ljevice, poput Bernieja Sandersa ili Jeremyja Corbyna, pod uslovom da se prethodno riješi problem unutrašnje korupcije u starim aparatima.

„Postoji jasna svijest o uzrocima pada, ali mnogo manje jasnoće u prijedlozima kako iz njega izaći“, priznaje Joaquín Almunia, bivši španski ministar i nekadašnji potpredsjednik Evropske komisije. On ističe da je njegova politička porodica prečesto griješila jer je percipirana kao dio otuđenog establišmenta.

Ipak, Almunia odbija prihvatiti potpunu kapitulaciju i šalje poruku u stilu Marka Twaina: „Onima koji neprestano pjevaju rekvijem za socijaldemokratiju moramo poručiti da ćemo se vratiti. Nećemo biti isti, niti ćemo predlagati identične politike, jer se svijet promijenio i moramo pronaći nove recepte za moderne bolesti i opšte nezadovoljstvo. Ali naš pokop je duboka greška. Prostor lijevog centra, poštovanja ljudskih prava i zaštite najranjivijih uvijek će postojati. Vratit ćemo se.“

U današnjoj Evropi, plima desnice jasno pokazuje ko trenutno drži kormilo. Socijaldemokratska potraga za novim identitetom i povratkom povjerenja građana traje već punih dvadeset godina, a more, kako je pisala Anne M. Lindbergh, nikada ne nagrađuje one koji su previše nestrpljivi ili pohlepni. Povratak na staze stare slave zahtijevat će mnogo više od puke odbrane preostalih tekovina prošlog stoljeća.

Bosna u ovoj podjeli karata proživljava sopstvenu, još groteskniju verziju socijaldemokratskog sloma, gdje je ideološka supstanca potpuno mutirala u klijentelizam i etnonacionalizam.

Nekadašnji ljevičarski stubovi pretvoreni su u sopstvenu suprotnost: na jednoj strani, SNSD Milorada Dodika odavno je odbacio tekovine progresa i solidarnosti, transformirajući se u rigidnu prorusku ispostavu koja otvoreno i sistematski radi na disoluciji sopstvene zemlje pod krinkom odbrane nacionalnog vitaliteta.

Na drugoj strani, nominalni čuvar lijeve ideje, SDP BiH, evoluirao je u otuđeni, elitni krug budžetskih parazita, partokratiju kojoj su fotelje i javna preduzeća postali jedini horizont političkog smisla.

Bosanskohercegovačka „bolesna ruža“ tako ne vene zbog identitetskih lutanja ili pritiska zelene agende, već pod teretom sopstvene moralne kapitulacije, ostavljajući prostor najvulnerabilnijeg društva u Evropi bez ikakve ljevije alternative od pukog preživljavanja u sistemu koji proždire sopstvenu budućnost.

IZVOR: Bosna.hr, El Pais