Pitanje nacionalne nomenklature i pravnog statusa Bošnjaka na tlu Hrvatske prožeto je složenim povijesnim transformacijama — od srednjovjekovnih Bošnjana i osmanskih Bošnjaka, preko ustavno-pravnih lutanja u socijalističkoj Jugoslaviji, pa sve do suvremenih administrativnih zapreka. Unatoč dubokim povijesnim korijenima i statusu druge najbrojnije manjine u zemlji, nedosljednosti u tranziciji iz nekadašnjeg ustavnog pojma Musliman u povijesni termin Bošnjak stvorile su dubok administrativni raskol unutar ustavno-pravnog okvira Republike Hrvatske, ostavljajući znatan dio ovog nacionalnog korpusa na marginama manjinskih prava

Naziv Bošnjanin prvi se put javlja 1166. godine u carskom titularu bizantskog cara Manuela I. Komnena, izvan granica same Bosne, dok se u domaćim vrelima bilježi u povelji bana Stjepana II. Kotromanića iz 1322. godine. Stanovnici srednjovjekovne bosanske države sebe su nazivali narodnim imenom Bošnjani, a konfesionalno su pripadali trima različitim tradicijama: Crkvi bosanskoj (krstjani), Pravoslavnoj i Rimokatoličkoj crkvi.

Nakon osmanskog osvajanja Bosne 1463. godine, ime Bošnjanin postupno se transformira u oblik Bošnjak, dok znatan dio pripadnika Crkve bosanske prihvaća islam. Dolaskom austrougarske uprave 1878. godine, za Bošnjake se u službenom diskursu počinje koristiti naziv muhamedanci. Budući da su pripadnici islamske vjeroispovijesti taj termin doživljavali uvredljivim, zahtijevali su uvođenje pojma Musliman. S druge strane, okupacijske su vlasti pokušale afirmirati jedinstven pojam Bošnjaka za sve stanovnike Bosne i Hercegovine bez obzira na njihovu konfesiju. Taj je projekt doživio neuspjeh jer su pravoslavni i rimokatolički stanovnici odbacili takav okvir, opredijelivši se za srpski, odnosno hrvatski nacionalni identitet.

Pojam Musliman u političkom je smislu prvi put definiran u aktima Narodnooslobodilačkog pokreta od 1941. do 1945. godine. Međutim, neposredno nakon Drugog svjetskog rata ta je ideja o nacionalnoj posebnosti privremeno napuštena, čime je vraćena predratna praksa partikularnog nacionalnog opredjeljivanja. Tako su se na prvom poslijeratnom popisu stanovništva 1948. godine pripadnici ove skupine izjašnjavali kao neopredijeljeni muslimani, Srbi-muslimani ili Hrvati-muslimani. Slične su kategorije, ali bez vjerskog dodatka, primijenjene i na popisu 1953. godine. Tek se 1961. uvođenjem opcije Musliman u etničkom smislu otvara prostor za jasniju identifikaciju, premda se velik broj pripadnika tog kruga tada izjasnio u kategoriji Jugoslaven – nacionalno neopredijeljen. Sve do 1971. godine Muslimani su u službenim dokumentima kategorizirani kao posebna kulturna i društvena cjelina — bilo kao muslimanska zajednica, narodna ili etnička grupa — da bi im te iste godine konačno bio priznat punopravni status nacije, čime postaju najbrojniji narod u Bosni i Hercegovini. Ustavnim amandmanima iz 1974. godine Muslimani stječu status jednog od konstitutivnih naroda Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine, a popisi iz 1981. i 1991. godine potvrđuju da su, uz Srbe i Hrvate, bili među najbrojnijim narodima u jugoslavenskoj federaciji.

Slomom SFRJ, na Drugom bošnjačkom saboru održanom 27. i 28. rujna 1993. godine, umjesto dotadašnjeg nacionalnog imena Musliman prihvaćen je povijesni termin Bošnjak. Ta je odluka pravno formalizirana amandmanom na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine 30. ožujka 1994., dok je Daytonski sporazum od 14. prosinca 1995. godine potvrdio Bošnjake, Hrvate i Srbe kao tri konstitutivna naroda u Bosni i Hercegovini. No, pojam Bošnjak nije teritorijalno ograničen isključivo na matičnu državu, već obuhvaća i bošnjačke zajednice u Hrvatskoj, Sloveniji, Crnoj Gori, Srbiji, Sjevernoj Makedoniji, na Kosovu te u iseljeništvu.

U razdoblju uspostave novog političkog i ustavnog poretka u Republici Hrvatskoj formiran je Odbor za ustav, poslovnik i politički sustav sa zadaćom da uredi položaj nacionalnih manjina. Tek nakon oštrog prosvjeda predsjednika Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj, Muslimani su uvršteni u preambulu novog Ustava kao jedna od priznatih manjina. Međutim, ustavnim promjenama od 12. prosinca 1997. godine, Muslimani (Bošnjaci) i Slovenci izbrisani su iz ustavne preambule. Raspadom zajedničke države i proglašenjem neovisnosti bivših republika, Bošnjaci u Sloveniji, Sjevernoj Makedoniji i Hrvatskoj izgubili su status konstitutivnog naroda koji su imali u SFRJ, a istodobno nisu automatizmom stekli zajamčena manjinska prava kakva su već uživali Mađari, Talijani ili Česi. Zbog toga su ostali bez prava na političku zastupljenost u predstavničkim tijelima, unatoč činjenici da su po brojnosti bili druga nacionalna manjina u zemlji, odmah iza srpske.

U novim društveno-političkim okolnostima unutar Republike Hrvatske, bošnjačka se zajednica suočila s dubokim administrativnim i identitetskim problemima. Na popisu stanovništva 2001. godine 19.677 građana Hrvatske izjasnilo se pod ranijim nacionalnim imenom Musliman. Budući da Ustavni sud Republike Hrvatske tu kategoriju nije priznavao kao manjinsku, ti su građani svrstani u rubriku “ostali”, čime su pravno marginalizirani unutar manjinskog zakonodavstva. S druge strane, od 20.755 građana koji su se izjasnili kao Bošnjaci, velik je broj u biračkim popisima i dalje ostao evidentiran pod pojmom Muslimani, jer su na ta područja doselili prije stjecanja hrvatske neovisnosti. Tek je oko 25% ukupnog broja deklariranih Bošnjaka bilo ispravno zavedeno u biračkim popisima, što je većini onemogućilo sudjelovanje na izborima za vijeća nacionalnih manjina, pravo na službenu upotrebu jezika ili prednost pri zapošljavanju u tijelima državne uprave.

Razlozi zadržavanja starog naziva kod dijela bošnjačkog nacionalnog korpusa primarno leže u bojazni da bi promjena nomenklature mogla ugroziti njihov vjerski identitet, radna mjesta ili stečeni društveni status. Provedene ankete pokazuju da dio pripadnika ove zajednice u Hrvatskoj koristi pojam Musliman iz navike, drugi dio zbog nedovoljnog razlikovanja nacionalne pripadnosti od vjerske, dok treći dio uopće nije bio pravodobno informiran o terminološkim promjenama. Problem je opstao i u idućem razdoblju, pa se i na popisu stanovništva 2011. godine dio Bošnjaka ponovno izjasnio kao Muslimani, zbog čega su zavedeni pod kategoriju ostalih europskih naroda, ostajući izvan dosega specifičnih ustavnih prava.

Nadležna državna tijela odgovorila su na apele Bošnjačke nacionalne zajednice Hrvatske obrazloženjem da se administrativni automatizam u prevođenju Muslimana u Bošnjake ne može primijeniti. Istaknuto je da bi takav postupak predstavljao opasan pravni presedan s nesagledivim posljedicama, jer je nacionalno samoodređenje domena individualnih ljudskih prava, a dodatni je problem bio i to što su se pod pojmom Musliman na popisima izjašnjavali i pojedini pripadnici albanske te romske zajednice. Kako bi se premostila ustavna zapreka, Bošnjačka nacionalna zajednica Hrvatske predložila je da Središnji državni ured za upravu uputi službene dopise svim osobama upisanim pod terminom Muslimani s uputom o potrebi preregistracije radi ostvarivanja manjinskih prava.

Prijedlog je predviđao da se svi građani u biračkim popisima službeno prebace u kategoriju Bošnjaka, osim onih koji se tome izričito protive i koji bi se u zadanom roku osobno očitovali u općinskim uredima. Kao alternativni model predlagala se mogućnost da Bošnjaci i Muslimani pravno crpe svoja prava iz Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina na zajedničkoj osnovi, što bi im omogućilo da skupa biraju svoja vijeća i manjinske predstavnike. Ipak, sami predlagatelji naposljetku su odustali od tog modela, ocijenivši da bi takvo rješenje dugoročno i formalno podijelilo bošnjačko nacionalno tkivo u Republici Hrvatskoj na dva odvojena subjekta.

Pravni i društveni položaj ove zajednice značajno se mijenja u prosincu 2002. godine, kada donošenjem Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina Bošnjaci i službeno stječu status nacionalne manjine u Republici Hrvatskoj. Ovim temeljnim zakonodavnim aktom država ih priznaje kao jednu od autohtonih nacionalnih manjina na svojem teritoriju. Iako su se u ranijim popisima stanovništva pretežito izjašnjavali pod terminom Muslimani, novim je zakonskim rješenjem Bošnjacima formalno priznat izvorni nacionalni identitet, čime su ujedno ostvarili i pravo na punu kulturnu autonomiju kroz osnivanje vlastitih udruga i vijeća, pravo na službeno korištenje vlastitog jezika i pisma te pravo na proporcionalnu zastupljenost u predstavničkim tijelima na svim razinama vlasti.

IZVOR: Filip Škiljan, arhiv Bosna.hr