U nedjeljno popodne 20. aprila 1969. godine, u gradiću nedaleko od Valencije, jedan mladić oprao je krvave ruke, pripremio ručak djetetu svog poslodavca i mirno išetao u historiju. Žrtva je bio Vicente Pérez García, ugledni lokalni štampar i obiteljski čovjek. Međutim, ispod te brižljivo građene maske španskog građanina krio se Vjekoslav Maks Luburić, zapovjednik sistema koncentracijskih logora NDH i čovjek čija je brutalnost užasavala čak i nacističke generale. Ubistvo koje je decenijama pripisivano “ličnim motivima” ili “emigrantskim obračunima”, zapravo je bila jedna od najspektakularnijih i najbrutalnijih operacija jugoslovenske tajne službe UDBA-e na tlu Evrope

U gradiću Carcaixent, smještenom pedesetak kilometara južno od Valencije, u srcu regije poznate po nepreglednim nasadima narandži, godinama je živio čovjek kojeg su susjedi znali kao don Vicenta. Bio je to uzoran građanin, pobožan katolik koji je jutra provodio u dugim razgovorima s franjevcem Miguelom Oltrom, ispovjednikom same Carmen Polo, supruge diktatora Francisca Franca.

Za lokalno stanovništvo, on je bio “Poljak” ili “General”, egzotični istočnoevropski oficir koji je utočište od komunističkog progona pronašao pod okriljem španske države. Ipak, iza maske obiteljskog čovjeka i vlasnika lokalne štamparije krio se Vjekoslav Maks Luburić, jedan od najbrutalnijih ratnih zločinaca Drugog svjetskog rata, čovjek čija je surovost užasavala čak i njegove nacističke mentore.

Frankistička Španija dijelovima ustaškog pokreta pružila je utočište, omogućivši im restrukturiranje. Takav je bio slučaj i s Luburićem, koji je u Valenciju stigao s grupom franjevaca i pod zaštitom najviših krugova Vatikana. Prerušen u fratra, stigao je do francuske granice koristeći takozvanu „samostansku rutu“. Ova ruta otvorila je koridor u Bavarskoj koji se preko Austrije nastavljao do Italije. Koristeći zatvorene samostane, vjerske redove i crkve, nacistički bjegunci mogli su prelaziti Evropu. Za mnoge je Španija bila konačno odredište, iako su mnogi drugi, zahvaljujući pomoći argentinskog predsjednika Juana Dominga Peróna, nastavili ka Latinskoj Americi, zauvijek nestajući u prostranim džunglama, gradovima i stepama.

Poput mnogih svojih kolega, Luburić se pedesetih godina ponovo pojavio u regiji Alicante, tamo se družio s veteranima Plave divizije koji su ga dočekali raširenih ruku. Ipak, postojala je jedna figura  koja mu je bila posebno od pomoći: otac Oltra. Terenski kapelan u operaciji Barbarossa i doktor nauka sa Univerziteta u Minhenu, Miguel Oltra odigrao je ključnu ulogu za evropsku ekstremnu desnicu koja je bila u rasulu.

Frankov ispovjednik, posrednik u oslobađanju zarobljenika na Istoku i deklarirani fašista, upravo je on zaslužan što je Luburić napustio franjevački samostan u kojem se skrivao. Sa lažnim identitetom koji mu je obezbijedio režim, u maloj luci Moraira u Alicanteu predstavljao se kao Don Vicente Pérez García. U to doba Francov režim mogao je sve, čak i dati špansko ime i prezime čovjeku koji je jedva mogao sastaviti dvije rečenice na španskom. Odatle se, znajući da je pod službenom zaštitom, preselio u unutrašnjost zajednice Valencije kako bi osnovao farmu. Čak i kao bjegunac, bez imovine ili poznatog zanimanja, posjedovao je određena finansijska sredstva. Iako niko ne zna tačno odakle mu novac, neki izvori spekulišu da je posjedovao nakit ili zlato ukradeno od zatvorenika koji su stradali pod njegovom komandom u Jasenovcu.

Luburićeva integracija u špansko društvo bila je potpuna i strateški osmišljena. Oženio je Isabel Hernaiz, kćerku imućnog baskijskog industrijalca, s kojom je dobio četvero djece. Španska Civilna garda (Guardia Civil) tretirala ga je s posebnim poštovanjem, ne pitajući previše o njegovoj prošlosti na Balkanu. Za njih je on bio heroj antikomunističkog otpora, a ne zapovjednik sistema koncentracijskih logora NDH, u kojima su desetine hiljada Srba, Jevreja, Roma, Bošnjaka i antifašista mučeni i likvidirani s inventivnošću koja je nadilazila puku industrijsku smrt Trećeg rajha.

Za ustaše je Španija u koju su stigli pedesetih bila paradigma onoga što su prethodno pokušali uspostaviti u Hrvatskoj: totalitarni nacionalni katolicizam. Ipak, bilo je i tema o kojima nisu razgovarali sa svojim domaćinima; jedna od njih bila je ideja o Španiji kao zatvoru za narode. Za one večeri kada su raspravljali o nezavisnosti svoje zemlje, ustaše nisu išle na klasična mjesta koja su posjećivali članovi Plave divizije, poput kafića Monterrey u Valenciji. Umjesto toga, uprkos unutrašnjim razlikama, imali su udobne prostore za okupljanje gdje su mogli planirati jedinstvene akcije sabotaže i propagande u socijalističkoj Hrvatskoj.

Jedan od njih bio je madridski ured Pavaa Tijana, ultranacionaliste koji je emitirao antikomunističke proglase protiv Jugoslavije, koristeći resurse nacionalne radiostanice koja ga je upošljavala do 1981. godine. Ostala mjesta uključivala su nekoliko rezidencija i samostana u Madridu u kojima se praktično govorio samo hrvatski. Tokom jednog od tih putovanja u Madrid, Luburić je upoznao kćerku Francisca Hernaiza Arriole, industrijalca iz Carranze koji je živio u ulici Elcano u Bilbau. Hernaiz je bogatstvo stekao u Meksiku nakon što je tamo otputovao sa suprugom, također iz Biskaje. Ne poznavajući Luburića uopšte, Isabel Hernaiz Santisteban bila je očarana ovim misterioznim generalom koji će joj na kraju život pretvoriti u pakao.

Dugo nakon završetka Drugog svjetskog rata, Maks Luburić prkosno je šetao centrom Bilbaa u uniformi, s kožnim čizmama i nacističkim odlikovanjem na prsima. U Bilbau je prvi i vjerovatno jedini put koristio u javnosti svoje pravo ime jer je namjeravao da se oženi bogatom mladom ženom. Putovao je nekoliko puta u Bilbao kako bi završio dokumente za svoje vjenčanje i ponovo je imao podršku režima i madridske biskupije, posebno uticajnog Moisésa Garcíje Torresa, doktora kanonskog prava tokom najmračnijih godina frankizma.

Tako se 19. novembra 1953. godine, u 12:30 sati, Luburić oženio Isabelom Hernaiz u Abandu. Ona je imala 29 godina. On je imao 40. Danas u crkvi u Bilbau nedostaje gotovo sva dokuemntacija vezana za ovo vjenčanje i ona u kojoj se spominje Luburić. Isabel Hernaiz je slijedila Luburića u Valenciju, gdje se njen brak ubrzo pretvorio u noćnu moru. Uprkos tome što je bila potpuno posvećena domu i četvoro djece koje je rodila jedno za drugim, Isabel je trpila brutalnost Luburića koji je pokazivao psihotične tendencije. Komšije govore o incidentu zbog kojeg je napustila kuću krajem pedesetih. Bila je to noć kada ju je nacista zgrabio za vrat, govoreći joj da je upravo tako, sopstvenim rukama, zadavio preko stotinu zatvorenika u opkladi sa svojim podređenima u Jasenovcu. Strahujući za sopstveni život, Isabel Hernaiz se razvela od supruga, izgubivši starateljstvo nad djecom, koju je mogla viđati samo kada je ustaški general smatrao da je to prikladno.

Mirni život u provinciji bio je samo kulisa. U prizemlju svoje zgrade u Carcaixentu, Luburić je vodio štampariju iz koje je izlazilo na hiljade primjeraka propagandnog materijala. Njegova opsesija bila je rijeka Drina, mitska granica civilizacija prema njegovom tumačenju, po kojoj je nazvao i svoj glavni ustaški list, ali i vlastitu kćerku. Iz te male štamparije, “General Drinjanin” je koordinirao “Hrvatski narodni otpor”, mrežu emigranata rasutih od Australije do Paragvaja, održavajući živim san o državi koja je nestala u pepelu 1945. godine.

Bio je to paralelni univerzum u kojem je krvnik iz Jasenovca sebe doživljavao kao “ratnog zločinca po milosti Božijoj”, kako je sam napisao u jednom pismu 1961. godine. Dok su njegova djeca rasla u španskoj idili, Luburić je u polumraku štamparije sanjao o povratku na Balkan, nesvjestan da se u njegovu neposrednu blizinu polako uvlači mladić koji će tu idilu okončati udarcem čelične šipke.

Da bi se razumio značaj Luburićeve pojave u Španiji, neophodno je dekonstruisati njegov put do titule generala ustaške vojske. Vjekoslav Luburić, rođen 1914. u Humcu kod Ljubuškog, bio je proizvod dubokih trauma i ekstremnog političkog radikalizma. Njegova patološka mržnja prema srpskom narodu često se u historijskim izvorima pripisuje sudbini njegovog oca, kojeg su žandari Kraljevine Jugoslavije pretukli do smrti dok je Vjekoslav još bio dijete. Taj formativni gnjev postat će pogonsko gorivo za karijeru koja će ga, već u ranim dvadesetim godinama, uvesti u najuži krug povjerenja Ante Pavelića.

Kada je u aprilu 1941. godine, pod okriljem Sila osovine, proglašena Nezavisna Država Hrvatska, Luburić nije bio samo vojnik; on je postao operativni mozak sistema za istrebljenje. Sa jedva trideset godina postavljen je na čelo Ureda III Ustaške nadzorne službe (UNS), čija je isključiva nadležnost bila organizacija i uprava nad koncentracijskim logorima. Luburić nije bio birokrata koji je potpisivao naređenja iz udaljenog ureda; on je bio terenski komandant koji je lično nadzirao, planirao i, prema brojnim svjedočenjima, učestvovao u egzekucijama.

Njegovo najstrašnije naslijeđe je Jasenovac, sistem logora koji je u istoriji ostao upamćen kao jedino mjesto u okupiranoj Evropi gdje se ubijanje provodilo “zanatski”, hladnim oružjem, često uz nivo sadizma koji je nadilazio čak i njemačke standarde efikasnosti.

Nacistički izvještaji o Luburiću su fascinantni u svojoj hladnoći. Dok su njemački oficiri u Hrvatskoj, poput generala Edmunda Glaisea von Horstenaua, bili pragmatični vojnici, Luburića su opisivali kao “patološkog sadistu” čiji su postupci izazivali haos i jačali otpor stanovništva. Čuvena je njegova rečenica iz 1942. godine, izrečena na jednoj večeri, kojom se hvalio da je “za godinu dana u Jasenovcu poklao više ljudi nego što je Osmanlijsko carstvo uspjelo za cijelo vrijeme boravka u Evropi”. Njegova moć bila je apsolutna; čak je i u krugovima ustaške elite izazivao strah, držeći u šaci ključne poluge represivnog aparata.

U Luburićevom sistemu, zločin je bio porodični posao. Njegova sestra Nada i zet Dinko Šakić bili su na visokim funkcijama unutar logorske uprave, čineći jezgro klana koji je upravljao smrću hiljada Srba, Jevreja i Roma. Kada se u proljeće 1945. godine ustaška tvorevina počela urušavati pod naletima partizanskih jedinica, Luburić je bio taj koji je organizovao povlačenje, ali i brutalno gušenje svake pomisli na kapitulaciju ili dogovor s opozicijom.

Dok je Zagreb padao, Luburić je, uz pomoć dijela katoličkog klera, već aktivirao planove za bjekstvo. Za njega, kraj rata nije bio poraz, već samo privremeno povlačenje u sjenu, odakle će decenijama kasnije, iz španske provincije, pokušavati ponovo zapaliti plamen balkanskog razdora.

Dvije decenije kasnije, početkom 1967. godine, u mirni svakodnevni ritam ulice Calle del Padre Monzó u Carcaixentu, ušetao je dvadesetrogodišnji mladić po imenu Ilija Stanić. Za “Generala” Luburića, on nije bio stranac, već sin starog saborca, ustaše poginulog u ratnom vihoru, koji bježi od komunističkog jarma maršala Tita. Stanić je igrao ulogu savršenog emigranta: bio je vrijedan, odan i revnosno je učio španski jezik. Brzo je stekao Luburićevo bezgranično povjerenje, postavši njegov kuhar, pomoćnik u štampariji, pa čak i osoba kojoj je povjeravao čuvanje vlastite djece. Niko, pa ni sam Luburić, nije sumnjao da je mladić zapravo operativac jugoslovenske tajne službe, UDBA-e, poslan s jednim jedinim zadatkom, da ukloni “Mesara”.

Odnosi unutar hrvatske emigracije u to su vrijeme bili zatrovani unutrašnjim sukobima. Luburić se razišao s Pavelićevom strujom u Madridu, koju je nakon Poglavnikove smrti 1959. predvodila njegova udovica. UDBA je vješto koristila te frakcijske borbe kao paravan za svoje operacije. Stanić je mjesecima živio u neposrednoj blizini svoje mete, čekajući pravi trenutak i upijajući navike čovjeka koji je nekada upravljao Jasenovcem. Ironija historije ogledala se u činjenici da je čovjek koji je preživio ratišta i brojne pokušaje atentata, na kraju dopustio da mu smrt servira kahvu u vlastitoj kuhinji.

Nedjelja, 20. april 1969. godine, trebala je biti još jedan miran dan u Carcaixentu. Prema kasnijim rekonstrukcijama, Stanić je prvo pokušao Luburića otrovati, sipajući mu nekakvu supstancu u kahvu. Međutim, otrov nije djelovao onako brzo kako je planirano. U trenutku dok je Luburić, ošamućen ali još uvijek svjestan, pokušavao shvatiti šta se događa, Stanić i njegovi pomagači (čiji identitet i uloga do danas ostaju predmetom spekulacija i kontradiktornih iskaza) upotrijebili su brutalnu silu.

Luburić je usmrćen udarcima čeličnom šipkom u glavu. Njegovo tijelo, zamotano u ćilim, ostavljeno je u spavaćoj sobi, dok je Stanić, s nevjerovatnom hladnokrvnošću, oprao krv, očistio tragove zločina i pripremio ručak za Luburićevog sina koji se ubrzo vratio kući.

Dok je dječak jeo, ne sluteći da mu otac leži mrtav nekoliko metara dalje, Stanić mu je lagao da je “Don Vicent” otputovao na dva dana u Benidorm. Istog popodneva, ubica je sjeo u taksi za Valenciju, iznajmio automobil do Barcelone, a zatim vozom prešao granicu s Francuskom. Španska policija i Civilna garda, koje su Luburića smatrale uglednim štićenikom režima, ostale su zatečene. Vijest o ubistvu “poljskog generala” pod lažnim imenom Vicente Pérez García odjeknula je kao bomba, razotkrivajući španskoj javnosti, ali i svijetu, mračnu tajnu koju je gradić Carcaixent skrivao decenijama.

Dok je španska policija 1969. godine grozničavo tragala za Ilijom Stanićem, on je već bio na sigurnom, unutar granica SFR Jugoslavije. U Beogradu i Sarajevu dočekan je kao nacionalni heroj, operativac koji je izvršio “historijsku pravdu” nad balkanskim krvnikom. Nagrađen je stanom na Dedinju, kasnije i u Sarajevu, te luksuznim automobilom, postavši živi simbol UDB-ine efikasnosti u obračunu s neprijateljskom emigracijom.

Međutim, decenijama kasnije, nakon raspada Jugoslavije i pada režima koji ga je stvorio, Stanićeva priča počela je dobijati pukotine. U razgovorima s novinarima, poput španskog istraživača Franceska Bayarrija 2003. godine, Stanić je nudio kontradiktorne verzije: od one da je bio samo pijun u igri ustaških frakcija, do tvrdnji da on lično nije zadao smrtonosni udarac. Ove revizije vlastite prošlosti mnogi tumače kao pokušaj distanciranja od brutalnosti zločina u trenutku kada su se ideološke kulise srušile.

S druge strane, u Carcaixentu, Luburićeva smrt ostavila je dubok trag sramote i nelagode. Decenijama je njegov grob, ukrašen ustaškim grbom s početnim bijelim poljem i mačem, stajao kao nijemi podsjetnik na gostoprimstvo koje je frankistička Španija pružila zločincima. Za lokalne demokrate, prisustvo takvog simbola u javnom prostoru bilo je neprihvatljivo.

Pokušaji gradskih vlasti da ekshumiraju tijelo godinama su nailazili na otpor Luburićeve djece, koja posjeduju devedesetdevetogodišnju koncesiju nad grobnim mjestom. Grob je s vremena na vrijeme postajao mjesto hodočašća ekstremne desnice, što je dodatno radikaliziralo zahtjeve za reakcijom države.

Preokret je nastupio tek ovih dana, implementacijom španskog Zakona o demokratskoj memoriji. Ministarstvo teritorijalne politike uvrstilo je Luburićev grob u “Katalog simbola protivnih demokratskom sjećanju”. Današnja Španija, suočavajući se s vlastitom mračnom prošlošću, odlučila je da grob čovjeka kojeg su zvali “Mesar” više ne smije biti mjesto glorifikacije fašizma. Ustaški grb i mač moraju biti uklonjeni, a lokalitet će biti opremljen informativnim panelima koji precizno opisuju Luburićevu ulogu u masakrima Srba, Jevreja i Roma.

Tako se krug zatvara. Od bjekstva pod okriljem crkvene mantije, preko mirnog života “poljskog generala” među španskim narandžama, do hladne smrti od ruke čovjeka kojem je vjerovao. Priča o Vjekoslavu Maksu Luburiću i Iliji Staniću nije samo hronika jednog atentata, već paradigma mračnog 20. stoljeća u kojem su se granice između zločina, politike i pravde trajno zamaglile. Demokratska Španija decenijama je okretala glavu od činjenice da u njenoj zemlji počiva čovjek odgovoran za industrijsku smrt hiljada ljudi. Likvidacija iz 1969. godine, iako brutalna, bila je samo logičan nastavak rata koji za Luburića nikada nije završio.

Ilija Stanić, čovjek koji je oprao ruke nakon udarca šipkom, postao je hodajući spomenik kontradikcijama Balkana. Njegov prelazak iz heroja socijalističke Jugoslavije u osnivača nacionalnih stranaka devedesetih (jedan je od osnivača bosanskohercegovačkog HDZ-a), te njegova naknadna kajanja i izmjene iskaza, govore o tome da u svijetu tajnih službi i ideoloških fanatika istina često bude prva žrtva.

Postavljanje informativnih panela o Jasenovcu na mjestu gdje je godinama stajao samo mač i šahovnica s prvim bijelim poljem, predstavlja konačnu dekonstrukciju mita o “Don Vicentu”. Historija je, sa zakašnjenjem od pola vijeka, skinula masku s “poljskog generala” i izložila ga onakvim kakav je zaista bio: zločinac, psihopata, masovni ubica, bjegunac pred pravdom koji je svoj mir tražio u tišini španske provincije, daleko od bodljikavih logorskih žica, ali nikada dovoljno daleko od sjena vlastitih žrtava.