Sve što se danas odvija direktna je posljedica izraelske okupacije Palestine. Kako se požar širi regijom, veza sa Palestinom postaje zamagljena u vijestima, ali ostaje kristalno jasno koliko je prividna stabilnost Bliskog istoka godinama održavana isključivo na račun palestinskog naroda

Bliski istok se ponovo nalazi u spiralnom vrtlogu rata koji izmiče kontroli. Broj mrtvih u Iranu i Libanu mjeri se hiljadama, cijene energenata divljaju, a Zaljev je paraliziran iranskim udarima. Živimo u eri koja djeluje zbunjujuće i neshvatljivo, u vremenu u kojem se čini da je sve prepušteno stihiji.

Ipak, u samom srcu ovog haosa postoji jednostavna, neumoljiva logika: sve što se danas odvija direktna je posljedica izraelske okupacije Palestine. Kako se požar širi regijom, veza sa Palestinom postaje zamagljena u vijestima, ali ostaje kristalno jasno koliko je prividna stabilnost Bliskog istoka godinama održavana isključivo na račun palestinskog naroda.

Dovoljno je pogledati regiju prije sedmog oktobra 2023. godine. Američka politika bila je fokusirana na „integraciju“: obuzdavanje Irana, privoljavanje što većeg broja arapskih zemalja na normalizaciju odnosa s Izraelom i stvaranje ekonomskog i sigurnosnog bloka pod američkim vojnim kišobranom. Plan je bio jednostavan – izolirati Iran kroz izraelsko-arapski savez, dok bi se „palestinski dosije“ trajno zatvorio. Arapske zemlje bi Palestincima pružale tek deklarativnu podršku, tražeći garancije o stvaranju države ili obećanja da Zapadna obala neće biti anektirana, dok bi se u stvarnosti cementirala vječna okupacija.

Vjera u održivost takvog statusa quo bila je opasna iluzija. Bilo je to kolektivno poricanje činjenice da situacija ne može ostati stabilna dok okupirate zemlju tri miliona ljudi na Zapadnoj obali i u Istočnom Jerusalemu, a istovremeno blokirate i izolirate još dva miliona u Gazi. Bez ikakvih istinskih izgleda za samoopredjeljenje, rat, represija i haos bili su neminovni. Palestina je nit koja ih neraskidivo veže.

Kada je Hamas napao sedmog oktobra, plan o stvaranju novog Bliskog istoka preko leđa Palestinaca potpuno se urušio. Pokazalo se da taj aranžman ne može preživjeti napad koji je izazvao brutalan odgovor izraelske vlade u Gazi i na Zapadnoj obali. Prema zakonima prirode, okupacija i aparthejd nisu nešto što se može dugoročno „kontrolirati“. To nije samo moralni zločin koji ljude lišava domova i dostojanstva, već i praktična ludost. Nakon sedmog oktobra, Izrael je proglasio da njegova sigurnost više ne zavisi samo od eliminacije Hamasa, već i svih onih koje smatra iranskim proksijima. Ta misija se prenijela na Liban i Siriju na isti način kao u Gazi, okupacijom dodatne teritorije i ubijanjem hiljada civila.

Sada, uz direktne udare na Iran, Izrael uz podršku SAD-a širi definiciju onoga što je potrebno za njegovu sigurnost, cilj je promjena režima u zemlji koja podržava njegove neprijatelje. Benjamin Netanyahu je dobio sve što je tražio: sravnio je Gazu sa zemljom, na putu je de facto aneksije Zapadne obale, a zasad je izbjegao suđenja za korupciju i naloge za hapšenje Međunarodnog krivičnog suda. Izrael je prešao put od lokalne sile do faktora koji diktira sudbinu cijele regije, pa i ostatka svijeta.

Neuspjeli pokušaj tihe gušenja palestinskog pitanja korijen je današnje krize. To je razlog zašto djeca ginu u Iranu, zašto su zaljevske zemlje u istorijskoj krizi i zašto cijena goriva na pumpama širom svijeta raste. Taj korijen seže i dalje, on mijenja izbornu mapu u Velikoj Britaniji i puni pritvore američkim studentima koji protestuju. Naravno, postoje i katalizatori, poput ekstremno desničarske administracije Donalda Trumpa ili Netanyahuovog kabineta koji zagovara prevlast.

No, okolnosti koje su nas dovele ovdje prethode objema vladama; riječ je o konsenzusu da je Palestina problem koji se može gurnuti pod tepih dok trgovinski sporazumi i prodaja oružja cvjetaju.

Ludost te strategije danas je očigledna. Protekle sedmice su otkrile da saveznici u regiji nikada nisu tretirani kao partneri, već kao pijuni od kojih se očekuje da plate visoku cijenu za nepromišljene kampanje Izraela i SAD-a. Štaviše, od njih se zahtijeva da se pridruže ratu protiv Irana, uz otvorene prijetnje ako to odbiju. U regiji raste nezadovoljstvo zbog te neravnoteže, ali ono će postati značajno tek kada ove zemlje preispitaju svoju početnu opkladu, onu koja im se očigledno ne isplaćuje. Prihvatiti saučesništvo u podjarmljivanju miliona Arapa u srcu regije znači, dugoročno, prihvatiti i sopstveno podjarmljivanje.

Isticanje da svi putevi vode nazad u Palestinu nije samo retorička figura, već putokaz ka jedinom načinu na koji se ovi globalni potresi mogu zaustaviti. Odsustvo mira i samoopredjeljenja za palestinski narod je „prvobitni grijeh“ iz kojeg sve ostalo proizlazi. Netanyahu preferira stanje beskonačnog i skupog rata umjesto slobodne Palestine. Njegova vlada je vezala Izrael, Bliski istok i cijeli svijet za ovu krizu, odbijajući da riješi fundamentalni problem.

Čak i ako pretpostavimo da će ovaj sukob uništiti svakog člana Hezbollaha i srušiti iranski režim, za milijarde ljudi širom arapskog svijeta Palestina je sada življe pitanje nego ikada. Zaboraviti to, ignorirati kako masovna ubistva i okupacija rasplamsavaju strasti i pružaju otpor svakoj normalizaciji, znači ponavljati kobne greške iz prošlosti. Da bi se postigla istinska sigurnost, Palestina se ne može „integrisati“ onakva kakva je danas – ona mora biti oslobođena. Do tada, svi ćemo plaćati cijenu.

IZVOR: The Guardian Weekly