U osvit 17. stoljeća, unutar zidina Istanbula, jedan je san promijenio tok orijentalne historiografije. Mladi hafiz Evlija, zbunjen blještavilom vizije, zatražio je od Poslanika putovanja. Taj sudbonosni lapsus lingue otisnuo je najpoznatijeg osmanskog putopisca na put dug četrdeset godina, preko tri kontinenta i nebrojenih ratišta, ostavljajući iza sebe kolosalnu Sejahatnamu

Kada je 25. marta 1611. godine u Istanbulu, u porodici dvorskog zlatara, rođen dječak po imenu Evlija, niko nije mogao naslutiti da će njegovi koraci ispisati najobimniju geografsku i kulturnu mapu ranog modernog doba. Dok je Evropa polahko tonula u baroknu raskoš, a Osmansko Carstvo dostizalo svoje teritorijalne i kulturne vrhunce, Evlija Ćelebi je pripremao teren za djelo koje će stoljećima kasnije postati ključni dokument za razumijevanje jednog iščezlog svijeta.

Evlija nije bio običan putnik; bio je čovjek duboko integriran u samu srž osmanske elite. Njegovo obrazovanje na Enderunu, dvorskom univerzitetu, podarilo mu je titulu kurra hafiza, ali i vještine koje će mu otvoriti vrata najmoćnijih ljudi carstva. Bio je polihistor svog vremena: teolog, vojnik, diplomata, muzičar, zabavljač i, iznad svega, neumorni posmatrač. Njegova sudbina zapečaćena je, prema legendi koju sam navodi, snom iz 1630. godine u kojem je vidio Poslanika Muhammeda. U tremi i ushićenju, umjesto molbe za posredovanje (šefa'at), iz njegovih usta izletjela je molba za putovanjem (sejahat). Taj lapsus lingue postao je životni poziv.

Više od četrdeset godina, od 1640. pa sve do smrti sredinom osamdesetih godina 17. vijeka, Ćelebi je krstario prostranstvima od Kavkaza do obala Jadrana, od bečkih zidina do egipatskih piramida. Njegov Putopis (Seyahatnama), kolosalno djelo u deset tomova, nije samo puko nabrajanje kilometara i gradova. To je živi organizam teksta koji pulsira anegdotama, legendama, ali i preciznim demografskim i arhitektonskim podacima.

Ćelebijina karijera neraskidivo je vezana za njegove moćne zaštitnike, prvenstveno rođaka Melek Ahmed-pašu. Putujući kao sekretar, povjerenik, pa čak i mujezin u svitama provincijskih upravitelja, Evlija je imao pristup mjestima koja su običnim putnicima bila zatvorena. Bio je prisutan u rovovima tokom ratova sa Perzijom, učestvovao u opsadama pod sultanima Muratom IV, Ibrahimom I i Muhamedom IV, ali je isto tako uživao u gostoprimstvu dubrovačkih gospara i bečke aristokratije. Njegova sposobnost da se transformira, od strogog imama do duhovitog pripovjedača koji zabavlja paše, omogućila mu je da sakupi građu kakvu niko prije ni poslije njega u osmanskom svijetu nije uspio sintetizirati.

Međutim, ličnost Evlije Ćelebije decenijama je bila obavijena velom misterije i skepticizma. Rani istraživači, poput Josepha von Hammera koji je 1804. godine “otkrio” Putopis za zapadni svijet, često su ga optuživali za pretjerivanje. Evlijini opisi džinova, nevjerovatnih čuda i hiperbolični brojevi u opisima vojski smatrani su plodom bujne mašte. Tek će moderna historiografija 21. vijeka, nakon otkrića autentičnih rukopisa u palati Topkapi, rehabilitovati Čelebiju kao vrhunskog, mada stilski specifičnog, historičara kulture. On nije pisao suvoparne izvještaje; on je gradio narativni spomenik carstvu koje je volio, miješajući objektivnu stvarnost sa duhom vremena u kojem je granica između čuda i činjenice bila mnogo poroznija nego danas.

Za historiju Jugoistočne Evrope, a posebno Bosne i Hercegovine te Hrvatske, Evlija Čelebi je apsolutno nezaobilazan izvor. Njegova putovanja kroz balkanske ejalete pružaju nam najdetaljniji uvid u urbanu fizionomiju gradova koji su u 17. vijeku doživljavali svoj procvat. Upravo je Hazim Šabanović, bosanski orijentalista, pedesetih godina prošlog vijeka podario ovdašnjoj javnosti prevod odlomaka o jugoslovenskim zemljama, čime je Evlija postao dio opšte kulture naših prostora.

Iako je Šabanović radio prema tzv. “Istanbulskoj štampi” (izdanjima iz perioda 1896–1938), koja su, kako se kasnije ispostavilo, sadržavala brojne redaktorske intervencije i greške, značaj tog prevoda je nemjerljiv. Evlija nam otkriva Bosnu i njezine susjede ne kao periferiju, već kao dinamičan prostor prožet vakufima, trgovinom i specifičnim mentalitetom. Posebno je intrigantna studija Jusufa Džafića, “Evlija Čelebija o Bošnjacima”, koja baca novo svjetlo na Evlijinu fascinaciju ovim narodom.

Džafićev rad, nastao nakon trogodišnjeg iščitavanja svih deset tomova na osmanskom jeziku, otkriva da Bošnjaci u Čelebijinom djelu nisu samo stanovnici jednog ejaleta, već ključni akteri osmanske državne uprave širom carstva. Čelebi bilježi vakufe koje su Bošnjaci ostavljali od Istanbula i Burse do Meke i Medine. U samom Istanbulu, on nabraja čitave kvartove, džamije, medrese i hamame koje su podigli ljudi poput Mahmud-paše Abogovića ili Mehmed-paše Sokolovića. Za Evliju, Bošnjaci su narod ratnika, ali i velikih zadužbinara.

Njegovi opisi Bosne, u kojoj je boravio u nekoliko navrata (posebno 1660. i 1661. godine), daju nam neprocjenjive podatke o Sarajevu, Banjoj Luci, Mostaru, ali i o manjim mjestima poput Počitelja. Zanimljiva je anegdota o njegovom boravku u Počitelju 1664. godine, gdje je odjeo u kući svog zaštitnika Ibrahim-paše Počiteljca i lično uručio pismo njegovoj majci. Ovakvi intimni detalji, uklopljeni u širi kontekst opisa tvrđava i džamija, čine Putopis živim svjedočanstvom, a ne samo historijskim izvorom.

Čelebi je bio fasciniran i bosanskim jezikom. On je jedan od rijetkih stranih autora koji u 17. vijeku eksplicitno prepoznaje “bosanski jezik” kao zaseban entitet, bilježeći čak i primjere ikavice, što je od krucijalne važnosti za historijsku lingvistiku. Za njega su Bošnjaci narod koji naseljava prostore daleko izvan današnjih granica Bosne – on ih pronalazi u Kanjiži u Ugarskoj, u Baču u današnjoj Vojvodini, pa čak i u dijelovima Grčke i Albanije. Ova “migracijska mapa” Bošnjaka koju iscrtava Čelebi služi kao podsjetnik na nekadašnji opseg osmanskog kulturnog kruga u kojem su južnoslavenski muslimani igrali vodeću ulogu.

Njegova preciznost u opisivanju objekata, od broja dućana u čaršijama do broja lukova na mostovima, omogućila je modernim historičarima umjetnosti i arhitektima da rekonstruišu objekte koji su u međuvremenu nestali ili su oštećeni tokom ratova u 20. vijeku. Bez Evlije, naša slika o 17. vijeku na Balkanu bila bi svedena na krhotine i nagađanja. On je taj koji je tim krhotinama dao boju, miris i zvuk, opisujući žamor u hamamima, miris kafe u kafanama i sjaj sablji bosanskih gazija. On je bio i ostao “Putnik svijeta i prijatelj ljudi” (Seyyah-ı Alem ve Nedim-i Beni Adem), naslov koji je s ponosom nosio i koji mu historija, nakon četiri vijeka, sa punim pravom priznaje.