Dok Pentagon najavljuje „najintenzivnije dane napada“, a Donald Trump proglašava rat „gotovo završenim“, stvarnost na terenu sugeriše nešto sasvim drugo. Jedanaest dana masovnog bombardovanja oslabilo je Teheran, ali nije srušilo njegovu kompleksnu političko-vojnu arhitekturu. Gdje su Washington i Tel Aviv pogriješili u procjeni?

Jedanaestog dana sukoba koji je zapalio Bliski istok, američki sekretar odbrane Pete Hegseth izašao je pred novinare s tvrdnjom koja odiše apsolutnom moći: rat će se završiti „onda kada to SAD budu htjele“. Opisujući iranski režim kao „očajan i zbunjen“, Hegseth je pokušao nametnuti narativ o skorom trijumfu. Međutim, samo nekoliko sati kasnije, Revolucionarna garda (IRGC) odgovorila je prkosno: „Iran će biti taj koji će odrediti kraj rata.“

Ova razmjena retorike nije samo dio propagandnog rata. Ona otkriva duboki rascjep između onoga što Washington priželjkuje i onoga što Teheran, uprkos hiljadama tona bačenih bombi, još uvijek može izdržati.

Strategija Donalda Trumpa za Iran bila je, po svemu sudeći, inspirisana nedavnim uspjehom u Venecueli. „Hirurško“ uklanjanje Nicolása Madura stvorilo je u Bijeloj kući iluziju da se složeni, ideološki utemeljeni režimi mogu srušiti jednim brzim udarcem u glavu sistema. Analitičar Gideon Rachman u Financial Timesu s pravom primjećuje da je „Trumpova venecuelanska strategija propala u Iranu“.

Iran nije Venecuela. Dok je tamošnji režim zavisio o uskom krugu lojalista, iranska moć je stratifikovana i duboko ukorijenjena u ideologiji koja preživljava i fizičku eliminaciju lidera. Ubistvo vrhovnog vođe Alija Hamneija, ministra odbrane i visokih oficira, koje je trebalo izazvati obezglavljivanje i haos, rezultiralo je brzim i predvidljivim procesom nasljeđivanja. Mokhtaba Khamenei, 58-godišnji sin ubijenog vođe, preuzeo je kormilo u manje od deset dana. Za razliku od oca, on u sukob ne unosi samo ideologiju, već i lični motiv osvete, što dodatno radikalizuje iranski odgovor.

Osim ideologije, Pentagon se suočava s neprijateljem kojeg štiti sama priroda. Iran je okružen masivnim planinskim vijencima koji služe kao prirodni bedemi. Unutar tih planina, decenijama je građena mreža podzemnih „raketnih gradova“ i fabrika dronova koje su, prema izvještajima generala Dana Cainea, meta američkih bombi od jedne tone. Iako je pogođeno preko 5.000 ciljeva, uništiti infrastrukturu zakopanu stotinama metara pod zemljom pokazalo se kao zadatak koji zahtijeva mnogo više od „vazdušne dominacije“.

Na jugu, iranska geografska prednost pretvara se u globalno ekonomsko oružje. Blokada tjesnaca Hormuz prisilila je stotine tankera na iscrpljujuću plovidbu oko Afrike kako bi stigli do Evrope. Teheran zna da, dokle god kontroliše „grkljan“ svjetske trgovine naftom, on nije samo meta, već i akter koji može izazvati globalnu recesiju.

Jedna od ključnih zabluda Washingtona bila je nada da će „veliki i ponosni narod Irana“, kako ih je Trump nazvao, iskoristiti bombardovanje da preuzme kontrolu nad svojom vladom. Međutim, istorija i sociologija Irana sugerišu suprotno. Kako objašnjava Arshin Adib-Moghaddam s londonskog SOAS-a, strani pritisak u Iranu često proizvodi „nacionalnu otpornost“. Ideja o promjeni režima spolja često je zasnovana na dezinformacijama i nerazumijevanju duboko ukorijenjenog iranskog nacionalizma koji se aktivira pred stranom agresijom.

Na ulicama Teherana nema masovnih protesta nalik onima iz januara. Umjesto toga, vlada teška tišina poduprta brutalnom prisutnošću snaga sigurnosti. Poruka Salara Abnousha, komandanta Revolucionarne garde, roditeljima da „pucaju u djecu ako pokažu simpatije prema neprijatelju“ svjedoči o spremnosti režima da upotrijebi apsolutno nasilje kako bi spriječio unutrašnji kolaps dok rat traje.

Iako su podaci pokazali pad u intenzitetu lansiranja raketa (sa 420 raketa drugog dana rata na prosječno 45 u posljednja tri dana), Iran nije ušutkan. Napadi na američke baze u UAE, Kuvajtu i Bahreinu, kao i na saudijsku infrastrukturu, pokazuju da Teheran još uvijek ima asimetrične kapacitete. Okosnicu njihove odbrane čine krstareće rakete i Shahed dronovi – jeftina, ali efikasna tehnologija koju su Iranci usavršavali od revolucije 1979. godine, pripremajući se upravo za ovakav scenario „totalnog rata“.

Sada, suočen s navodnim smanjenjem konvencionalnih zaliha, Teheran prijeti upotrebom „moćnijih“ projektila, što bi moglo značiti uvođenje balističkih raketa dugog dometa koje do sada nisu korištene u punom kapacitetu.

Trumpova administracija se nalazi u paradoksalnoj situaciji. S jedne strane, šalju se poruke o spremnosti na pregovore („Moguće je“, rekao je Trump na pitanje o dijalogu), dok s druge strane Pentagon najavljuje eskalaciju. Rusija se već pozicionira kao medijator, a unutar Evropske unije raste otpor prema onome što Ursula von der Leyen naziva „krajem starog svjetskog poretka“. Predsjednik Evropskog vijeća António Costa insistira na odbrani poretka zasnovanog na pravilima, direktno kritikujući retoriku koja rat pretvara u instrument totalnog uništenja.

Pitanje koje ostaje jeste: koliko dugo SAD i Izrael mogu održavati tempo vazdušnih udara bez ulaska u kopnenu invaziju? S obzirom na tradicionalnu averziju američkih birača prema „dalekim ratovima“ i skorašnje izbore na sredini mandata, kopnena operacija u iranskim planinama čini se kao političko samoubistvo.

Iranski režim je oslabljen, ranjen i izolovan, ali njegova sposobnost da preživi „epski bijes“ američke i izraelske vojske sugeriše da su temelji teokratije u Teheranu mnogo čvršći nego što su to planeri u Washingtonu predviđali. Persijski čvor se ne može rasjeći jednim udarcem; on zahtijeva ili dugotrajan, iscrpljujući rat s neizvjesnim ishodom, ili bolan povratak diplomatiji koju je trenutna administracija pokušala proglasiti mrtvom.