Dok je bila u sastavu Osmanske imperije, Bosna je dala veliki broj učenjaka, pjesnika, sufijskih šejhova, književnika, muftija, kadija, kazaskera, paša, beglerbegova, vezira i velikih vezira. Samo jedan položaj je Bošnjacima bilo uistinu teško dokučiti, a to je položaj šejhu-l-islama. Ipak, na tom položaju su se našla i dva čovjeka iz naših krajeva: Mustafa-efendija Bali-zade i Mehmed Refik-efendija Hadžiabdić.

Zvanje šejhu-l-islam postalo je institucija tek za vrijeme Osmanlija. Uglavnom se kao vrijeme nastanka institucije šejhu-l-islam navodi 1425. godina, kad je Mulla Fenari imenovan kao muftija Burse. U 17. stoljeću je naziv dobio obilježja karakteristična za instituciju. U 19. stoljeću, u periodu reformi, s osnivanjem kabineta po ugledu na evropske, šejhu-l-islam je postao i član kabineta. Šejhu-l-islama je postavljao sultan, a od ustanovljenja spomenute institucije (1425. godine) do ukidanja (1924. godine) na položaju šejhu-l-islama bilo je 129 osoba u 185 imenovanja.

Prekretnicu u nadležnostima šejhu-l-islama predstavlja period u kojem je tu dužnost obavljao Zenbili Ali (1503–1526), kad su mu pridodate neke nove odgovornosti. Šejhu-l-islam je bio obavezan držati nastavu u medresi u Istanbulu koju je izgradio sultan Bajazit II i upravljati kompleksom koji je izgradio Bajazit II. Iako nije bio član Carskog divana, mogao mu je biti pridružen. U državnoj organizaciji je zauzimao mjesto odmah nakon velikog vezira. Dešavalo se i da šejhu-l-islam bude smijenjen s položaja, kao što to potvrđuje primjer Čivizade Mehmed-efendije, prvoga smijenjenog šejhu-l-islama. Njega je Sulejman Zakonodavac (1520–1566) smijenio zbog fetvi u kojima je kritizirao Er-Rumija i Ibn ‘Arebija.

Dužnosti šejhu-l-islama su se povećale u 16. stoljeću, kad su obaveze šejhu-l-islama i velikog vezira bile izjednačene. U tom periodu je postalo uobičajeno da se rumelijski kazasker imenuje na mjesto šejhu-l-islama. Prva osoba koja je s mjesta rumelijskog kazaskera imenovana šejhu-l-islamom bila je Ebu Su’ud (1490–1574). Do 17. stoljeća šejhu-l-islam je biran doživotno, a kasnije mu je mandat bio ograničen. U 17. stoljeću se pri odabiru šejhu-l-islama gledalo i to koliko može pridonijeti društvenim promjenama. U to vrijeme šejhu-l-islam je postavljao i rumelijskog i anadolskog kazaskera uz saglasnost velikog vezira.

Prvi zvanični dokument koji je ukazao na važnost šejhu-l-islama bila je Kanunnama Sultana Fatiha. U njoj je naglašeno da je šejhu-l-islam predvodnik učenjaka, da veliki vezir treba dati prednost njemu i sultanovom ličnom učitelju. U Kanunnami izričito stoji da je šejhu-l-islam poglavar uleme. Dužnosti su im uključivale izdavanje fetvi.

U sklopu odijevanja, na glavu su stavljali bijeli turban, a ukoliko su bili porijeklom od Ehlu-l-bejta, oko turbana su navijali zeleni muslin. Ogrtač im je bio od samurovine bijele boje. Početkom 16. stoljeća šejhu-l-islam je vršio i dužnost unapređivanja muderrisa, učitelja u medresama i kadija.

U 18. i 19. stoljeću, kad je Carski divan izgubio na važnosti, šejhu-l-islam je postao iznimno važna osoba koja se pitala o ključnim pitanjima vezanim za državu, kao što su objavljivanje rata, sklapanje mirovnih sporazuma, svrgavanje sultana i slično.

Druga važna obaveza šejhu-l-islama bila je pripremanje ispita za one koji su završili medresu i obavljali stažiranje. Počevši od 17. stoljeća, njegova dužnost je bila i pripasavanje sablje novoimenovanom sultanu nakon inauguracione ceremonije. U njegov djelokrug je ulazilo i imenovanje i smjenjivanje muftija. Šejhu-l-islam je bio institucija koja je doprinijela cvjetanju osmanske umjetnosti i kulture. Mnogi nosioci su bili vrsni pjesnici, zapamćeni po vrijednim djelima.

Dok je bila u sastavu Osmanske imperije, Bosna je dala veliki broj učenjaka, pjesnika, sufijskih šejhova, književnika, muftija, kadija, kazaskera, paša, beglerbegova, vezira i velikih vezira. Samo jedan položaj je Bošnjacima bilo uistinu teško dokučiti, a to je položaj šejhu-l-islama. Ipak, na tom položaju su se našla i dva čovjeka iz naših krajeva: Mustafa-efendija Bali-zade i Mehmed Refik-efendija Hadžiabdić.

Mustafa-efendija se prvi put spominje 1603. godine, kada se poduhvatio sakupljanja pravnih decizija u zbirku pod naslovom Mizanu-l-fetava. Tada je mogao imati oko dvadeset godina. Da se radilo o izuzetno učenoj osobi, svjedoči činjenica da je bio učitelj u čuvenoj carigradskoj medresi, Sahn-i seman.

Mehmed Refik-efendija je rođen u Rogatici 1813. godine. Njegov otac, Ali-efendija, bio je veoma učen, a djed mu, H. Abdullah-efendija, također je pripadao staležu uleme. Na položaju šejhu-l-islama Mehmed Refik-efendija je bio nepune dvije godine. S položaja je smijenjen 1868. godine. Umro je od tifusa 20. 4. 1871. godine, a pokopan je u blizini turbeta Sultana Fatiha.

Izvor: Glasnik Rijaseta IZ