Program manifestacije “Dani otpora 1992–2026. Kula Grad – Zvornik” bit će realiziran od 3. do 8. aprila na području Zvornika i Kule Grada, u organizaciji Koordinacije boračkih udruženja Armije Republike Bosne i Hercegovine Grada Zvornika, s ciljem očuvanja sjećanja na početak organiziranog otpora agresiji na Bosnu i Hercegovinu. Glavni dio programa bit će upriličen u srijedu, 8. aprila. Na platou zvorničke tvrđave bit će upriličen centralni program posvećen prvom organiziranom otporu agresiji na Bosnu i Hercegovinu u Zvorniku 8. aprila 1992. godine.

Dok je u aprilu 1992. godine sa svojim borcima junački branio Kulu Grad kod Zvornika, poznat je bio samo njegov nadimak – Almir. Ili, kapetan Almir. Samo nekoliko ljudi iz vrha Patrioteske lige znalo je da je kapetan Almir, zapravo, Samir Ništović, kapetan bivše JNA, inače Nevesinjac.

Životna priča kapetana Almira i prije i poslije odbrane Kule Grada je veoma zanimljiva. Posebno priča o njegovom dramatičnom bjekstvu iz bivše JNA, 13. novembra 1992. godine, te o ilegalnom radu u PL, u koju su ga primili Kemo i Halil, osnosno Meho Karišik i Sefer Halilović.

„Ja sam od Keme i Halila, kojima tada nisam znao prava imena, dobio zadatak da odem u sjeveroistočnu Bosnu i tamo pripremam bošnjački i hrvatski narod za odbranu od četničke agresije. Vahid Karavelić je bio koordinator za tuzlanski kraj, a ja sam mu bio zamjenik“, kaže Ništović.

Prema tom dijelu priče o pripremama za odbranu od četničke agresije u ovom dijelu naše zemlje, Ništović je radio sa dosta patriota, poznatih junaka ovog rata. Među njima ističe Mehidina Hodžića – Senada, legendarnog „Crnog Labuda“, koji je poginuo već u maju 1992. godine, pa rahmetli Hajrudina Mešića, proslavljenog komandanta odbrane Teočaka i Ugljevika, radio je i sa Hasetom Tirićem, sa Salihom Malkićem, Dževadom Salihbašićem i braćom Huremović…

Ništović je imao zadatak da uradi planove odbrane svih opština sjeveroistočne Bosne i on ih je uradio.

„Neki su se gradovi mogli braniti, neki nisu“, priča sada Ništović i nastavlja: “Npr. nije bilo objektivnih izgleda za odbranu Bijeljine, oko koje su bila sve srpska sela. Šta je Hase Tirić u takvom okruženju mogao da uradi sa svojim grupama? Međutim, mogao se Zvornik braniti.“

„Zašto nije?“

„Mi smo imali plan odbrane Zvornika i o tome obavijestili rukovodstvo Zvornika, a to su bili Bošnjaci. Jer, bivša JNA je preko puta Zvornika, u Srbiji, rasporedila artiljeriju, utvrđivala se, dovodila pojačanje. Mi smo, dakle, neposredno prije četničke agresije namjeravali da zaposjednemo ključne tačke u Zvorniku. Naravno, to nismo mogli da uradimo bez podrške i saglasnosti rukovodećih ljudi u opštini. Međutim, nismo naišli na podršku. Čak je taj naš plan odmah i provaljen. Stav rukovodećih ljudi u Zvorniku, Bošnjaka, bio je da će nas ta JNA braniti, a da mi hoćemo da narušimo ‘bratstvo i jedinstvo’ u ovom gradu… Ishod se zna. Četnici su za koji dan zaposjeli sve one tačke koje je trebalo da mi zaposjednemo. A izvršen je i genocid nad Bošnjacima u gradu. Mislim da ih je pobijeno najmanje 3000. Mnogi su pohapšeni, svi opljačkani, mnoge žene i djevojke silovane“, ispričao je Ništović.

 „Ipak, bilo je nekih borbi u Zvorniku. Koliko ste pružali otpor?“

 „Mi smo vodili ulične borbe. Ali bilo je već kasno. Vodili smo neravnopravnu bitku za Zvornik dva dana i povukli se u našu bazu na Kula Gradu. Malo nam se ko pridružio iz Zvornika. Bježali su prema Tuzli. Neki su psovali, neki govorili da bježe u inostranstvo…“ Poslije pada Zvornika, prvih dana aprila 1992. godine, počela je odbrana Kula Grada.

„Kula Grad je mjesna zajednica u kojoj su živjela 2002 stanovnika. 2000 Bošnjaka i 2 Hrvata. Tu je bila moja baza za vrijeme ilegalnog rada. Imali smo jedinicu PL. Jačine jedne čete. Dakle, oko 150 boraca. To su, uglavnom, bili mještani. Imali smo samo dva mitraljeza, nešto automatskih i poluautomatskih, a najviše lovačkih pušaka. Imao sam i 20 boraca koji nisu imali naoružanje. Međutim, mi smo bili prava jedinica, prava vojna formacija. Organizovali smo pravi vojnički, ratnički život. Mislim, da smo bili prva jedinica u našoj zemlji koja je dala zakletvu. Uradili smo polukružni sistem odbrane s prvom linijom…Iskopali rovove sa grudobranima…Imali smo i nekakva minska polja. Nisu bila prava, jer nismo imali mina. Žicama smo vezivali ručne bombe, uglavnom da nas upozore kad krenu četnici.“

„I kad su prvi put, poslije pada Zvornika, na vas krenuli četnici?“

„Bilo je to 8. aprila 1992. godine u pola šest ujutro. Četnici su iz svih artiljerijskih oruđa i tenkova, koji su bili postavljeni preko puta nas, s druge strane Drine, otovrili vatru po našim položajima. Bombardovali su nas i avionima. Bacali bojne otrove. Ta artiljerijska priprema trajala je, mimo svih vojničkih rezona, 24 sata. Nije bilo zgrade u Kula Gradu koja je 9. aprila osvanula čitava. Mi smo izgubili samo jednog borca. Naš prvi šehid bio je Amir Nusupović. Stanovništvo se tada uglavnom povuklo prema Tuzli, a ostali smo mi, borci. Čekali smo pješadijski napad četnika.“

„I kako je izgledala ta prva pješadijska bitka za Kula Grad?“

„Četnici su se prevarili u procjeni. Očito, oni su mislili da u porušenom Kula Gradu više nema nikoga. I krenuli su prema nama u streljačkom stroju. Naredio sam komandirima vodova da četnike puste što bliže. Četnici su nam se primicali, bez neke opreznosti, a mi smo čekali. Kad su nam prišli sasvim blizu, naredio sam vatru. Bila je to naša velika pobjeda. Naši borci su prosto kosili četnike i oni su padali kao snoplje. Nanijeli smo im velike gubitke. Preživjeli četnici su bježali prema Zvorniku. Tjerali smo ih, ali ne daleko. Toliko koliko nam je bilo dovoljno da sakupimo bogat ratni plijen: oružje, municiju, opremu. Onda smo se vratili na naše položaje. Jedne noći smo razbili jednu četničku diverzantsku grupu koja je pokušala da zavara naše borce na prvoj liniji. Vođa te diverzantske grupe bio je Arkanov zet Rambo. Kada su se primakli našim položajima, na pitanje jednog borca, koga smo zvali Karadžić, ko ide, Rambo je odgovorio: “Muamed!“ Dakle nije znao da izgovori „h“. Naši su otvorili vatru i ubili Ramba. Kada je saznao za smrt svoga zeta, u Zvornik je došao Arkan i ultimativno tražio da mu isporučimo Rambov leš. Ali, mi smo leš držali pet dana, sve dok na Kula Grad nije došao dr. Muhamed Jelkić iz Zvornika. Dr. Jelkić nam je rekao da mu je Arkan zaprijetio da će mu pobiti familiju ako mu ne isporučimo zetovo tijelo. Sažalio sam se i dao mu leš. Očekivao sam da će nam se dr. Jelkić, kad napusti sa familijom Zvornik, pridružiti i pomoći nam. Jer, na Kula Gradu nismo imali ljekara. Nije nam došao, baš kao što nam se nisu pridružili mnogi Zvorničani koji su uspjeli da pobjegnu od četnika“, priča Ništović.

Ništović je tražio pojačanje i ono mu je stiglo, ali samo iz Živinica i Kalesije, koje je doveo Salih Malkić -Sale: „Sale je doveo 85 boraca, koji su se zadržali 5 dana na Kula Gradu i pomogli nam da odbijemo nekoliko četničkih napada, te da još bolje utvrdimo linije. Malkić je, onda, dobio naredbu da s borcima hitno ide u Živinice. Na Kula Gradu ostala je, tako, samo četa naših hrabrih boraca, koji su odolijevali četničkim napadima.“

Borci sa Kula Grada 24. aprila 1992. godine svečano su se postrojili i položili zakletvu.

„Mislim da je to bila prva zakletva boraca naše Armije“, kaže Ništović.

„A kako je došlo do pada Kula Grada?“

„Kula Grad je pao 26. aprila. Dan uoči te odlučujuće bitke mene je telefonom zvao major bivše JNA Marko Pavlović, ne znam ko mu je dao broj moga telefona, i tražio da se predamo, jer je, kao, došla JNA u Zvornik da uspostavi red i smiri sukobe između nas i četnika. Rekao sam mu da sam i sam bio do prije nekoliko mjeseci oficir bivše JNA i da sam iz nje pobjegao, jer je stala uz četnike i spustio mu slušalicu”, priča nam Ništović.

Četnici su, sjeća se kapetan Almir, krenuli u napad prije zore i uspjeli da probiju liniju naše odbrane u selu Gajevi.

„Ipak, glavni napad išao je prema našim položajima kod Ćuprije. Tu su naši borci imali četiri ‘zolje’. Četnici su nas, međutim napali s velikim snagama. Krenuli su sa čitavom brigadom, sa osam tenkova T-84 i dvije samohotke. Naši borci su prvi put vidjeli tenkove kako dejstvuju i uplašili su se. Napustili su liniju i kažu mi: ‘Kapetane na ćupriji tenkovi!’ Kažem im: ‘Pa, i poslao sam vas dolje da dočekate tenkove.’ Tražio sam dobrovoljce. Javila su se trojica: Nedim, Aziz i trećeg smo zvali Arkan. Prišli smo dosta blizu kolone tenkova i ispalio sam zolju na prvi tenk. Pogodio sam ga. Onda sam vidio kako se prema našem rovu okreću kupole drugih tenkova. Uspjeli smo da se prebacimo do drugog rova, a granata je pogodila blizu nas, tamo odakle sam ispalio zolju.“

Tada je Almir bio ranjen. Kratko se još razvila bitka, u kojoj naši borci nisu imali šansi.

„Povlačili smo se, a četnici su nas ganjali tenkovima i pješadijom. Mogli su da nas pobiju, ali sam čuo naredbu da nas uhvate žive. Nisu nas uhvatili”.

Ništović se sa borcima te noći prebacio do Kalesije. Odatle je telefonom uspostavio vezu sa Vahidom Karavelićem, koji se nalazio u Tuzli. „Sačekaj me tu, sutra dolazim po tebe“, rekao mu je Karavelić.

„Čekao sam Karavelića narednog dana. Bilo je to 27. aprila. Ali tog dana je u Živinicama uhapšen Karavelić, zajedno sa trojicom istaknutih organizatora odbrane tuzlanske regije“ nastavlja on.

Borba za Kula Grad bila je završena.

“Četnici su ispjevali neku pjesmu o uzimanju Kula Grada za koju su rekli da je tu ‘startovao džihad’”, veli Almir. “Tad sam prvi put Čuo za riječ ‘džihad’. Mi smo bili samo borci koji smo na tom dijelu naše zemlje stali u odbranu svoje države i bošnjačkog naroda”, rekao je Ništović.

Iz knjige “Bosanski ratnici”, Šefko Hodžić