Procjene govore da je u nacističkim logorima i kampovima lokalnih kvislinških režima nestalo između 250.000 i 500.000 ljudi. Identifikovani smeđim trouglovima na logoraškim odijelima, Romi su bili žrtve masovne sterilizacije i medicinskih eksperimenata, a zvanično priznanje ovih zločina od strane evropskih institucija uslijedilo je tek decenijama nakon završetka rata

Historija Roma u Evropi nije samo hronika seoba, već dramatična historija sistematskog isključivanja i, istovremeno, fascinantne žilavosti jednog naroda. Od prvih dokumentovanih tragova na Balkanu u 14. stoljeću, pa do modernih metropola Evropske unije, romska zajednica predstavlja najveću etničku manjinu na kontinentu, ali i onu čiji je historijski narativ najduže ostao u sjeni službenih udžbenika

Prisustvo Roma u Evropi zvanično se bilježi od sredine 14. stoljeća, kada se prvi put pominju na prostorima današnje Rumunije. Putanja njihovog kretanja, koja vodi iz sjeverne Indije preko Bliskog istoka do srca Evrope, bila je obilježena bježanjem od invazija i siromaštva. Međutim, dolazak na evropsko tlo nije donio stabilnost. Naprotiv, u nekim regijama, poput vlaških i moldavskih kneževina, Romi su bili prisiljeni na ropstvo koje je trajalo punih pet stoljeća, što ostaje jedan od najdužih i najmanje poznatih slučajeva institucionalizovanog ropstva u evropskoj historiji.

Dok su se zapadne monarhije u ranom modernom dobu fokusirale na prisilnu asimilaciju, zabranjujući romski jezik, tradicionalnu odjeću i nomadski način života, 20. stoljeće donijelo je najmračnije poglavlje. Samudaripen, romski genocid tokom Drugog svjetskog rata, decenijama je bio zanemaren u kolektivnom sjećanju Evrope.

Procjene govore da je u nacističkim logorima i kampovima lokalnih kvislinških režima nestalo između 250.000 i 500.000 ljudi. Identifikovani smeđim trouglovima na logoraškim odijelima, Romi su bili žrtve masovne sterilizacije i medicinskih eksperimenata, a zvanično priznanje ovih zločina od strane evropskih institucija uslijedilo je tek decenijama nakon završetka rata.

Danas, u trećoj deceniji 21. vijeka, položaj deset do dvanaest miliona Roma u Evropi i dalje je obilježen dubokim strukturnim jazom. Iako Evropska unija provodi strateške okvire za jednakost i inkluziju, statistike su i dalje poražavajuće. U zemljama poput Rumunije, Češke ili Slovačke, Romi se i dalje suočavaju s pravnim preprekama u pristupu osnovnim uslugama i dokumentaciji, dok je u razvijenijim ekonomijama procenat onih koji žive u riziku od siromaštva višestruko veći u odnosu na ostatak populacije.

Paradoksalno, dok se evropska elita fokusira na četvrtu industrijsku revoluciju i vještačku inteligenciju, romske zajednice se često drže zarobljenima u projektima koji promovišu prevaziđene zanate, čime se dodatno produbljuje ekonomska isključenost. Ipak, unutar same zajednice rađa se nova intelektualna i kreativna snaga.

Mlade generacije, koristeći digitalne platforme i umjetnički aktivizam, redefiniraju svoj identitet izvan nametnutih stereotipa. Od pozorišnih scena u Bukureštu do društvenih mreža širom kontinenta, novi glasovi Roma ne traže samo humanitarnu pomoć, već ravnopravno mjesto u političkom i kulturnom tkivu moderne Evrope.

Otpornost romskog naroda najbolje se ogleda u očuvanju usmene tradicije i društvenih veza. U svijetu koji postaje sve više atomiziran, romska zajednica zadržava specifičnu koheziju; podaci pokazuju da je nivo svakodnevnih bliskih porodičnih i društvenih odnosa unutar ove grupe značajno viši nego u opštoj populaciji. To je nevidljiva mreža koja im je omogućila da prežive stoljeća progona i koja danas služi kao temelj za novu vrstu emancipacije, one koja se ne odriče korijena dok traži pravo na budućnost.