Od prvih parobroda koji su se 1882. godine, uprkos osmanskim zabranama, usidrili pred obalama Palestine, do dramatičnog proglašenja nezavisnosti u jeku egipatskog bombardiranja 1948. godine, put ka stvaranju države Izrael bio je popločan krvlju i diplomatskim igrama; Izrael je proglasio nezavisnost 14. maja 1948. godine u 16 sati, bez jasno definisanih granica i pod prijetnjom pet arapskih vojski. Ipak, korijeni te države sežu mnogo dublje u prošlost, u sjenke ruskih pogroma s kraja 19. stoljeća i prašnjave šatore prve alije ali je 1948. cionistički pokret iskoristio vakuum kolonijalne moći da bi, nakon tri milenija, ponovo uspostavio suverenitet na tlu Palestine

Historija moderne države Izrael ne počinje u pijesku Palestine, već u vlažnim podrumima i intelektualnim salonima carske Rusije s kraja 19. stoljeća. Da bismo razumjeli zašto su se parobrodi 1882. godine usidrili na obalama tadašnje osmanske provincije, moramo se vratiti godinu dana unazad. Ubistvo cara Aleksandra II 1881. godine bilo je seizmički potres koji je srušio ionako krhku sigurnost jevrejske zajednice u Ruskom carstvu. Optuženi za učešće u atentatu, Jevreji su postali meta sistematskih pogroma.

Ono što je uslijedilo bilo je brutalno: pljačke trgovina, paljenje cijelih gradskih četvrti i masovna ubistva. Carska policija, u najboljem slučaju, bila je pasivni posmatrač, a u najgorem saučesnik. Za milione Jevreja koji su generacijama pokušavali asimilirati se, postajući ljekari, pravnici i umjetnici, ovo je bila konačna izdaja. Diskriminacija je bila ozakonjena; zabranjena im je kupovina zemlje, bili su ograničeni na specifična područja naseljavanja, a jedina institucija koja ih je redovno prihvatala bila je vojska, gdje su služili najteže rokove.

U takvoj atmosferi, Leon Pinsker, ljekar iz Odese, piše svoj sudbonosni manifest. On dijagnosticira “judofobiju” kao nasljednu psihozu i zaključuje da je jedini lijek “autoemancipacija”,  stvaranje sopstvene države. Njegove riječi: „Veliki komad zemljišta za našu jadnu braću… iz kojeg nas nikakav stranac ne može istjerati“, postale su ideološko gorivo za ono što će historija nazvati “Prvom alijom”.

Kada su se prvi parobrodi pojavili na horizontu 1882. godine, dočekala ih je neprijateljska osmanska birokratija. Porti u Istanbulu nije bio u interesu masovni dolazak stranih podanika, posebno ne onih koji su dolazili iz neprijateljske Rusije. Ipak, upornost prvih 30.000 doseljenika bila je fanatična. Među njima nije bilo samo seljaka; bili su tu intelektualci i muzičari koji su svoje violine zamijenili motikama, pokušavajući ukrotiti tlo koje je, prema riječima savremenika, stoljećima spavalo.

Demografski podaci iz te godine su neumoljivi: u Palestini je živjelo 300.000 muslimana, 27.000 kršćana i svega 13.000 Jevreja starosjedilaca. Dolazak prvih cionista iz korijena je promijenio tu dinamiku. Oni nisu dolazili kao hodočasnici koji žele umrijeti u svetoj zemlji, već kao kolonisti koji u njoj žele živjeti i graditi modernu ekonomiju. Međutim, stvarnost ih je dočekala surovo. Arapsko stanovništvo u početku nije pokazivalo otvoreno neprijateljstvo, ali zakonski okvir jeste. Jevrejima je bilo zabranjeno graditi kuće. Rezultat? Cijele porodice godinama su živjele u šatorima, boreći se s malarijom i vrelinom na koju njihovi organizmi, navikli na ruske zime, nisu bili spremni.

Bez intervencije barona Edmonda Jamesa de Rothschilda, projekt Izrael vjerovatno bi završio kao fusnota u historiji neuspješnih utopija. Ovaj pariški bankar, nasljednik nezamislivog bogatstva, vidio je u palestinskim naseljima priliku za spas svog naroda. Njegov pristup bio je poslovno hladan i strateški precizan. Između 1882. i 1889. godine, Rothschild je otkupio 25.000 hektara zemlje.

On nije samo davao novac; on je slao stručnjake. Poljoprivredni inženjeri iz Francuske podučavali su ruske intelektualce kako da sade vinograde i uzgajaju citruse. Rothschild je gradio čitavu infrastrukturu: sinagoge, bolnice i moderne škole. Procjenjuje se da je uložio tadašnjih 50 miliona dolara, što je suma koja bi danas iznosila milijarde. Ipak, njegova uprava bila je autokratska. Kolonisti su često bili u sukobu s njegovim administratorima, što je dovodilo do pobuna koje je morala smirivati osmanska policija. Mnogi su, slomljeni teškim radom i diktatom barona, odlazili u Ameriku. Ipak, jezgro je ostalo.

Dok je Rothschild gradio fizičku infrastrukturu, jedan drugi čovjek gradio je duhovnu i kulturnu koheziju. Eliezer Ben-Yehuda, novinar rođen u Litvaniji, shvatio je da Jevreji koji dolaze iz različitih dijelova svijeta nemaju zajednički jezik. Jedni su govorili jidiš, drugi ladino, treći ruski ili arapski. Hebrejski je bio jezik molitve, “mrtav” jezik za svakodnevnu upotrebu.

Ben-Yehuda je to odlučio promijeniti. Njegova borba za uvođenje hebrejskog u svakodnevni život bila je radikalna. Svojim prijateljima i porodici zabranio je da govore bilo koji drugi jezik osim hebrejskog. Sastavljao je rječnike, izmišljao nove riječi za moderne pojmove i postavio temelje obrazovnog sistema. Bez ovog lingvističkog podviga, kasnija integracija stotina hiljada imigranata bila bi nemoguća. Jezik je postao prvi istinski suvereni teritorij buduće države.

Prvi svjetski rat donio je propast Osmanskog carstva i dolazak Britanaca. Britanska diplomatija, u pokušaju da osigura podršku na svim stranama, davala je oprečna obećanja. Godine 1917, Balfourova deklaracija obećala je Jevrejima “nacionalni dom”, dok su istovremeno oficiri poput Lawrencea od Arabije obećavali Arapima nezavisnost.

Ovaj period obilježen je naglim porastom tenzija. Jevrejska kupovina zemlje, koju su posredovale britanske agencije, postala je glavni izvor arapskog bijesa. Arapski zemljoposjednici, privučeni visokim cijenama, prodavali su zemlju na kojoj su njihovi zakupci radili generacijama. Ti seljaci, ostavši bez posla i zemlje, postali su motor arapskog otpora. Godine 1920, tokom festivala Nabi Musa, došlo je do prvih velikih masovnih sukoba. “Palestina je naša zemlja, Jevreji su naši psi”, orilo se Jerusalemom dok su izbijali neredi koji su Britance zatekli potpuno nespremnima.

Kulminacija je nastupila 1936. godine velikim arapskim ustankom. Britanci su odgovorili brutalno, uvodeći metodu kolektivnog kažnjavanja, rušenje kuća i cijelih naselja, praksu koju će kasnije ironično preuzeti i sam Izrael. Za gušenje ustanka angažovan je Charles Tegart, policajac poznat po “čeličnim” metodama iz Indije, koji je Palestinu premrežio bunkerima i logorima.

Dok su se nad Evropom nadvijali oblaci nacizma, u Palestini je britanska politika doživjela radikalan zaokret. Pritisnuta arapskim pobunama i strahom od gubitka strateške podrške u regiji pred nadolazeći svjetski rat, Britanija je 1939. godine izdala ozloglašenu “Bijelu knjigu”. Ovaj dokument je bio de facto povlačenje Balfourove deklaracije: useljavanje Jevreja ograničeno je na svega 75.000 ljudi u narednih pet godina, a daljnja kupovina zemlje je praktično zabranjena.

Za cionistički pokret, ovo je bila izdaja epskih razmjera. David Ben-Gurion je tada formulirao čuvenu maksimu: „Borit ćemo se u ratu protiv Hitlera kao da Bijela knjiga ne postoji, i borit ćemo se protiv Bijele knjige kao da rat ne postoji.“ Ipak, za hiljade Jevreja koji su pokušavali pobjeći iz Trećeg rajha, vrata Palestine bila su zaključana. Tragični simbol tog perioda postao je brod “Struma”, koji je 1942. godine sa 800 izbjeglica vraćen s obala Palestine, da bi ga u Crnom moru torpedovala sovjetska podmornica. Preživjela je samo jedna osoba. Ovaj događaj radikalizovao je jevrejsku mladež; Britanci više nisu viđeni kao skrbnici, već kao okupatori koje treba protjerati svim sredstvima.

Nakon završetka Drugog svjetskog rata i otkrivanja punih razmjera holokausta, pritisak na Britance postao je neizdrživ. Radikalne desničarske grupe poput Irguna, pod vodstvom budućeg premijera Menachema Begina, i grupe Lechi, proglasile su “rat do kraja”. Više se nije biralo oružje. Godine 1944. u Kairu su ubili britanskog ministra Lorda Moynea, kojeg su smatrali direktno odgovornim za sprečavanje useljavanja izbjeglica.

Najspektakularniji i najkrvaviji napad dogodio se u julu 1946. godine. Hotel “King David” u Jerusalemu, u kojem je bilo smješteno sjedište britanske vojne uprave, pretvoren je u ruševinu. Operativci Irguna, prerušeni u dostavljače mlijeka, unijeli su eksploziv u podrum hotela. Rezultat je bio stravičan: 91 poginula osoba i potpuno uništeno južno krilo zgrade. Dok je svijet bio u šoku, jevrejsko podzemlje je poručivalo: „Što više okupatora uklonimo, prije će nas napustiti.“

Finansijska pomoć za ove operacije dolazila je iz neočekivanih pravaca. U Sjedinjenim Državama je formirana “Američka liga za slobodnu Palestinu”, koju su podržavale zvijezde poput Franka Sinatre. Marlon Brando je glumio u brodvejskoj predstavi “Zastava je rođena”, čija je kompletna zarada od 400.000 dolara donirana pobunjenicima u Palestini. Jevrejska borba postala je globalno pitanje morala, ali i hladne politike.

Konačni kolaps britanskog mandata nije uzrokovala samo bomba, već i slika u medijima. Brod “Exodus”, sa 4.500 preživjelih logoraša holokausta, postao je 1947. godine pozornica na kojoj je Britanija izgubila moralni legitimitet da vlada Palestinom. Britanska mornarica je napala brod na samom ulazu u luku Haifu, a zatim izbjeglice prisilno vratila u Njemačku, u luke Hamburga i Lübecka.

Prizori britanskih marinaca kako kundacima tjeraju izgladnjele preživjele logoraše u kampove u Njemačkoj izazvali su međunarodni bijes. Britanska vlada, ekonomski iscrpljena i diplomatski izolirana, odlučila je predati mandat Ujedinjenim narodima. 29. novembra 1947. godine, Generalna skupština UN-a usvojila je plan podjele. Iako su Jevreji u tom trenutku činili samo jednu trećinu stanovništva, dodijeljeno im je 55 posto teritorije, dok je Jerusalem trebao biti pod međunarodnom upravom.

Petak, 14. maj 1948. godine, bio je najduži dan u historiji modernog cionizma. Britanci su pakovali kofere, a arapske vojske su se grupisale na granicama. U zgradi muzeja na bulevaru Rothschild u Tel Avivu, David Ben-Gurion je u 16:00 sati stao ispred Privremenog narodnog vijeća. Svega dva dana ranije, na glasanju o proglašenju države, rezultat je bio tijesan: šest prema četiri. Mnogi su se bojali potpunog uništenja.

„Proglašavamo uspostavu jevrejske države u Eretz Izraelu, koja će biti poznata kao Država Izrael“, odjeknulo je sa zvučnika postavljenih na ulicama. Deklaracija je proklamovala prirodno pravo jevrejskog naroda na suverenu državu, ali je sadržavala i poziv na mir arapskom stanovništvu. Ipak, Ben-Gurion je privatno bio svjestan da mir nije opcija. „Država se ne osniva tajno, morate to viknuti svijetu“, govorio je svojim saradnicima. Te noći, dok se na ulicama Tel Aviva plesalo uz pjesmu i vino, prve egipatske bombe su pale na grad. Prvo jutro države Izrael bila je subota, i bio je rat.

Izrael je rođen sa ozbiljnim “defektom”,  nije imao jasno definisane granice. Ben-Gurion je odbio da ih ucrta u deklaraciju, smatrajući da će ih odrediti ratna sreća. “Hagana”, tajna vojska koja je godinama sakupljala oružje, pokrenula je “Plan D”. To je bila strategija agresivne odbrane koja se pretvorila u sistematsko zaposjedanje arapskih sela i gradova.

Logika je bila surova: da bi država preživjela na tako uskom i iscjepkanom prostoru, bilo je neophodno osigurati stratešku dubinu. To je podrazumijevalo protjerivanje arapskog stanovništva iz ključnih koridora. Dok su diplomati u UN-u raspravljali o pravu na samoodređenje, na terenu su gorjela sela. Jevrejska vojska, iako brojčano manja, bila je bolje organizovana, motivisana i, zahvaljujući lobiranju u SAD-u, sve bolje naoružana. „Sila je najvažniji saveznik u slučaju da ne možete prevladati argumentima“, otvoreno je govorio Ben-Gurion.

Rat koji je počeo u maju 1948. završio je u januaru 1949. godine primirjem. Izrael je izašao kao pobjednik, kontrolirajući 20 posto više teritorije nego što mu je planom UN-a bilo dodijeljeno. Više od 700.000 Arapa postali su izbjeglice, što je stvorilo ranu koja će definisati bliskoistočnu politiku za naredne decenije.

U maju 1949. godine, Izrael je primljen u UN kao 59. članica. Na prvim kovanicama nove države stajala je riječ “Izrael” na hebrejskom i arapskom jeziku, kao sjećanje na jedan san o suživotu koji je rat pretvorio u prah. Država je stvorena između dviju epoha, kolonijalne moći koja joj je dala obećanje i novog svjetskog poretka koji je morao prihvatiti njeno postojanje. Ben-Gurionova Laburistička stranka pobijedila je na prvim izborima, čime je započela era izgradnje države koja je, uprkos svim kontroverzama i kršenjima međunarodnog prava, postala nepobitna činjenica na mapi svijeta.

Prva alija, započeta s nekoliko zavežljaja na parobrodima u Jafi, završila je uspostavljanjem najmoćnije vojne i tehnološke sile Bliskog istoka. Cijena tog uspjeha, ispisana u krvi i raseljenju, ostaje predmetom historijskih rasprava koje ne jenjavaju ni stoljeće kasnije.