Étienne Balibar jedan je od najistaknutijih i najutjecajnijih savremenih francuskih marksističkih filozofa, teoretičara politike i profesora, klasični predstavnik evropske angažirane ljevice i javni intelektualac koji koristi filozofiju i teoriju prava kako bi kritički analizirao goruće geopolitičke krize. Ovdje nudi kritički osvrt na odnose između prava, historijskog sjećanja i izraelsko-palestinskog sukoba, analizirajući nacrt zakona u Njemačkoj čiji je cilj krivično sankcionisanje negiranja prava na postojanje Države Izrael. Preispituje pravne i moralne pretpostavke ove odredbe, smatrajući da bi ona mogla zamagliti granice između političke kritike, anticionizma i antisemitizma

Savezna država Hessen, posredstvom svog premijera, ovih dana podnosi Saveznom vijeću (Bundesrat) nacrt zakona koji ima za cilj da popuni ono što smatra pravnom prazninom u njemačkom zakonodavstvu. Dok se „pravo na postojanje“ Države Izrael u Saveznoj Republici često predstavlja kao dio „državnog razloga“ (Staatsräson), što ga čini kvazi-ustavnim principom, nijedan zakon do sada nije sankcionisao negiranje tog prava (Leugnung des Existenzrechts Israels). To se odnosi kako na direktan poziv na njegovo uništenje, tako i na indirektno osporavanje njegovog teritorijalnog suvereniteta ili pravila o pripadnosti građanskom tijelu.

Uvođenjem krivične sankcije za ovo „negiranje“, nacrt zakona bi stoga otklonio protivrječnost između principa na kojima počiva ustavni identitet (Verfassungsidentität) demokratske Njemačke nakon 1945. godine i pravnog poretka koji iscrtava granice između prihvatljivog i netolerantnog u javnoj polemici. Time bi se izvršila snažna intervencija u trenutnom kontekstu rasta antisemitizma u Evropi i svijetu, koji autori nacrta zakona predstavljaju kao direktnu posljedicu terorističke agresije od sedmog oktobra 2023. godine na izraelske Jevreje.

U okvirima ovog kratkog članka želim objasniti zašto smatram da ova inicijativa počiva na pogrešnim pretpostavkama. Zbog toga ona, umjesto da doprinese zaštiti Jevreja kao pojedinaca i kao zajednica (uključujući izraelske Jevreje), može samo nanijeti moralnu štetu i izložiti ih većoj opasnosti. Ovo pišem kao evropski intelektualac za kojeg svaka promjena njemačke politike u oblasti prava i morala ima poseban značaj, ne samo zbog ličnih veza koje me spajaju s tom zemljom, već zato što odluka Njemačke o načinu suočavanja s prošlošću, sadašnjošću i budućnošću antisemitizma neizbježno nosi paradigmatično značenje za cijeli kontinent. Nemam namjeru diktirati ponašanje građanima Njemačke, ali se nadam da se moj glas, među ostalima, može čuti.

Iznijeću dva glavna prigovora na nacrt zakona savezne države Hessen. Svaki od njih bi, naravno, zahtijevao opširna istorijska i filozofska obrazloženja, ali se najprije moraju postaviti na nivou principa.

Prvi prigovor: Izvrtanje uzroka i apologetski narativ

Ovaj nacrt zakona ne dolazi izolovano. On je dio niza paralelnih, ako ne i usklađenih koraka, nakon sličnih zakonskih prijedloga u Italiji i Francuskoj koji za sada nisu urodili plodom, ali se o njima i dalje razmišlja. Kao i ostali, i ovaj se prijedlog poziva na situaciju čije bi ključno obilježje trebao biti napad Hamasa na izraelsko stanovništvo, predstavljen istovremeno kao izraz „novog antisemitizma“ (čiji je pokretač, kako nam se govori, anticionizam) i kao polazište za val agresije prema Jevrejima širom svijeta zbog njihove „suštinske“ veze s Državom Izrael.

Međutim, ovakav opis nije samo jednostran; on dovodi do izvrtanja hijerarhije uzroka i posljedica u situaciji koja vlada u Izraelu i Palestini, te općenito na Bliskom istoku. Naravno, ne pada mi na pamet osporavati da napadi od sedmog oktobra, praćeni ratnim zločinima i zločinima protiv čovječnosti, spadaju u domen terorizma (čije porijeklo i ciljeve ipak treba pažljivo analizirati).

Još manje mi pada na pamet da ih odobravam, posebno s obzirom na historijske interese palestinskog naroda. Ali, čak i ako se raspravlja o prikladnosti termina kao što je „genocid“, koji koriste međunarodni sudovi, agencije UN-a, nevladine organizacije, te istaknuti pravnici i historičari, samo izuzetna pristrasnost i sljepilo mogu sakriti činjenicu da nasilje koje je pokrenula Država Izrael (uz podršku SAD-a, ali i de facto naših evropskih država) danas predstavlja najtežu činjenicu koju je najhitnije potrebno zaustaviti.

Izraelci mogu vjerovati da su stalno izloženi riziku od istrebljenja (što retorika njihovih neprijatelja često podstiče), ali Palestinci su ti koji se suočavaju sa stvarnim istrebljenjem, „pogromima“, iskorjenjivanjem njihove kulture i uništavanjem njihovog životnog prostora. Ova situacija ima duboke i složene korijene, ali pred našim očima prelazi prag koji će proizvesti razorne posljedice za sve aktere i to generacijama. Ona nam nameće dužnosti od kojih bi uzmicanje bilo i sramotno i katastrofalno. Svaka politička inicijativa, naročito od države poput Njemačke, koja briše ovu stvarnost i zamjenjuje je apologetskim narativom kojim Država Izrael opravdava svoj srljanje u varvarstvo, može samo hraniti uzroke koji održavaju antisemitizam.

Pišući ovo, nikako ne želim osporiti da u svijetu svjedočimo razvoju antisemitizma koji koristi „izraelske zločine“ kao izgovor za napade na Jevreje kao „globalni“ narod u njegovim tradicijama, institucijama i predstavnicima. Naprotiv, uvjeren sam da će ono što se trenutno dešava u Palestini podstaći „sukob civilizacija“, odnosno etničko-religijska stapanja koja akteri mogu zagovarati u dobroj vjeri, ali kojima mogu manipulisati i suprotstavljeni „mesijanizmi“. Smatram da je utoliko važnije da demokratske države nastoje ne miješati zaštitu Jevreja s podrškom (čak i prešutnom) trenutnoj izraelskoj politici, kako bi mogle braniti pravo i pravdu na oba ova polja istovremeno, uprkos svim poteškoćama koje to nosi.

Drugi prigovor: Ustavne dvosmislenosti i pitanje legitimiteta

Izraz „pravo na postojanje Izraela“, koji čini kamen temeljac argumentacije u korist ovog nacrta zakona i kriterij za njegovu primjenu, ne predstavlja jasan koncept. Pod prividom neupitnog pozivanja na međunarodno pravo, on skriva ozbiljne ustavne dvosmislenosti zasnovane na prikrivanju uslova pod kojima je ta država nastala i koji i dalje utječu na njen legitimitet.

To je još očiglednije otkako je Knesset 2018. godine usvojio zakon koji propisuje da u granicama istorijske Palestine (uključujući, dakle, „okupirane teritorije“ kolonizovane od 1967. godine) samo „jevrejski narod“ ima pravo na samoopredjeljenje i da samo njegovi pripadnici uživaju punopravno građanstvo. To je logično dovelo do nedavnih izjava izraelske vlade koje u principu isključuju bilo kakvo uspostavljanje palestinske države unutar onoga što cionistički teoretičari nazivaju Eretz Israel.

Primijetimo usput da se ovo odmah odražava na tumačenje slogana poput „Od rijeke do mora“ (From the River to the Sea), koji svakako mogu biti predmet antisemitske zloupotrebe, ali su u početku bili dio diskursa zagovornika Velikog Izraela, prije nego što su palestinski aktivisti pokušali da ih okrenu protiv njih kako bi simbolizirali svoj otpor okupaciji.

Dva temeljna principa, čija validnost daleko prevazilazi situaciju u Izraelu, ali se na nju direktno primjenjuju, moraju ovdje biti prizvana. Prvi je da „pravo na postojanje“ naroda prethodi pravu na postojanje država i ima prednost nad njim, budući da je država sredstvo za garantovanje prava naroda ako su ispunjeni određeni uslovi legitimiteta koji se tiču kako vršenja suvereniteta nad datom teritorijom i stanovništvom, tako i kompatibilnosti njenog prava s pravima drugih naroda.

Drugi princip jeste da u trenutnom međunarodnom poretku (uređenom Poveljom Ujedinjenih nacija) „pravo na postojanje“ bilo koje države nije apsolutno, već zavisi od dovoljno demokratskog karaktera režima koji toj državi daje oblik (u suprotnom bi se i totalitarne, kolonijalne države zasnovane na rasnoj segregaciji mogle pozivati na „pravo na postojanje“). Međutim, moramo konstatovati da su uspostavljanje Države Izrael, kao i njena evolucija prema režimu sistematskog ugnjetavanja diskriminisanog, brutalizovanog i eliminisanog stanovništva na sopstvenoj teritoriji, učinili ove uslove sve upitnijim i problematičnijim.

Budući da se ovdje nalazimo na samoj granici onoga što rizikuje da našu argumentaciju učini neprihvatljivom za pojedine čitaoce, pokušajmo biti što oprezniji i rigorozniji.

Država Izrael nije stvorena (i priznata 1948. godine od strane Ujedinjenih nacija) samo zato što je trebala pružiti utočište masama preživjelih iz nacističkog istrebljenja koje druge države nisu željele primiti. Ona je bila ishod složene, konfliktne i nasilne historije emigracije i kolonizacije u službi ideje o „jevrejskoj državi“, o kojoj je postojalo nekoliko različitih koncepata. Nesumnjivo je da joj je potreba da se preživjelima genocida što više „poprave“ efekti Holokausta davala moralni legitimitet, na koji se ona i danas pokušava pozvati.

Ali taj legitimitet nije brisao potrebu da se istovremeno prizna postojanje drugog naroda, koji je podjednako (pa čak i u nekim aspektima stvarnije) bio „kod kuće“ na zemlji Palestine. To znači da je bila nužna podjela suvereniteta, shvaćena teritorijalno ili na drugi način, prema ustavnoj formuli koju je tek trebalo osmisliti. U suprotnom, „jevrejski narod“ konstituisan kao nacija pod imenom Izrael ne bi bio ništa drugo do osvajač i ugnjetavač.

Međutim, od samog početka ova konstitucija bila je opterećena naličjem nepravde, koju sažima pojam Nakba, simetrična „katastrofa“ koju je jevrejski nacionalizam (ili „cionizam“) nanio autohtonim Arapima. Ta politička i humanitarna katastrofa, daleko od toga da se ublažila tokom 78 godina postojanja Države Izrael, prešla je kvalitativne i kvantitativne pragove koji je čine praktično ireverzibilnom. Njen nastavak i dovršetak, eliminacija jednog naroda i njegovih prava u korist drugog, postali su razlog postojanja ove države. Uslovi prvobitnog legitimiteta više nisu očigledni.

Iz ove zastrašujuće slike, akumulacije sve nepopravljivijih nepravdi, ne smijemo izvući zaključak da bi „uništenje Izraela“ predstavljalo rješenje problema koji je njegova istorija neprestano pogoršavala. Naprotiv, vjerovatno je da bi ga to učinilo još nerješivijim, u formi opšteg i beskrajnog rata, obilježenog masakrima i osvetama čije preteče danas vidimo. Ali moramo izvući zaključak da dugoročni opstanak Izraelaca kao „jevrejske nacije“, koju je iznjedrila istorija sa svojim tragedijama, zavisi od radikalne transformacije njene trenutne države, kako bi se iz nje iskorijenili apartheid i kolonijalizam.

I što je najvažnije od svega, moramo zaključiti da je pravo na postojanje „jevrejskog naroda“ u Izraelu (odnosno u Palestini) više nego ikada neodvojivo od priznavanja, obnove i uspostavljanja prava na postojanje drugog naroda, palestinskog arapskog naroda, s kojim čini neraskidiv, ali neizdrživo nejvjerovatan i nejernak kompleks. Zato se ne smije, bilo kroz zakone ili zvanične govore, održavati konfuzija koju krije izraz „pravo na postojanje Izraela“, jer on podrazumijeva „pravo“ režima zasnovanog na isključivanju dijela svog stanovništva, niti se smije zabraniti njegovo preispitivanje.

Naprotiv, u javnom mnijenju svih naših zemalja, a ako je moguće i u samom Izraelu, mora se bez ograničenja otvoriti pitanje o tome koja država može postojati ( i zaslužuje da postoji) u „istorijskoj“ Palestini i pod kojim uslovima bi mogla zamijeniti onu koja danas stvara uslove za sopstveno samouništenje dok istovremeno pustoši svoje okruženje.

Ovim razmatranjima, već veoma dugim, a ipak prekratkim u odnosu na postavljeni problem, slobodan sam dodati još dvije napomene.

Prva je da sam savršeno svjestan diskutabilnog karaktera mnogih tvrdnji iznesenih u prethodnim redovima. Ne tražim da se one prihvate bez preispitivanja. Naprotiv, tražim da se ispitaju, procijene i suprotstave informacijama koje dobijamo iz Gaze, sa Zapadne obale, iz Libana i iz samog Izraela, kako bismo mi, Evropljani, dali doprinos rješavanju izraelsko-palestinskog problema, umjesto da ga guramo dublje u katastrofu. Zato se protivim zakonu koji bi, sankcionisanjem utvrđenog poretka, takvo suočavanje učinio nemogućim, pa čak i kriminalnim.

Druga napomena, koju odlučujem formulirati uprkos prepreci što sam u Njemačkoj stranac (ili prije „polu-stranac“, kao i svaki građanin Evrope), glasi: obrazloženje zakona, transparentno preuzimajući temu „njemačke krivice“, govori o potrebi „zaštite potomaka žrtava Holokausta“ i generalno „jevrejskog života“ od antisemitizma i nasilja koje on može donijeti, pružajući Državi Izrael garanciju opstanka upisanu u naše sopstvene ustave.

Da borba protiv antisemitizma (i protiv svih oblika rasizma) mora biti temeljni princip u Evropi predstavlja političku i moralnu očiglednost. Ali, svoditi pitanje zaštite Jevreja i jevrejskog života uglavnom na odbranu Izraela od neprijatelja koji ga progone ili koje sam stvara, zar to nije istovremeno malo hrabar i malo efikasan način da se oslobodimo sopstvene odgovornosti delegirajući je drugoj državi? Zar nije na nama, Nijemcima, Francuzima, Evropljanima, obaveza da našim sugrađanima Jevrejima osiguramo „siguran dom“ (eine sichere Heimstätte) upravo tamo gdje su njihovi roditelji bili izloženi pokušaju uništenja?

Moguće je da je briga za budućnost Izraela, gdje živi toliko Jevreja evropskog porijekla, dio borbe protiv antisemitizma. Ali je isto tako moguće da u tragičnim okolnostima u kojima se nalazimo, radikalna kritika imperijalističkog razvoja Države Izrael i vrste „jevrejstva“ koju ona pokušava nametnuti, predstavlja njen osnovni uslov.

Ovaj članak je napisan na zahtjev Saveza za kritičku i solidarnu nauku (Allianz für Kritische und Solidarische Wissenschaft), a objavljen je u njemačkom prevodu u listu Frankfurter Rundschau