Smrt sultana Mehmeda II Fatiha, trećeg maja 1481. godine, označila je kraj epohe vladara koji je u svojoj ličnosti spojio renesansni intelektualizam i orijentalnu moć. Dok historijske hronike pedantno bilježe taktičku preciznost njegovog osvajanja Bosne 1463. godine, od pada Bobovca do pogubljenja posljednjeg kralja, narodna predaja o sultanovom snu nudi metafizički ključ za razumijevanje bosanskog usuda. Fatih je Bosnu transformisao iz feudalne kraljevine u strateško i duhovno uporište imperije, ostavljajući joj u naslijeđe vječiti plamen vjere i neprekidnu borbu za pravdu

Na današnji dan, trećeg maja 1481. godine, ovaj je svijet napustio sultan Mehmed II, u historiji poznat kao El-Fatih (Osvajač). Njegova smrt označila je kraj epohe u kojoj je Osmansko Carstvo iz regionalne sile preraslo u globalnu imperiju, ali Mehmed II nije bio samo vojni strateg koji je 1453. godine srušio zidine Konstantinopolja. On je bio istinski čovjek dvaju svjetova, vladar duboko ukorijenjen u islamskoj orijentalnoj tradiciji, ali istovremeno obrazovan u klasičnom helenističkom i latinskom duhu, čime je utjelovio jedinstven spoj Istoka i Zapada.

Njegov intelektualni kapacitet nadilazio je okvire onovremenih monarha. Kao poliglota koji je govorio arapski, perzijski, turski, latinski, grčki i talijanski, Fatih je čitao Homerovu Ilijadu i proučavao antičku filozofiju s predanošću koju su rijetki evropski humanisti renesansnog doba mogli pratiti. Historičar Ilber Ortaylı ga s pravom naziva „autodidaktom renesansnog tipa“, vladarom koji je svjesno gradio Istanbul kao caput mundi, glavu svijeta, u kojoj će se zrcaliti ambicije novog poretka. Njegova ljubav prema umjetnosti očitovala se u naručivanju portreta po uzoru na talijansku školu, ali i u kolekciji kineskog porculana koja je i danas najveća izvan Kine.

Osvajanje Bosne 1463. godine nije bilo plod puke želje za teritorijalnim širenjem, već dio šire strateške vizije. Fatih je težio ujedinjenju kršćanske i islamske civilizacije pod svojom hegemonijom, napuštajući sistem vazalnih kneževina u korist centraliziranog carstva. Balkan za njega nije bio tek okupirana teritorija, već kapija za prijenos tursko-islamske civilizacije na Zapad i nužna tampon zona protiv ugarskih i mletačkih prijetnji.

Bosna je u tom kontekstu imala ključnu ulogu. Geopolitički razlozi za pohod bili su višestruki: kontrola važnih puteva u slučaju rata s Venecijom, bogatstvo rudnika zlata i srebra, te strateška nužnost pacifikacije regije koja je, uprkos ranijim obavezama plaćanja harača, često sarađivala s neprijateljima Porte. Posljednji bosanski kralj, Stjepan Tomašević, odbio je platiti pedeset hiljada dukata duga, uzdajući se u pomoć pape i ugarskog kralja Matije Korvina. Prema kronikama Ašik-pašazadea, kralj je čak uhapsio sultanovog izaslanika, što je u Istanbulu doživljeno kao neoprostiva provokacija.

U proljeće 1463. godine, Fatih je pokrenuo vojsku od nevjerovatnih sto pedeset hiljada vojnika prema Bosni. Operacija je bila munjevita. Dok je sultan logorovao u Travniku, veliki vezir Mahmud-paša Anđelović poslan je s prethodnicom da presretne kralja. Prvi je pao Bobovac, čija je odbrana, uprkos očekivanjima, trajala svega tri dana.

Kralj Stjepan Tomašević povlačio se prema zapadu, tražeći utočište u Sokolu, a potom u Ključu. Dramatična potjera kroz nepristupačne bosanske planine završila je kada je Mahmud-paša, uprkos porušenim mostovima, uspio opkoliti Ključ. Suočen s bezizlaznom situacijom, kralj se predao uz obećanje da će mu život biti pošteđen. Međutim, po dolasku u Jajce pred samog sultana, sudbina kralja postala je predmetom pravne i političke rasprave. Fatih, težeći potpunom ukidanju bosanske dinastije kako bi spriječio buduće pobune, zatražio je fetvu od šejha Ali Bistamija. Presuda je bila neumoljiva, pogubljenje kralja i vodećih plemića porodica Kovačević i Pavlović označilo je formalni kraj srednjovjekovne bosanske države.

Dok historijske hronike pedantno bilježe broj vojnika i datume padova tvrđava, kolektivna memorija naroda Bosne sačuvala je dublju, metafizičku dimenziju ovog susreta. Postoji snažna narodna predaja o snu koji je sultan usnio noć prije ulaska u Bosnu, a koji je odredio duhovni karakter ove zemlje u stoljećima koja slijede.

Prema predaji, sultan je usnio veliku vatru oko koje su sjedila trojica časnih ashaba: Ebu Bekr, Osman i Alija. Zbunjen viđenim, zatražio je tumačenje od svog duhovnog mentora, šejha Akšemsudina. Odgovor šejha postao je svojevrsno proročanstvo o sudbini Bosne:

Vatra je simbolizirala plamen vjere koji će u Bosni gorjeti do Sudnjega dana. Hazreti Ebu Bekr je označavao da će Bosna biti zemlja iskrenih ljudi (Siddika) koji neće žaliti imetka za opće dobro. Hazreti Osman je najavio dolazak generacija učenjaka blagog naravi i visokog morala. Hazreti Alija je bio predznak hrabrih ratnika koji će nepokolebljivo stajati na braniku Carstva.

Međutim, šejh Akšemsudin je dodao i sjetan zaključak: „Šteta što nisi sanjao Omera, radijallahu anhu, jer to znači da u Bosni nikada pravde biti neće i da će se njen narod uvijek morati boriti za nju!“ Ova predaja, lišena patetike, ali prožeta dubokom spoznajom o karakteru prostora, sublimira historijsku sudbinu Bosne kao zemlje vječne borbe za pravdu.

Nakon inicijalnog osvajanja, sultan nije tretirao Bosnu kao koloniju, već kao integralni dio imperijalnog tijela. Uveden je osmanski pravni sistem (šerijat i kanun) koji je zamijenio feudalnu nestabilnost, a gradovi poput Jajca dobili su posade i administrativne upravitelje poput Minnetoglu Mehmed-beja. Ipak, mir nije dugo trajao. Već krajem 1463. godine, ugarski kralj Matija Korvin iskoristio je povlačenje glavnine osmanske vojske i vratio Jajce pod svoju kontrolu nakon tromjesečne opsade u kojoj je posada stradala od gladi.

To je prisililo Fatiha na drugi pohod 1464. godine. Iako Jajce tom prilikom nije ponovo osvojeno, osmanska vojska je uspjela povratiti niz okolnih utvrda i spriječiti širenje ugarskog utjecaja dublje u unutrašnjost. Upravo u ovom periodu postavljeni su temelji onoga što će postati specifičan bosanski identitet unutar Osmanskog Carstva, prostor gdje su se spajali Istok i Zapad, antika i islam, vojna moć i visoka kultura.

Mehmed II Fatih nije bio samo osvajač, njegov odnos prema Bosni bio je paradigmatičan za njegovu širu filozofiju vladavine. Islam se nije širio isključivo mačem, već kroz administraciju, pravdu i porezne olakšice koje su privlačile lokalno stanovništvo iscrpljeno feudalnim sukobima.

Njegova Ahdnama bosanskim franjevcima, kojom im garantira slobodu vjere i zaštitu imovine, ostaje jedan od najvažnijih dokumenata o ljudskim pravima u historiji, svjedočeći o sultanu koji je razumio da se velika carstva ne grade na uništenju različitosti, već na njihovoj integraciji u stabilan pravni okvir. Fatihova Bosna postala je laboratorij suživota, a on sam historijska figura koja podjednako pripada vojnoj historiji i intelektualnom razvoju čovječanstva. Njegovim odlaskom 1481. godine, započelo je „imperijalno doba“ u kojem je Bosna, kako je san i prorekao, postala neosvojiva tvrđava vjere i hrabrosti, ali i vječiti tragač za Omerovom pravdom.