U jednom svom rukopisu Vejsil navodi da je 1905. godine poslan u Beč na školovanje te da je tom prilikom u Beču dodijeljen na rad dvorskom muzeju. Tu je slušao predavanja iz oblasti prahistorijske arheologije i bio je pod mentorstvom Hoernesa, a pored navedenih je slušao predavanja iz etnografije kod profesora Haberlandta te historiju srednjeg vijeka kod Jirečeka. Upravo u ovom periodu u životu Vejsila Ćurčića desila se još jedna značajna promjena koja je nesumnjivo obilježila njegov život. Naime, tokom 1905. godine Vejsil se vjenčao sa Marijanom Metzger, rođenom na Zlataru, u Zagrebu, 1885. godine

Vejsil Ćurčić je nepoznatim tokom događaja izvan opažanja arheologa prešao iz postojanja u zaborav i njegovo djelovanje nikada nije bilo predmet neke veće, ili čak ikakve arheološke rasprave, piše na početku monografije “Vejsil Ćurčić – mene domaćeg sina” prof. dr. Adnan Kaljanac.

O Vejsilu Ćurčiću zaista se malo zna. U široj javnosti tek neznatno, u stručnoj, arheološkoj, naučnoj, tek ponešto što je zapisano u Arheološkom leksikonu Bosne i Hercegovine i Spomenici stogodišnjice rada Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine 1888–1988. Ni u jednoj ovoj publikaciji nije adekvatno zastupljen. Više je usput spomenut, kao neko ko je bio tu prisutan, ali na marginama velikih arheoloških istraživanja. Neko ko se ni po čemu nije isticao. Istina je potpuno drugačija.

Vejsil Ćurčić je iza sebe ostavio izrazito veliki broj različitih rukopisa, koji se kreću u dijapazonu od njegovih memoara iz ličnog i arheološkog života do različitih arheoloških tema iz bosanskohercegovačke prošlosti. Ko je bio Vejsil Ćurčić i kojim životnim putevima je na kraju došao do pozicije direktora Zemaljskog muzeja u Sarajevu?

Kako je navedeno u Arheološkom leksikonu Bosne i Hercegovine, Ćurčić je rođen 17. 12. 1868. godine u Sarajevu. Ali prema Vejsilovim memoarima, ni on sam nije bio potpuno siguran u godinu svog rođenja, navodeći da je rođen u periodu 1866. do 1869.

Vejsil u svojim memoarima, koje je citirao prof. dr. Kaljanac u monografiji, navodi da je rođen na Ćurčića Brijegu, u Logavinoj ulici, te da su njegovi preci bili spahije Toplika i Tilave, nekadašnjih posjeda Pavla Radinovića. Rane godine života i dio djetinjstva je proveo pod vlašću tri sultana, sultana Aziza, sultana Murata i sultana Hamida. Nakon odlaska osmanske vlasti došla su dva cara, Franjo Josip I i car Karlo, nakon Prvog svjetskog rata vlast je preuzela kraljevina Jugoslavija, gdje je Vejsil ispratio tri kralja. Nakon Kraljevine Jugoslavije dočekao je i vlast Nezavisne Države Hrvatske i upravu poglavnika Ante Pavelića, a na kraju, posljednji vladar u životu Vejsila Ćurčića je bio, kako navodi, maršal Tito.

Kako sam zapaža, tokom njegovog života na ovom prostoru se izmijenilo deset različitih vladara, a Vejsil Ćurčić je, zanimljivo, njih sve doživio i preživio de facto ne prekidajući svoje djelovanje čak ni iz mirovine. Ovakvu sreću, sudbinu ili zasluge u svakom sistemu nije doživio nijedan drugi arheolog tog vremena, čak ni Ćiro Truhelka, koji je nakon odlaska Austro-Ugarske Monarhije izgubio svoj prestiž.

Rođen je od roditelja Almase i Muhamed-age Ćurčića. Almasa je potjecala iz porodice Pašagića, iz Visokog. Muhamed-aga Ćurčić je prema Vejsilovim navodima u to vrijeme bio već drugi put udovac s dvoje djece iz ova dva braka. U tom trenutku je imao najmanje 40 godina života, kako tvrdi Vejsil. Muhamed-aga bio je vlasnik i danas poznatog Morića hana, mjesta gdje su se u tom periodu okupljale brojne age i begovi, kako oni iz Sarajeva, tako i oni koji bi bili u posjeti Sarajevu. Dvije godine kasnije, nakon svadbe Muhamed-age i Almase, rodilo se prvo dijete, Vejsil Ćurčić. Dvije godine kasnije rodilo se još jedno muško dijete, Mehmed (Meho), dvije godine kasnije Salih, zatim Šuhreta i na kraju Safvet, treći brat Vejsila Ćurčića, koji je rođen u trenutku austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine. Pored ovo petero, Muhamed-aga je imao još dvoje djece, Mustafu i Almasu. Mustafa je već bio vojnik, ađutant Selim-paše, što je vjerovatno odredilo na neobičan način i sudbinu samog Vejsila. Naime, Vejsil navodi da je roditelje izgubio vrlo rano, ukopani su u mezarju Jahja-pašine džamije, na rubu uz Kečinu ulicu.

Već tada je Vejsil dorastao i za školu, koja je u to vrijeme podrazumijevala mejtef, u koji je krenuo sa šest godina. Kada je Vejsil završio svoje obrazovanje u mejtefu i njegov stariji polubrat Mustafa ga je upisao u Kuršumliju medresu, gdje se pokazao kao dobar đak. U medresi je Vejsil slušao predavanja pred, kako kaže čuvenim, Hadži Omerovićem koji je njime bio jako zadovoljan i jako ga hvalio. Međutim, u medresi je jedan sin tog muftije bio postavljen za muderiza (islamski profesor u teološkim školama), a on je očito bio previše strog za Vejsilov ukus te je najvjerovatnije zbog njega i napustio medresu i upisao se u ruždiju (niža srednja škola). U novoj školi Vejsil je sreo neke od kasnijih znamenitih ljudi, Safveta Bašagića, Abdusalema, Mahmuta i Halida Hrasnicu i druge, a tu su učili orijentalne jezike, književnost, a pored svih i latinicu, ćirilicu i matematiku.

Ove posljednje su slušali kod profesora Paulina, koji je vrlo vjerovatno utjecao na prijelomni trenutak Vejsilova života i njegovo skretanje na put kojim je dalje išao. Paulin je, naime, čitavu ovu grupu dobrih učenika, među kojima i Vejsila, nagovorio da upišu sarajevsku gimnaziju (danas Prva gimnazija u Sarajevu), koja je otvorena 3–4 godine ranije. Ovo nije obradovalo Mustafu, koji je namjeravao upisati Vejsila na dalje školovanje u Carigradu (Istanbulu) te ga je, nakon Vejsilova odbijanja takve namjere, Mustafa izbacio iz kuće kojom je on, kao najstariji, upravljao od smrti roditelja: „Radi toga se moj brat strašno razljuti, istjera me iz kuće i dozvoli mi da sa slugom spavam u jednoj smrdljivoj i nezdravoj sobi u samoj štali.“

Krenuvši u gimnaziju, Vejsil se pokazao ponovo kao dobar učenik, koji je gajio posebnu ljubav prema predmetu prirodopisa (u to vrijeme nauke o prirodi i prirodnim pojavama), koji je predavao profesor Ivan Seunik. Nije prošlo dugo i Seunik je zapazio Vejsilovu vrijednost te ga je angažirao kao pomagača u kabinetu, gdje je vrlo brzo naučio preparirati ptice, sisare, kukce i biljke. Zbog smrada životinja koje su obrađivali, Seunik mu je nabavio duhan i lulu te je već kao učenik drugog razreda srednje škole pred direktorom i drugim profesorima smio zapaliti lulu, lulu koja mu je na svojstven način tokom čitavog života ostala karakterističan zaštitni simbol, moglo bi se reći na osnovu njegovih kasnijih fotografija. Nekada u tom periodu Vejsil je teško obolio te je prestao ići u školu, a zabrinut za njega Seunik se raspitivao kod drugih učenika te je tako i saznao Vejsilovu nesretnu sudbinu, kako živi u štali ibez gotovo ikakve hrane. I tako, jednog dana na stajska vrata je njegov školski drug Milan Cvjetičanin doveo neku manju gospođu, koja nije znala Vejsilov jezik, kao ni Vejsil njen, a čitav razgovor im je tumačio Cvjetičanin. Bila je to gospođa Seunik, supruga Vejsilova profesora Ivana Seunika. Istog dana, nakon njenog odlaska, poslala je ta strana gospođa Vejsilu topao ručak, a ubrzo ga je posjetio i ljekar Bajer.

Narednih nekoliko dana Vejsil je dobijao kvalitetne obroke, a Seunikova supruga ga je redovno obilazila i on se uskoro oporavio dovoljno za povratak u školu. Marija, Seunikova supruga, Vejsilu je to već nagovještavala tokom svojih posjeta, a već prvog dana njegovog povratka u školu i desilo se da ga je profesor Seunik pozvao da se preseli u njihov dom, što je Vejsil objeručke prihvatio: „Tko veseliji od mene i ja još istoga dana preselim u Seunikov stan, gdje sam u kuhinji, u lijepoj i čistoj postelji spavao i s njima za stolom zajedno jeo.“

S obzirom na to da se u kući Seunika zbog Marije Seunik i njene majke govorio samo njemački jezik, malo-pomalo i Vejsil ga je svladao. Seunik je bio aktivni lovac i Vejsil je često s njim odlazio kao pomoćnik. Sa Seunikom je zavolio planinarenje kojim se bavio narednih 50 godina.

Seunik je brigu o Vejsilu prihvatio u potpunosti pa je za njega planirao i nastavak školovanja. Nekada u to vrijeme, dakle oko Vejsilovog upisa u tehničku školu, preminuo je i njegov polubrat, onaj što ga je izbacio iz kuće, Mustafa. Koliko je jak njihov inat bio najbolje oslikavaju Vejsilove riječi o polubratovoj smrti: „Dok je on još bio na životu, moja noga nije više nikad prešla kućnog praga. Kada su ga mrtva iznijeli iz kuće, ja sam se odmah preselio u kuću svojoj braći i sestri. Sa sobom sam doveo i Seunika, iznajmivši mu u muškim kućama gornji boj (sprat).“

Godine koje je Vejsil Ćurčić proveo u domu Seunika su, kako kroz odgoj koji je tamo imao, tako i kroz neobičan splet okolnosti, Vejsila dovele do praga Zemaljskog muzeja u Sarajevu. S jedne strane je već tokom školovanja bio opremljen osnovnim znanjima o njemačkom jeziku, koji je tada imao izuzetan značaj, biljnom i životinjskom svijetu, prepariranju, geografiji i sličnom. S druge strane, godine u Seunikovom domu su ga pripremile i za arheologa i muzejskog djelatnika.

Dok su još stanovali u Dalagijinoj kući u Logavinu sokaku, zatim i u kući popa Petra Petrovića u Ćemerlinoj ulici, a zatim i novom stanu, čini se da su česti Seunikovi gosti bili Othmar Reiser i Franjo Fiala, tada uposlenik u Fabrici duhana u Sarajevu. Fiala je upravo tu upoznao mladog Vejsila, a ne začuđuje ni da ga je, kako je u to vrijeme bilo normalno, uzeo za pomoćnika prilikom svojih istraživanja u okolini Sarajeva. Radeći na lokalitetima kao što je Debelo Brdo, Soukbunar i Zlatište, Vejsil je uz Fialu stekao dovoljno iskustva, kao i povjerenja kod njega, da ga je povremeno Fiala ostavljao kao nadzornika, kako Vejsil navodi, dva-tri puta. To je vjerovatno bila preporuka da Vejsila odmah poslije srednje škole prime u Zemaljski muzej, prvo kao volontera, a zatim kao uspolenika. U Muzej je došao 1892. ili 1893. godine u kojem će provesti cijeli svoj radni vijek, a i dobar dio svojih penzionerskih dana.

U periodu 1904 – 1905. godine, Vejsil je otišao na školovanje u Beč, gdje je studirao arheologiju. O samom školovanju i periodu provedenom u Beču ni sam nije mnogo govorio. Upravo u ovom periodu u životu Vejsila Ćurčića desila se još jedna značajna promjena koja je nesumnjivo obilježila njegov život. Naime, tokom 1905. godine Vejsil se vjenčao sa Marijanom Metzger, rođenom na Zlataru, u Zagrebu, 1885. godine.

Koliko je poznato, mladenci su medeni mjesec proveli na Zlataru, u rodnom kraju Marijane, a čestitke su pristizale s raznih strana, pa tako i od kolega iz Zemaljskog muzeja. Kako navodi prof. dr. Kaljanac, Vjenčanje Vejsila i Marijane predstavlja svojstvenu misteriju s obzirom na to da su u tom vremenu oboje pripadali potpuno različitim etničkim skupinama, kao i vjerskom opredjeljenju. No njihova veza je opstala čitav život. Kako je u tom vremenu političkih previranja do braka došlo kao i kakav je bio stav njihovog okruženja nemoguće je potpuno razriješiti.

Nakon povratka sa školovanja, Vejsil je nastavio arheološka istraživanja u Donjoj Dolini, a uskoro je u sklopu izgradnje Zemaljskog muzeja i preseljenja u novu zgradu zajedno s ostalima aktivno sudjelovao u brojnim aktivnostima, između ostalog postavio je etnološku zbirku Muzeja, sistematizirao neka muzejska odjeljenja itd.

Nakon preseljenja u novu zgradu, došlo je i do početka Prvog svjetskog rata, koji je iz temelja promijenio dotadašnji svijet i već uspostavljeni sistem novog života u Bosni i Hercegovini. O Vejsilovom životu tokom Prvog svjetskog rata, kao i većine ljudi koji su taj period proživjeli, ne zna se gotovo ništa. U penziju je otišao 1926. godine, tada je bio u u 57. ili 59. godini života.

Tokom svih tih godina provedenih u Zemaljskom muzeju Vejsil Ćurčić je radio na iskopavanju nekih od najznačajnijih arheoloških lokaliteta u Bosni i Hercegovini, nerijetko je sam vodio iskopavanja, iako u zvaničnim dokumentima to nikada nije navođeno, a njegove radove drugi su koristili i objavljivali. Njegov možda i najznačajniji doprinos arheologiji u BiH je uvođenje fotografije u arheologiju. On je fotografski dokumentirao iskopavanja Glasinca, Donje Doline, Kraljičina Guvna… Ili je možda značajniji njegov pionirski rad na konzervaciji i restauraciji srednjovjekovnih bosanskohercegovačkih gradova.

U vrijeme glasinačkih istraživanja 1890-ih i kasnije, primjera radi, Truhelka svoja iskopavanja crta, a fotografije koje koristi u svojim radovima, poput onih iz Donje Doline, evidentno je napravio Vejsil. Slična situacija je s ostalim istraživačima te se stiče utisak da je Vejsil u to vrijeme već posjedovao fotografski aparat, s obzirom na to da je svoje fotografije u formi negativa i zadržao u svom vlasništvu. Vejsil možda nije imao Truhelkin talent za crtanje, ali je uviđao prednosti fotografskog dokumentiranja, vrlo je moguće da je imao metodološki progresivne ideje i, sudeći prema svemu dostupnom, začetnik je fotografskog dokumentiranja u bosanskohercegovačkoj arheologiji.

Još jedno područje gdje je dao pionirski doprinos jesu stećci, oni srednjovjekovni spomenici koje Vejsil naziva bogumilskim, a za koje nerijetko navodi da ih je on lično prevozio uz teške muke s lokaliteta do Zemaljskog muzeja, gdje se nalaze i danas. U dokumentima Muzeja nalaze se nalozi na Vejsilovo ime, sa zadatkom da organizira i provede prebacivanje određenih stećaka do Muzeja. Vejsil se u svojim memoarima prisjećao da je prijevoz stećaka za njega bio jedan od najtežih zadataka, koji je često poredio s vađenjem čamaca iz Donje Doline, što je također Vejsil vodio. U tom smislu svoje sjećanje o ovim događajima započinje sljedećim riječima: „Još prije nego što je novi muzej sasvim dovršen, dobio sam zadaću da prevučem nekoliko sredovječnih takozvanih bogumilskih spomenika iz raznih krajeva u dvorište novog muzeja.“

Nije jasno kako je Vejsil došao na tu ideju, ali je i u okviru njegove ostavštine fotografskih negativa na staklu bilo moguće pronaći nekoliko primjeraka za to vrijeme bosanskohercegovačke arheologije revolucionarnih fotografija. Riječ je, naime, o najstarijoj upotrebi zračne fotografije u bosanskohercegovačkoj arheologiji. Komparacije radi, a prije osvrta na fotografije Vejsila Ćurčića, potrebno je naglasiti da je razvoj zračne fotografije u svjetskim okvirima započeo nešto ranije. Među najstarijim poznatim slučajevima arheološkog fotografiranja iz zraka nalaze se primjeri dokumentiranja iskopavanja u Persepolisu 1879. godine i Rimskog foruma 1899. godine, pod rukovodstvom Giacoma Bonija. Dakako da je razvoj ove metode imao znatno veći broj primjera, ali nijedan od njih nije primjenjiv na prostor bivše Jugoslavije, konkretnije Bosne i Hercegovine, sve do najnovijeg vremena. S druge strane, iznenada se u nekoliko različitih kutija iz ostavštine Vejsila Ćurčića otkrilo nekoliko dragulja koji njega i bosanskohercegovačku arheologiju stavljaju ruku pod ruku s tadašnjim najmodernijim razvojem arheološke metodologije.

Vejsil nije iz zraka fotografirao samo srednjovjekovne nekropole. Među preživjelim fotografijama se nalaze i prahistorijski lokaliteti, od kojih su, kako se čini, neke fotografije također korištene od strane kasnijih autora bez navoda o tom.

Koliko je bilo moguće zaključiti kroz različite spise koji su ostali iza Vejsila, istraživanja koja su imala podršku Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti iz Zagreba trajala su u periodu od 1926. godine do početka Drugog svjetskog rata, tokom kojeg je Vejsil periodično obavljao letove i pravio zračna snimanja različitih lokaliteta. Fascinantno je to da je neko, ne znamo ko, odobrio jednom penzioniranom sarajevskom arheologu trošenje ogromnih resursa goriva, pilota, upotrebe aviona, tokom dugog niza godina i to za potrebe, ni više ni manje, provođenja arheoloških snimanja iz zraka kada takva istraživanja još uvijek nisu bila ustaljeni metodološki postupak. Štaviše, prof. dr. Kaljanac tvrdi da do sada nije bilo moguće pronaći nijedan evropski projekt iz tog vremena koji je obuhvatao tako dug period zračnih snimanja arheoloških lokaliteta, što dakako ne znači da možda nije postojao.

Da ne ostane zaboravljeno, odljevke stećaka također je izradio Vejsil! Fotografija starog Vejsila, na vrućem hercegovačkom suncu, u društvu dva dječaka, otkriva tu istinu! Kako je na fotografiji vidljivo, Vejsil sjedi pokraj stećka, držeći u ruci četku, a s lijeve strane se nalazi stećak koji je oblijepljen novinama, na kojim je, zahvaljujući kvaliteti nekadašnjih fotografija. Iz ovoga je neosporan i zaključak da je upravo on uzimao otiske stećaka za izložbu koja je je kasnije oduševljavala evropske kulturnjake.

Na kraju, potrebno je spomenuti da je Vejsil učestvovao tokom ovog perioda u izradi i organizaciji većeg broja izložbi, među kojim se izdvaja njegov opis izložbe koju je organiziralo Hrvatsko umjetničko društvo, 1937. godine, s temom starohrvatske crkvene umjetnosti. Za saradnike na izložbi je izabrao muzejske preparatore Antu Kučana, Ivu Tomanovića i muzejskog crtača Alojza Magerlea s kojim je radio čitavu godinu na odljevcima starokršćanske i starohrvatske crkvene umjetnosti, a tokom dužih putovanja i istraživanja stećaka. Tokom te godine pripremili su veliki broj odljevaka, klišeje pa čak i izložbeni katalog. Nažalost, Drugi svjetski rat je prekinuo ovu izložbu prije samog otvorenja, a, kako Vejsil piše, u trenutku nastanka njegovog rukopisa njegovi materijali su se nalazili u zgradi gradske gipsoteke u Medvedgradskoj ulici i „putuju s jedne izložbe na drugu“.

Ipak, u najtežim danim Drugog svjetskog rata Vejsil je ispisao još jedno poglavlje koje je dugo ostalo nepoznato, a važno je. Kao kustos vratio se u Zemaljski muzej, a nedugo poslije toga imenovan je od vlasti NDH za v.d. direktora Zemaljskog muzeja. Ovo poglavlje je rasvijetlio Enver Imamović u knjizi “O sarajevskoj Hagadi”, a dodatno potvrdili dokumenti iz Ćurčićeve ostavštine. Kako Imamović navodi, nedugo nakon dolaska njemačkih okupacionih snaga, neki je nacistički oficir došao u Zemaljski muzej s vojnicima i od tadašnjeg direktora Joze Petrovića tražio da mu se preda sarajevska Hagada. Petrović je tada smireno odgovorio da se Hagada ne nalazi u Muzeju i da ju je dan ranije predao nekom njemačkom pukovniku te je tako Jozo Petrović spasio Hagadu. Kako Imamović dalje navodi na osnovu dostupnih dokumenata i usmene tradicije, Petrović je nakon odlaska njemačkog oficira, za kojeg se kasnije utvrdilo da je riječ o Johannu Hansu Fortneru, naredio tadašnjem kustosu Dervišu Korkutu, voditelju orijentalne zbirke, da Hagadu iznese iz Muzeja i sakrije je bilo gdje, čak i izvan Sarajeva.

Nepoznato je koliko vremena se Hagada nalazila izvan Muzeja, prema jednoj od legendi skrivena ispod kućnog praga jednog pastira, ili pak džamije na Bjelašnici, gdje ju je navodno sakrio Korkut, ali je već 29. 10. 1943. godine bila ponovo u Zemaljskom muzeju, kada je od Korkuta preuzima novi direktor, Vejsil Ćurčić. Vejsil je nešto kasnije, 19. novembra iste godine, izdao nalog da se Hagada, zajedno s poveljom kralja Tvrtka i još nekim vrijednim eksponatima, pohrani u trezoru Narodne banke. Tu je ostala sve do oslobođenja 1945. godine, tačnije do noći kada je tadašnji direktor Narodne banke Aleksandar Poljanac poslao dojavu Vejsilu o tome da se njemačke trupe povlače i planiraju isprazniti trezore u banci, na što je Vejsil ponovo zadužio Korkuta da Hagadu iznese iz trezora i da je prebaci do Zemaljskog muzeja. Na kraju, po završetku rata, Vejsil je predao Hagadu novom direktoru Zemaljskog muzeja, Dimitriju Sergejevskom.

Koliko je ovaj tok događaja zaista vjerodostojan, da li se među onima koji su spašavali Hagadu uplela i poneka ličnost samo zato da bi legenda koja je nastala zvučala bolje, nauka vjerovatno nikada neće u potpunosti saznati. Činjenica je da su u tom periodu bila dva direktora koja su koordinirala navodna premještanja Hagade i njeno spašavanje, uvijek u posljednjem trenutku, Jozo Petrović na početku i Vejsil Ćurčić pred završetak Drugog svjetskog rata. Sigurno je još jedno, a to je da su nesumnjivo obojica bili upućeni u stvari koje su se dešavale i većina toga se odvijala, kako i sam Imamović navodi, po njihovoj direktivi, te su stoga nesumnjivo zaslužni za spas ovog vrijednog primjerka bosanskohercegovačke baštine.

No, ni ovo nije bio posljednji put kada je Vejsil djelovao na spašavanju zbirki Muzeja. Ništa bolja sudbina eksponata ne bi bila ni po završetku Drugog svjetskog rata, kada je navodno Rodoljub Čolaković predlagao izmještanje eksponata u Beograd, a čemu se Vejsil ponovo suprotstavio. Tako su, iako o tome ne govori Spomenica Zemaljskog muzeja, u Sarajevu ostali i sačuvani upravo oni i danas najvredniji eksponati.

Vejsil je po drugi put penzionisan 1945. godine, a poživio je još punih osam godina. Poput drugih velikana s kojim je radio i sretao se tokom svoje karijere, preminuo je u zaboravu 29. 11. 1959. godine, u 91. godini života. Iza njega je ostalo mnogo zasluga koje nikada nije dobio, još više zaborava i omalovažavanja te bezbroj nejasnoća.