Gaza je postala sveto tlo za Palestince svuda. Nema porodice u Gazi koja nije izgubila rođake ili domove. Hamas i druge skupine otpora nerazdvojni su od naroda za koji se bore. Kako kolektivna patnja raste, tako raste i volja da ostanu na svojoj zemlji, kao što pokazuju nenaoružani seljaci južnog Hebrona.

Gaza, nazovite je kako hoćete: polje smrti, beskonačni krug krvi, boli i smrti, ili najveći koncentracioni logor na svijetu. Ili, kao što većina Izraelaca očito radi, možete je potpuno ignorirati. Jevreji Aškenazi u Tel Avivu žive u zapadnjačkom mjehuru, ispijajući jutarnje kapućino i brinući se o svojim učiteljima joge, samo sat vožnje od najstrašnijih scena koje je svijet vidio nakon Srebrenice ili Ruande. No, jedno niko od njih ne razumije: Hamas se neće predati, tvrdi danas David Hearst.

Misliti da će vođe Hamasa u Gazi uzeti novac i pobjeći, kao što je nekoć učinio Fatah, pokazuje koliko malo izraelski premijer Benjamin Netanyahu poznaje svog neprijatelja, čak i nakon 18 mjeseci totalnog rata i dva mjeseca izgladnjivanja. Posljednja izraelska “ponuda” bila je ekvivalent predaji: oslobađanje svih talaca u zamjenu za 45 dana hrane i vode te razoružanje Hamasa.

Hamas je odgovorio da je spreman osloboditi taoce u zamjenu za palestinske zatvorenike, ponuditi dugoročni hudna (primirje), prepustiti upravljanje Gazom drugim palestinskim frakcijama i ne obnavljati tunele niti razvijati oružje. No, ostao je čvrst kod dva uslova: neće se razoružati i zahtijeva potpuno povlačenje izraelskih snaga iz Gaze te konačni kraj rata.

Jasno je da je glavna prepreka pregovorima sam Netanyahu. U dva navrata potpisao je sporazume s Hamasom, samo da ih sam prekrši. U januaru je pristao na postupno primirje kojim je oslobođeno 33 taoca, a Izrael je trebao započeti pregovore o drugoj fazi i trajnom primirju. Netanyahu je taj sporazum jednostavno raskinuo. Američki predsjednik Donald Trump dopustio mu je to, iako je sam preuzeo zasluge za taj dokument.

Po općem mišljenju, Netanyahu je nastavio rat kako bi spasio svoju koaliciju od poraza na glasanju o budžetu. Vojni ciljevi odavno su iscrpljeni.

Gaza je pod totalnom blokadom dva mjeseca, a Izrael bombarduje skladišta s preostalom hranom. Izgladnjivanje je postalo oružje pregovora, ali ni to ne funkcionira. Trumpov izaslanik za taoce, Adam Boehler, susreo se s istim problemima kao i Bidenovi izaslanici. Hamas je bio blizu dogovora s SAD-om o razmjeni talaca, dok Netanyahu nije dao informacije medijima. Boehler je za Al Jazeeru rekao da bi rat u Gazi “odmah završio” ako bi svi taoci bili oslobođeni. Hamas bi to prihvatio, ali Netanyahu to ne dopušta.

Situacija je ista kao prije godinu dana, kada je Bidenov direktor CIA-e, Bill Burns, nadgledao pregovore o kraju rata, koje je Hamas potpisao, ali je Netanyahu odustao.

Postoji više razloga zašto Hamas ne popušta unatoč noćnim kaznama koje trpe on i narod Gaze. Od prekida primirja u martu ubijeno je više od 1500 Palestinaca. Hamas je izgubio svoje prve vođe, civilnu upravu, policiju i gotovo sve bolnice. Rafa je uništena. Ipak, odbija ponude za odlazak u egzil uz novac. Za razliku od Yassera Arafata, koji je otišao u egzil nakon opsade PLO-a u Bejrutu 1982. godine, ili Fataha koji bi već pobjegao, Hamas ne slijedi te primjere. Zašto?

Prvo, ako je sedmi oktobar promijenio Izrael zauvijek, tako je i uništenje Gaze promijenilo palestinski cilj. Gaza je postala sveto tlo za Palestince svuda. Nema porodice u Gazi koja nije izgubila rođake ili domove. Hamas i druge skupine otpora nerazdvojni su od naroda za koji se bore. Kako kolektivna patnja raste, tako raste i volja da ostanu na svojoj zemlji, kao što pokazuju nenaoružani seljaci južnog Hebrona.

Nadalje, ponašanje Izraela samo pojačava potrebu za otporom. Izrael nikada nema dovoljno zemlje ili kontrole; uvijek želi više. Njegovo nastojanje da dominira drugim religijama očito je tokom Uskrsa, kada su kršćani žrtve jednako kao i muslimani.

Izrael ne može prihvatiti rješenje dvije države jer u njegovoj viziji postoji samo jedna država. Itamar Ben Gvir, Bezalel Smotrich i Netanyahu samo dovršavaju posao Davida Ben Guriona u iskorjenjivanju Palestinaca s “Zemlje Izraela”. Liberalni cionisti stvaraju mit o razlikama između izraelskih frakcija, ali one ne postoje. To je posebno jasno danas, više nego u vrijeme ubistva Yitzhaka Rabina.

Dok 6000 Jevreja ulazi u dvorišta Al-Aqse za molitvu tokom Pesaha, izraelski Vrhovni sud odbacuje peticiju za nastavak humanitarne pomoći Gazi. Religiozni i sekularni Izrael teže istom cilju.

Predaja Hamasa značila bi predaju palestinskog cilja. Ne zato što su svi Palestinci religiozni ili je Fatah nepopularan, već jer otpor predstavlja jedini put do kraja okupacije. Razmjere patnje koju je Izrael nanio Palestincima u Gazi, Zapadnoj obali, Jerusalemu i Izraelu povezali su sudbinu Hamasa s palestinskom.

Hamas se razlikuje od Fataha jer je religiozna organizacija. Ovaj rat započeo je zbog upada jevrejskih doseljenika u Al-Aqsu. Palestinci u Gazi okreću se religiji kako bi razumjeli pokolj. Vjera i disciplina Hamasa sprječavaju korupciju. Simbol hrabrosti i žrtve je Rifaat Radwan, 23-godišnji bolničar čije su posljednje riječi bile molba Alahu za oproštaj jer nije redovno molio. Nije bio član Hamasa, ali njegova vjera nije slomljena ni na samrti. Tako je i s Gazom.

Hamas vjeruje da je postigao svoj strateški cilj: vratio je palestinsku borbu za samoodređenje na vrh svjetske agende za ljudska prava. Prema Pew Researchu, 53% odraslih Amerikanaca ima nepovoljno mišljenje o Izraelu, što je porast od sedmog oktobra. Hamas pobjeđuje u ratu javnog mnijenja, dok Izrael gubi, čak i u zemljama gdje je označen kao teroristička organizacija. Ako Izrael želi silom okončati sukob, isto je usađeno u svijest svakog Palestinca. Što Netanyahu duže nastavlja svoju propalu kampanju u Gazi, to su zemlje poput Francuske bliže priznavanju palestinske države.

Trumpovi izaslanici vode tri složena pregovora istovremeno, ali Gaza je samo jedan od njih. Trump želi brze rezultate i nema strpljenja. Ako pregovori s Iranom propadnu, Netanyahu će ponovo tražiti bombardovanje iranskih nuklearnih postrojenja, bez rješenja za Gazu.

Za Izrael, zemlju ovisnu o SAD-u, vječni rat u Gazi nije održiv. Mudro bi bilo da Izrael sada prekine gubitke i povuče se iz Gaze prije nego što izgubi još više na svjetskoj sceni. Nakon sedmog oktobra, aura nepobjedivosti je nestala zauvijek.

David Hearst je suosnivač i glavni urednik časopisa Middle East Eye u kojem je dana si objavio ovaj komentar, Bosna objavljuje njegovu skraćenu verziju