Termin „Bliski istok“ nije nastao organski u Damasku, Kairu ili Teheranu, već u strateškim kabinetima Zapada. Pojam je ušao u modu početkom 20. stoljeća, a skovao ga je američki admiral Alfred Tayer Mahan. Njegov primarni cilj bio je označiti Perzijski zaljev kao stratešku zonu za kontrolu pomorskih puteva prema Aziji. Kasnije, 1921. godine, Winston Churchill je unutar britanske imperijalne administracije osnovao „Odjel za Bliski istok“ (Middle East Department), čime je ovaj pojam postao administrativna realnost

Bliski se istok u zapadnoj historiografiji i medijskom diskursu već decenijama opisuje kao “vječito bure baruta”. Naracija je gotovo uvijek ista: to je mozaik antičkih konflikata, nepremostivih religijskih rivalstava i regija čije tenzije, poput seizmičkih podrhtavanja, redovno prijete ekonomskoj i političkoj stabilnosti svijeta. Međutim, postavlja se pitanje: koliko je ta slika plod objektivne stvarnosti, a koliko rezultat smišljenih političkih odluka, kolonijalnih intervencija i modernih geopolitičkih igara?

Neke odgovore pokušao je dati Artur Marzan, stručnjak za savremenu historiju sa Univerziteta Roma Tre i autorom kapitalnog djela „Historija Gaze: Zemlja, politika, konflikti“. Marzano nudi duboki uvid koji dekonstruiše uobičajena opća mjesta i nudi ključeve za razumijevanje regije izvan senzacionalističkih naslova.

Prva lekcija u razumijevanju Bliskog istoka počinje sa samim imenom regije. Marzano podsjeća da termin „Bliski istok“ nije nastao organski u Damasku, Kairu ili Teheranu, već u strateškim kabinetima Zapada. Pojam je ušao u modu početkom 20. stoljeća, a skovao ga je američki admiral Alfred Tayer Mahan. Njegov primarni cilj bio je označiti Perzijski zaljev kao stratešku zonu za kontrolu pomorskih puteva prema Aziji.

Kasnije, 1921. godine, Winston Churchill je unutar britanske imperijalne administracije osnovao „Odjel za Bliski istok“ (Middle East Department), čime je ovaj pojam postao administrativna realnost.

„Ovo je fundamentalno kolonijalna definicija“, naglašava Marzano. „Ona nosi izrazito eurocentričnu perspektivu. Zbog toga mnogi ozbiljni historičari danas preferiraju termin Zapadna Azija. Čak su i granice regije rastezljive, sjetimo se kako je Bushova administracija nakon 11. septembra u ovaj pojam vještački ugurala Afganistan i Pakistan, iako oni geografski i kulturološki pripadaju sasvim drugom kontekstu.“

Da bismo razumjeli zašto se danas vode ratovi u regiji, moramo se vratiti u 19. stoljeće. Tadašnji Bliski istok bio je pod dominacijom Osmanskog carstva i Perzije. Osmanska država bila je, uprkos kasnijim kritikama, fascinantan primjer multietničkog i multireligijskog suživota. Unutar njenih granica, razne grupe su decenijama i vijekovima koegzistirale u okviru sistema koji je dopuštao određeni stepen autonomije.

Međutim, ovaj model počeo je pucati kada je iz Evrope uvezen koncept „nacije“. Kršćanske manjine na Balkanu prve su počele interpretirati svoj religijski identitet kroz nacionalnu prizmu, što je pokrenulo domino efekat. Ubrzo su se javili turski i arapski nacionalizam, tražeći vlastite države na ruševinama carstva koje više nije moglo zadovoljiti kontradiktorne zahtjeve za nezavisnošću.

Najveća historijska trauma regije vezana je za Prvi svjetski rat. Dok su se arapske snage predvođene Faysalom borile protiv Osmanlija, vjerovale su britanskim obećanjima o velikoj nezavisnoj arapskoj državi. To obećanje bilo je pogonsko gorivo Velike arapske pobune.

Ipak, dok su Arapi ginuli na terenu, London i Pariz su u tajnosti crtali karte. Tajni sporazum Sykes-Picot podijelio je osmanske teritorije na interesne sfere. Umjesto obećane slobode, regija je rascjepkana na mandate, vještačke tvorevine čije su granice iscrtane lenjirom u evropskim uredima, bez ikakvog obzira prema plemenskim, vjerskim ili ekonomskim realnostima terena. Te granice su, decenijama kasnije, postale rovovi u kojima i danas ginu hiljade ljudi.

Jedna od najraširenijih zabluda, koju Marzano oštro kritikuje, jeste teza o „stoljetnim, ancestralnim mržnjama“ između sunita i šiija. Ova naracija je bila posebno prisutna tokom i nakon invazije na Irak 2003. godine, kako bi se haos u zemlji opravdao „prirodnim stanjem“ netrpeljivosti.

„To je opasno pojednostavljivanje“, kategoričan je Marzano. „Iako spor oko nasljednika Poslanika Muhameda datira iz sedmog stoljeća, on nije proizvodio stalne ratove. Pogledajte Mezopotamiju, ona se stoljećima nalazila između sunitskog Osmanskog carstva i šiitske Perzije. Odnosi između zajednica bili su tradicionalno dobri, protkani trgovinom i suživotom. Tek je kolonijalna uprava, u potrazi za načinom da lakše vlada, počela favorizirati jednu grupu nad drugom. U Iraku su Britanci nametnuli sunitskog monarha većinskom šiitskom stanovništvu, čime su posijali sjeme budućih razdora. Danas svjedočimo političkoj manipulaciji religijom, a ne nekoj ‘genetskoj’ mržnji.“

Otkriće nafte početkom 20. vijeka zauvijek je promijenilo sudbinu regije. Interes velikih sila prestao je biti samo strateški (put ka Indiji) i postao je čisto ekonomski.

Nafta je direktno uticala na geografiju. Britanci su insistirali na ujedinjenju triju provincija, Basre, Bagdada i Mosula, u moderni Irak isključivo zbog naftnih polja. S druge strane, u Saudijskoj Arabiji, nafta je omogućila nagli prelazak iz ekstremnog siromaštva u nezamislivo bogatstvo. Međutim, to bogatstvo je postalo prepreka demokratiji. Saudijska monarhija koristi prihode od nafte kako bi kupila socijalni mir i poslušnost građana, čime se cementira autoritarni sistem.

Marzano ističe 1979. godinu kao ključnu za razumijevanje modernog političkog islama. Iranska revolucija nije bila samo promjena vlasti; ona je srušila mit o nepobjedivosti pro-zapadnih diktatora. Pobjeda ajatolaha Homeinija nad šahovim režimom, koji je bio naoružan do zuba američkim oružjem, odjeknula je cijelim muslimanskim svijetom.

Nakon što je arapski socijalizam Gamera Abdela Nassera u Egiptu doživio poraz (posebno nakon Šestodnevnog rata 1967.), politički islam je popunio prazninu. Revolucija u Teheranu postala je dokaz da vjerski pokret može preuzeti državu i suprotstaviti se globalnim silama.

U današnjem kontekstu, najopasnija linija fronta je ona između Irana s jedne strane, te Izraela i SAD-a s druge. Marzano upozorava da su nade u brzi pad iranskog režima putem vanjske intervencije vjerovatno iluzorne.

„Iran je zemlja sa 95 miliona stanovnika, sa dubokom imperijalnom tradicijom i narodom koji, uprkos unutrašnjoj represiji, posjeduje snažan patriotski duh. Iran nikada nije bio formalno kolonizovan, što im daje specifičan ponos. Čak i oni koji se protive Republici, teško da će stati na stranu stranih sila u slučaju totalnog rata“, objašnjava on.

U tom okviru, Izrael pokušava balansirati između Rusije i Kine. S Moskvom je Izrael dugo održavao „diskretne odnose“ kako bi osigurao slobodu djelovanja u Siriji protiv Hezbollaha. Međutim, slabljenje Rusije u Ukrajini dovelo je do pada Assadovog režima 2024. godine, što je dramatično promijenilo karte na stolu. Kina, s druge strane, ostaje primarni ekonomski partner, ali Izrael pazi da ne ugrozi svoj strateški „brak“ sa Washingtonom.

Turska i Egipat, kao dva regionalna teškaša, imaju potpuno različite pristupe. Dok Ankara pod Erdoganom snažno podržava politički islam i Muslimansko bratstvo, egipatski predsjednik Al-Sisi taj isti pokret vidi kao egzistencijalnu prijetnju svom režimu.

Ova razlika objašnjava zašto Turska ima kontinuirano bolje odnose sa Hamasom, dok Egipat, iako posreduje, na ovu organizaciju gleda s dubokim nepovjerenjem i neprijateljstvom. Bliski istok je tako podijeljen ne samo između vjera, već i između različitih vizija uloge islama u državi.

Možda najgorča Marzanova opaska odnosi se na ulogu Evropske unije. On podsjeća da je Brisel osamdesetih godina prošlog vijeka imao autonomnu i aktivnu ulogu. Evropa je tada priznavala PLO kao legitimnog predstavnika Palestinaca u vrijeme kada ih je Washington nazivao teroristima.

„Danas je taj evropski subjektivitet nestao“, kaže Marzano. „Od 2001. godine svjedočimo gotovo totalnom utapanju evropske diplomatije u stavove SAD-a. Tragedija u Gazi je najbolji dokaz: EU je paralizirana unutrašnjim podjelama. Bez zajedničke vanjske politike, Brisel je sveden na nijemog posmatrača koji samo potvrđuje odluke iz Washingtona. Ovo je vjerovatno najniža tačka evropskog uticaja u historiji regije.“

Bliski istok će ostati „bure baruta“ sve dok se njegovi problemi budu tumačili kroz prizmu „stoljetnih mržnji“. Istina je da su ti konflikti moderni, politički i često vještački potaknuti. Dokle god vanjske sile budu crtale granice na osnovu naftnih polja, a lokalni lideri koristili religiju za očuvanje moći, regija će ostati zarobljena u začaranom krugu. Marzanova analiza nas podsjeća da rješenje nije u jačim bombama, već u demontaži onih kolonijalnih i političkih mehanizama koji su ovo bure baruta uopšte i napunili.

IZVOR: Focus Storia