Liban proživljava svoju najtežu egzistencijalnu dramu od završetka građanskog rata. Uhvaćena u žrvanj između Hezbollaha, izraelske vojne sile i iransko-američkog geopolitičkog nadmetanja, „zemlja kedrova“ suočava se s pitanjem koje nadilazi puko primirje: može li država sa 17 konfesija preživjeti totalni rat, a da ponovo ne potone u unutrašnje krvoproliće koje je decenijama pokušavala zaboraviti?

Američki predsjednik Donald Trump objavio je postizanje desetodnevnog primirja između Izraela i Libanona, precizno tempiranog da stupi na snagu u 23 sata po srednjoevropskom vremenu. Objava dolazi nakon maratonskih konzultacija s Benjaminom Netanyahuom i Josephom Aounom, te prvog sastanka predstavnika dviju zemalja u Washingtonu nakon pune 34 godine, održanog uz posredovanje državnog tajnika Marca Rubija.

Ipak, iza kulisa trijumfalne retorike o „stvaranju prostora za disanje“ naziru se duboke pukotine u komunikacijskim kanalima. Dok Trump najavljuje dolazak dvojice lidera u Bijelu kuću na prve značajne razgovore od 1983. godine, iz Bejruta stižu signali opreza. Libanski dužnosnici potvrdili su da predsjednik Aoun, usprkos postignutom dogovoru o prekidu vatre, u bliskoj budućnosti ne planira izravan telefonski razgovor s izraelskim premijerom, što ukazuje na to da su desetljeća neprijateljstva i dalje prevelika prepreka za brzu normalizaciju.

Ovaj diplomatski manevar ima šire geopolitičke implikacije koje nadilaze granice Libanona. Dok se američko-izraelski sukob s Iranom prelijeva preko regije, Pakistan otvoreno upozorava da je stabilizacija Libanona nužan preduvjet za okončanje rata u samom Iranu. Za Donalda Trumpa, koji je daljnje vođenje pregovora povjerio potpredsjedniku JD Vanceu, ovo primirje predstavlja pokušaj obuzdavanja požara koji se u Libanon rasplamsao drugog marta, kada je Hezbolah intervenirao u znak potpore Teheranu. Pitanje koje ostaje u zraku jest hoće li deset dana tišine biti dovoljno da se premosti jaz između neprijatelja koji tri desetljeća nisu razmijenili ni riječ.

Sjena građanskog rata u Libanu nikada ne nestaje; ona samo mijenja intenzitet, lebdeći nad zemljom poput neizbježnog usuda. Iako se svaki građanin zaklinje da ne želi ponavljanje košmara koji je između 1975. i 1990. godine razorio „bliskoistočnu Švicarsku“, stvarnost na terenu sugeriše da je mir u ovoj mediteranskoj državi tek privremeni intermezzo. Šiiti, suniti i kršćani, tri stuba nacije sa čak 17 službeno priznatih konfesija, tokom dana dijele ulice, trgovine, muziku i jezik. Međutim, s prvim mrakom, povlačenje u kvartove i sela pod kontrolom vlastitih sekti oživljava duboke, nepremostive podjele.

Danas se taj krhki balans, održavan na klimavim nogama institucionalne nefunkcionalnosti, suočava s novim, egzistencijalnim izazovom. Slika izraelskog ambasadora Yechiela Leitera i libanske ambasadorke Nade Hamadeh Muawad kako se rukuju u Washingtonu postala je simbolom dileme koja cijepa libansko društvo: podržati Hezbollah u njegovom „otporu protiv izraelske okupacije“ ili pristati na ponižavajuću, ali možda spasonosnu predaju kontrole nad južnim pojasom zemlje Tel Avivu.

Dok Iran insistira da kraj neprijateljstava ne može nastupiti bez opšteg prekida vatre, Bijela kuća vrši pritisak na Izrael da prihvati primirje, nadajući se uklanjanju jedne od ključnih prepreka za širi dogovor s Teheranom. Ipak, signali iz ureda Benjamina Netanyahua ostaju neumoljivi. Nakon sastanka sa sigurnosnim kabinetom, izraelski premijer je potvrdio nastavak ofanzive protiv Hezbollaha, čime su spekulacije o sedmodnevnoj pauzi u napadima pale u vodu.

Za libansku vladu, na čijem su čelu predsjednik Joseph Aoun i premijer Nawaf Salam, situacija je bezizlazna. Informisani su o mogućnosti smanjenja intenziteta napada, ali bilans od 2.200 mrtvih i 1,3 miliona raseljenih u samo mjesec i po dana sukoba svjedoči o humanitarnoj katastrofi koja je već nastupila. Paradoksalno, u pregovorima koji se vode o sudbini zemlje ne učestvuje Hezbollah, snaga koja kontroliše ogromne dijelove teritorije i posjeduje arsenal koji daleko nadmašuje kapacitete regularne libanske vojske.

Hussein el Haj Hassan, zastupnik Hezbollaha, u razgovoru za medije jasno je artikulirao stav „Božije partije“: direktni pregovori s neprijateljem su protivustavni i ilegalni. „Kako možemo pregovarati s neprijateljem koji nas bombarduje i ubija naše ljude?“, pita Haj Hassan, insistirajući da se bilo kakav kontakt može odvijati isključivo indirektnim putem.

U mješovitim zonama centra Bejruta, gdje su izraelske bombe nedavno pogodile više od stotinu lokacija u jednom danu, stanovnici poput 32-godišnjeg Gabija, kršćanina, pokušavaju pronaći smisao u haosu. Njegov stan je za dlaku izbjegao uništenje. „Ako moram umrijeti, neka to bude na mojoj zemlji“, kaže on, ali istovremeno otvoreno zagovara sporazum s Tel Avivom. Njegova vizija nije politička, već duboko ljudska: on jednostavno želi živjeti u miru. On smatra da Hezbollah mora shvatiti da se ne može nositi s vojnom nadmoći Izraela. „Mi jedino što možemo jeste da umiremo. Zašto moramo umirati?“

Ovakva perspektiva dominira među brojnim kršćanima i sunitima koji optužuju šiitsku miliciju, glavnog iranskog saveznika u regionu, da je zemlju uvukla u sukob s letalnim neprijateljem radi tuđih interesa. S druge strane, maroniti poput Samija, koji je decenije proveo u Crvenom krstu na raznim frontovima, priznaju da su impresionirani vojnom izdržljivošću šiitskih snaga na jugu, uprkos tome što se ideološki ne slažu s njima.

Na jugu zemlje, rat poprima apokaliptične razmjere. Snimci izraelskih dronova prikazuju mjesta poput Taibea, Naqure i Deir Seryana kao sravnjena sa zemljom. Međutim, kopneni napredak izraelskih trupa ide znatno sporije. Bint Jbeil, ključno uporište Hezbollaha, ostaje poprište žestokih borbi uprkos apsolutnoj izraelskoj nadmoći u zraku.

Da bi se razumjela današnja tragedija, neophodno je sagledati Liban kroz prizmu istorije. Ova zemlja je oduvijek bila stjecište kultura, ali i žrtva vlastite geografije. Od faraona, Babilonaca i Asiraca, preko Aleksandra Velikog i Rima, pa sve do Bizanta i integracije u muslimanski svijet u sedmom stoljeću, Liban je bio strateški most koji su svi željeli kontrolirati, ali niko nije želio istinski graditi.

Pad Osmanskog carstva nakon Prvog svjetskog rata donio je nadu u arapski nacionalizam i stvaranje „Velike Sirije“. Međutim, evropski imperijalizam, oličen u tajnim sporazumima Velike Britanije i Francuske, rasparčao je regiju. Francuski mandat nad Libanom (1920–1943) postavio je temelje današnjih podjela, favorizujući kršćansku elitu nad arapskim muslimanskim stanovništvom. Ekonomski uzlet koji je uslijedio nakon sticanja nezavisnosti 1946. godine bio je samo fasada iza koje je tinjalo nezadovoljstvo šiita i drugih zapostavljenih skupina.

Krhka ravnoteža uspostavljena Nacionalnim paktom iz 1943. definitivno je eksplodirala 1975. godine. Dolazak palestinskih izbjeglica i njihovo korištenje libanske teritorije za napade na Izrael pretvorili su zemlju u poligon za regionalne obračune. Građanski rat, koji je uslijedio, bio je haotičan mozaik sukoba između desničarskih hrišćanskih falangista i ljevičarskih arapskih snaga podržanih od Palestinaca.

Intervencije Sirije, Izraela i slanje međunarodnih snaga UN-a samo su produbili agoniju. Bejrut je postao podijeljen grad, presječen „zelenom linijom“ duž ulice Damask, koja je postala simbolom smrti. Užasi poput masakra u logorima Sabra i Shatila 1982. godine, koje su počinili falangisti uz prešutnu podršku izraelskih snaga, ostaju najmračnije stranice moderne istorije Libana.

Tek 1990. godine, uz posredovanje Arapske lige i nakon iscrpljenosti svih strana, potpisan je mir koji je uspostavio paritet u vlasti između muslimana i hrišćana. Na putu do prvih slobodnih izbora 1992. godine, na kojima je pobijedio Rafik Hariri, ostalo je 145.000 ugašenih života.

Danas, decenijama nakon tog rata, Liban se ponovo nalazi na rubu ponora. Svaka nova bomba produbljuje kolektivnu depresiju nacije koja na katastrofe poslovično odgovara crnim humorom. Ipak, ni taj odbrambeni mehanizam više ne pomaže.  Tragedija Libana leži u činjenici da je on, od antičkog raskršća do moderne države, ostao mjesto gdje se historija ne uči, već se bolno i ciklično ponavlja. Bez korjenite promjene u kojoj bi nacionalni identitet nadvladao sektašku lojalnost, Liban će ostati osuđen na preživljavanje u sjenci rata, čekajući trenutak kada će se krhki stubovi na kojima počiva konačno srušiti.