Iako je Mustafa Busuladžić tokom svog kratkog života pisao je o različitim temama, kroz sve njegove tekstove provlači se jedna nit – islam. Iz njegovih tekstova da se razumjeti da je da on zagovara opći islamski preporod, odnosno vraćanje ljudi vjeri i moralu. Iz tekstova koje je pisao, iz misli koje je ostavio na stranicama časopisa s kojima je sarađivao jasno se razumije – nije bio fašista, ni nacional-socijalista, ni socijalista ni komunista. On je samo bio musliman, Bošnjak koji je želio vidjeti svoju braću kao napredne u svakom pogledu i na svakom polju.

Mustafa Busuladžić je rođen je na današnji dan 1914. godine u Gorici kod Trebinja. Strijeljan je 29. juna 1945. godine u Sarajevu, u 31. godini života.

Nakon završene osnovne škole, završava tri razreda Elči Ibrahim-pašine medrese u Travniku, a zatim školovanje nastavlja u Gazi Husrev-begovoj medresi u Sarajevu, gdje i maturira. Već u periodu školovanja u Sarajevu započinje pisanje i objavljivanje radova koji iscrpno i argumentirano obrađuju različite teme. Nakon mature je upisao Višu islamsku šerijatsko-teološku školu u Sarajevu i diplomirao 1940. Odlazi na postdiplomske studije iz orijentalistike u Rim i nastavlja pisanje i objavljivanje radova u tamošnjim listovima “Mono arabo” i “Oriente moderno”.

Predavao je u sarajevskoj Šerijatskoj gimnaziji, zatim u Ženskoj medresi, Realnoj gimnaziji i Srednjoj tehničkoj školi. Pored prosvjetnog i pedagoškog rada mnogo je pisao i prevodio. Odlično je poznavao arapski, turski, njemački, italijanski i francuski jezik. Bio je odličan govornik i njegova predavanja su uvijek bila vrlo posjećena. Radovi su mu objavljivani u časopisima “Novi behar”, “Glasnik VIS-a”, Kalendaru “Na- rodne uzdanice”, “Islamskom svijetu”, “Gajretu”, “El-Hidaji”, “Osvitu” i mnogim drugim.

Teme kojima se bavio bile su raznovrsne, često se bavio historijom, životom i položajem muslimana na ovom prostoru i u svijetu. Iz sačuvanih radova se može zaključiti da je prije svakoga rada odabrana tema bila detaljno istražena i da sami radovi obiluju naučnim činjenicama i argumentima, kritičkim promišljanima na osnovu tih činjenica, a stavovi autora prirodno proizilaze iz navedenog.

Iako je Mustafa Busuladžić tokom svog kratkog života pisao je o različitim temama, kroz sve njegove tekstove provlači se jedna nit – islam. Iz njegovih tekstova da se razumjeti da je da on zagovara opći islamski preporod, odnosno vraćanje ljudi vjeri i moralu. Iz tekstova koje je pisao, iz misli koje je ostavio na stranicama časopisa s kojima je sarađivao jasno se razumije – nije bio fašista, ni nacional-socijalista, ni socijalista ni komunista. On je samo bio musliman, Bošnjak koji je želio vidjeti svoju braću kao napredne u svakom pogledu i na svakom polju.

U jednom od svojih brojnih tekstova Busuladžić se pita zašto su muslimani izgubili dominaciju. Razloge vidi u “njihovom odstupanju od islamske nauke, što je značilo postepeno opadanje. Kada su po kulturnom islamskom polju vjetrovi počeli nanositi korov, podbacili su mu plodovi. Pojava Mongola, svete inkvizicije na Zapadu i križara na Istoku ubrzali su opadanje islamske kulture. Kao glavne uzroke zaostalosti muslimana Laoust ističe: zatvaranje vrata idžtihada, odstupanje od Aristotelove filozofije usljed neprimanja evropske tehničke civilizacije i to što se nijesu odmah okoristili izumom štampe i što nijesu paralelno išli s drugim narodima.”

U savremenom islamskom svijetu, piše Busuladžić, postoje tri pokreta kojima je cilj napredak muslimana: “Najznamenitiji je onaj pokret koji nastoji, da se život muslimana prilagodi po uzoru prvih muslimana i da se povrati prvotnom učenju islama. Ovaj pokret datira iz osmog stoljeća po Hidžri kada mu je živio osnivač Ibnu Tejmije (umro 728) i učenik mu Šemsudin Ibnu Kajjim el-Dževzi (umro 751). Drugi je umni pokret uskrsnuo u Egiptu. Osnivači su mu islamski filozofi Džemaluddin Afgani (umro 1897) i šejh Muhamed Abduhu (umro 1905). Cilj mu je preporod i duhovno jedinstvo muslimana. Treći pokret ima pristalica u svim islamskim zemljama. Oni nastoje, veli Laoust, da poprime sve običaje i tekovine Zapada prije nego ih podvrgnu kritici i bez razmišljanja o njihovim posljedicama. Oni govore, kaže Laoust, da islamska kultura ne odgovara duhu vremena. Za ove ljude on izričito veli da traže rastavu vjere od države i da sa zanosom govore o nacionalizmu.”

Val materijalizma

Kritizirajući način života današnjih, odnosno ondašnjih muslimana, Busuladžić piše: “Novac je postao idol komu se klanja čovjek razuma i kulture zatvoren u ljusku svoga ‘ja’. Val materijalizma potapa i islamski svijet. Uzrok tomu leži u neprimjenjivanju islamskih principa, naročito socijalnih. Studirajući nauku islama i njegove savremene sljedbenike prije nekoliko godina, Bernard Shaw je rekao jednom indijskom novinaru da je ‘islam jedno, a muslimani nešto drugo. Islam je lijep, ali gdje su muslimani?’ Ove riječi velikog engleskog mislioca pune su istine. Žalosno je ali istinito da su današnji muslimani blijeda slika islama. Tačno je samo to da islam nije kriv njihovoj zaostalosti.”

Govoreći o omladini u vremenu u kojem je Busuladžić živio, a koja bi trebala biti nosilac progresa, on je zapisao: “Drugu grupu sačinjavaju oni duševni pigmeji čija je savjest uznemirena povjetarcem koji puše iz ateističke literature. Ovamo spada vojska bezvjeraca i njihovih saveznika komunista i marksista kojima je sve materija. Iz ove predrasude otisnuo se val bezboštva u čijem zagrljaju pliva jedan dio naše školovane i neškolovane crveno obojene omladine. To su duševni kreteni, crvi u ljudskom društvu, ljudi bez ideala i borbenosti čije je znanje u većini slučajeva ograničeno na jadno poznavanje nekoliko izreka bezvjerskih pisaca za koje se očajnički zaklanjaju kada otvaraju paljbu na kulu vjere i sve stvaralačke vrednote čovjekove. Oni historiju i smisao života shvataju materijalistički. Materija je sve i ona je osnova života, te je ona prethodila svemu, pa i vjeri, moralu itd. Oni niječu Boga, krajnji uzrok koji je prethodio svemu i sve stvorio. Isto tako niječu besmrtnost duše i zagrobni život. Sve je slučajnost i relativno.”

U jednom tekstu, široj elaboraciji o socijalizmu, te odnosu islama i socijalizma, Busuladžić ističe da je 19. stoljeće – stoljeće velikih izuma i otkrića, velikih napredaka tehnike i industrije – izbacilo na površinu mnoge pokrete i pitanja od kojih je najvažnije takozvano socijalno pitanje ili socijalizam.

“Upravo naša generacija osjeća svu težinu njegovu. Aktuelnost toga pitanja neprestano raste i pred tim problemom stoji savremeno čovječanstvo. Praktično rješenje socijalnog pitanja izazvalo je postanak brojnih teorija i doktrina među kojima prvo mjesto zauzima marksističko-komunistička. Ona je trebala da na osnovi ekonomskih reformi uspostavi poljuljanu ravnotežu, izvede socijalizaciju dobara i stvori definitivni oblik društva gdje bi sve klase bile porušene i zavladalo opće blagostanje. No, praksa je donijela obrnute rezultate. Život je demantovao komunizam kao nesposoban i neostvariv; pokazao njegovu surovost i jednostranost. Komunizam i antipod mu fašizam ne zadovoljavaju. Oni nijesu riješili socijalno pitanje. Ali, ne samo to! Kao dinamičke sile komunizam i fašizam rascijepili su svijet u dva protivna pola. Kobne su posljedice mentaliteta koji je komunizam stvorio u svijetu. Ekonomska dobra proglašena su za vrhovni princip života, a idealne vrednote za laži i iluzije. Komunizam je razbio ideju čovjeka i slobode. Doveo je u pitanje sudbinu kulture, religije kao i svih emanacija duha bez kojih je nemoguć čovjekov napredak. Brutalnost i sila trijumfuju. Pod utiskom krvavih drama koje se odigravaju u Španiji i Rusiji stoji cijeli svijet. Čovječanstvo se našlo na bespuću ideja.”

Kako navodi Busuladžić, socijalizam i ateizam su čeda Zapada i zapadnih religija. Činjenica paradoksalna, ali tačna. Kroz čitav srednji i dobar dio novog vijeka Evropa je bila u socijalnom ropstvu crkve i svemoćne vlastele.

Razmatrajući učenja o kapitalizmu i marksizmu, Busuladžić nudi rješenje prihvatljivo muslimanima, a to je islamska koncepcija socijalizma.

“Kao svemirska religija islam pokazuje čovjekov odnos prema Vječnom, Univerzalnom, te kao takav odnosi se i na sve manifestacije čovjekove u zemnom životu. Islam teži da na zemlji stvori univerzalno bratstvo ljudi, izgradi potpuna čovjeka i osposobi ga za više, nadzemaljske ciljeve. Zato islam u principu nema ništa protiv onog socijalizma koji se bori za jednu višu istinu i socijalnu pravdu, koji ljudima nosi pomoć, a ne vlast, bratstvo, a ne klasnu mržnju, čovjekoljublje, a ne brutalnost, slobodu, a ne diktaturu, jednakost, a ne nasilje – socijalizma, koji propovijeda izgradnju čovjeka na osnovu moralno-etičkih kvaliteta, a ne na osnovu isključivo ekonomskih reformi i klasne mržnje. Zapravo, takav socijalizam je uključen u islamsku socijalnu koncepciju, jer je islam u svojoj bitnosti socijalan. Velika je zabluda suprotstavljati marksističko-komunističkoj ideologiji zajednički kapitalizam i religiju. Zabluda, bar kada se govori o islamu.”

Prema njegovim riječima, filozofska podloga marksizma jeste materijalizam (koji poriče Boga), a islamskog socijalizma vjera, tj. idealistički aktivizam koji crpi snagu iz Kur’ana. Marksizam i komunizam nose bezvjerstvo, a polazna tačka islamskog socijalizma vjera je u jednoga Boga i neumrlu dušu. Zato je islamski socijalizam prožet moralnim idealom, osjećanjem ljudskog dostojanstva; duhom ljubavi, slobode, pomoći, pravde, bratstva i solidarnosti. Druga tačka u kojoj se ova dva socijalizma razilaze je u pitanju smisla života, u pitanju ličnosti i slobode, etike i morala. Islam uči da čovjek nije samo proizvođač materijalnih dobara (homo economicus) nego da je i homo humanus kod kojeg, pored potreba želuca, postoje i potrebe duše.

Šta mislite, kada su muslimani prestali biti veliki i gospodari, kada su izgubili moć i ugled; kada je počela propadati islamska kultura (ne civilizacija), pita Busuladžić u jednom tekstu. Zatim daje sljedeći odgovor: “Ne onda kada su zapali u ekonomski ili umni zastoj! Naprotiv. Muslimani su počeli nazadovati i gubiti prestiž u kulturnom svijetu u doba velikih materijalnih uspona i najbujnijeg rascvata materijalne kulture. Ali, nažalost, tada su u njihovim srcima počeli slabiti jaki iman i vjerovanja, a dosljedno tome i iščezavati sve vrline; tada su muslimani postali siromašni u svojim dušama. To je nepobitna činjenica!”

Umjesto u džamiji, Bošnjaci u kafani

O stanju Bošnjaka u Drugom svjetskom ratu Busuladžić je zapisao: “Iako živimo u sudbonosnim vremenima kada se u povijesnim potresima gube ne samo pojedinci, nego i čitave države, velike i moćne zajednice, mi smo nepovezani, razbijeni, neorganizirani. Mjesto bratstva, koje islamski nauk ne samo preporučuje nego i strogo naređuje, kod nas caruje mržnja i zavidnost. Mjesto ljubavi koja stvara velika djela, kod nas su se uvriježila prljava svojstva svađe, podmetanja, međusobnog optuživanja, ogovaranja, zadjevica. Porodica, taj temelj, osnovna ćelija društva, a potom i države, počinje propadati. Naš porodični život nimalo nije zavidan.

Umjesto duha potpomaganja i požrtvovanosti, kod nas vlada duh odmaganja. Dok čete islamske sirotinje, nevoljnika i muhadžira bez igdje ičega krstare svim bosanskohercegovačkim mjestima i selima, dotle se ogromne svote novaca rasipaju za opojna pića, hazardne igre i druga uživanja koja ruše svijest, moral i život. U ovim teškim vremenima mjesto da se svijet vraća Bogu, naše su džamije prazne, ali su zato gostionice pune ljudi koji nose muslimanska imena. Dok [imamo] stotine i stotine muslimanske siročadi i udovica čiji su muževi i očevi postali žrtve divljaštva i komitskih gomila, dotle se kod nas i dalje tjera i provodi luksuzan život. Smisao i cilj života se gleda u trkama, nogometnim utakmicama, boksačkim senzacijama. Tako je nekada bilo i u starom Rimu, Ateni, Sparti, Babilonu, islamskoj Španiji, Austriji i Turskoj u suton ovih ogromnih državnih organizama i carstava.”

Busuladžić o pošastima današnjice, među kojima istaknuto mjesto zauzima materijalizam kaže: “(…) kada u jednoj sredini novac postane mjerilo vrijednosti, za tu sredinu nastaju crni dani. I u starom je Rimu nagomilavanje moći i bogatstava dovelo do opće pokvarenosti i moralnog bezumlja. Nužna posljedica toga jest vlada zasnovana na korupciji (pokvarenosti i podmićivanju) i nasilju. Zakon je bio izgubio svaku vrijednost. Tužitelj je najprije morao dati mito da bi mogao dobiti sud. Društvena je zgrada bila gomila truleži koja je gnojem točila. Nikakvo zločinstvo koje mogu pokazati anali čovječije nevaljalosti nije ostalo neučinjeno; okrutna ubojstva, izdaja roditelja, muževa i žene i prijatelja; sustavno trovanje; preljub obrnut u rodoskrvnuće i zločinstva koja se ne mogu napisati.”

Na kraju, poruka koja kao da je upućena nama: “Mi smo malobrojna zajednica, koja živi na razbojištu povijesnih antagonizama. Naša teška sadašnjost, a još više budućnost od nas neumitno traže da sve stvari postavimo na svoje mjesto i da se ne zavaravamo zabludama.”

Sabrani radovi (1932–1945) Mustafe Busuladžića promovirani su 2023. godine. U dvije knjige, čiji je izdavač Osnovna škola “Mustafa Busuladžić”, na 760 strana stala su 74 rada koja je za svoga kratkog života objavio Busuladžić.

Recenzent ovoga izdanja akademik Ferid Muhić o Mustafi Busuladžiću napiso je ovako: “Mustafa Busuladžić nije strijeljan od sumanutih psihopata, ni samovoljnih udbaša, nego svjesno, od najljućih ideoloških protivnika. Smrtna kazna na koju je osuđen bila je nepravedna, ali nije bila bezrazložna! I to je ključni momenat. Reći da je Mustafa Busuladžić strijeljan samovoljnom odlukom prijekog suda, dakle gotovo greškom, bitno bi umanjilo odgovornost režima, dok bi djelu Mustafe Busuladžića oduzelo sav njegov epohalni značaj. Kao što je i Sokrat osuđen na smrt nepravedno, ali ne bezrazložno, nego upravo zato što je u očima vladajućih slojeva Atine predstavljao najveću opasnost za njih, tako je osuđen i Mustafa Busuladžić, bošnjački Sokrat koji je u očima tadašnjeg režima predstavljao najveću opasnost za njihove planove. Da je Sokrat bio osuđen nepravedno i bezrazložno, on bi bio samo još jedna žrtva sudskih nepravdi, izgubio bi se u moru anonimnih sudskih grešaka. Međutim, činjenica da je, koliko god nepravedno, osuđen sa razlogom i da je taj razlog bilo upravo njegovo otvoreno izloženo uvjerenje, dakle njegovo djelo, učinilo je to djelo besmrtnim, a Sokrata herojem vjere u ljudski razum, a ne žrtvom puke sudske greške. Mustafa Busuladžić je osuđen na smrt zbog svog djela, nepravedno, ali sa razlogom. Razlog je bilo njegovo djelo, ovo koje je sada konačno integralno stavljeno na uvid domaćoj i svjetskoj javnosti. Veličina ovog djela, značaj i transtemporalna aktuelnost njegovih ideja, dubina njihove autentične humanosti i progresivnosti, ta ista presuda je učinila besmrtnim, a njegovog autora, Mustafu Busuladžića velikim bošnjačkim patriotom i herojem vjere u Riječ Božiju”.