Smještena u ruševinama srednjovjekovnog grada Ani, Ebu’l Menučehr džamija iz 11. stoljeća smatra se prvom džamijom koju su Turci podigli na tlu Anadolije i jednim od najvažnijih ranih primjera seldžučke arhitekture.

Ebu’l Menučehr džamija, smještena u arheološkom lokalitetu Ani na istoku Turske, predstavlja jedan od najznačajnijih spomenika ranog islamskog naslijeđa u Anadoliji. Ova građevina, koja je danas registrirana kao zaštićeno kulturno dobro, smatra se prvom džamijom koju su Turci izgradili na području Anadolije nakon seldžučkog osvajanja grada u 11. stoljeću.

Džamija se nalazi u jugozapadnom dijelu nekadašnjeg grada Ani, nedaleko od puta koji vodi prema unutrašnjoj tvrđavi. Iako danas stoji u ruševnom stanju, njeni ostaci i dalje svjedoče o bogatoj historiji grada koji je nekada bio jedan od najvažnijih urbanih centara u regiji.

Prema historijskim izvorima, džamiju je dao izgraditi Ebu Šudža Menučehr iz dinastije Šeddadida ubrzo nakon što su Turci ušli u Anadoliju, između 1072. i 1086. godine. Grad Ani je ranije osvojio seldžučki sultan Alp Arslan 1064. godine, čime je otvoren put širenju turske vlasti i islamske kulture u ovom dijelu svijeta.

Građevina je imala pravougaoni tlocrt dimenzija približno 18,5 sa 15,7 metara, a unutrašnji prostor bio je podijeljen u tri broda pomoću snažnih stubova. Svaki dio bio je podijeljen u kvadratne segmente prekrivene svodovima ukrašenim različitim geometrijskim motivima karakterističnim za ranu seldžučku umjetnost.

Jedan od najprepoznatljivijih dijelova džamije je njena munara koji se nalazi na sjeverozapadnom uglu građevine. Munara je izgrađen na kvadratnoj osnovi sa osmougaonim tijelom i jednom šerefom. Iako je gornji dio kroz stoljeća srušen, donji dio minareta i danas stoji kao jedan od simbola grada Ani. Posebno je zanimljivo što se na njegovom tijelu nalazi natpis „Bismillah“ ispisan kufskim pismom, oblikovan kontrastom svijetlog i tamnog kamena.

Minaret je izgrađen od dvobojnog kamena i u prošlosti je, osim vjerske funkcije, služio i kao osmatračnica. Njegova monumentalna forma podsjeća na pobjednički spomenik koji dominira prostorom nekadašnjeg grada.

U izgradnji džamije korišten je vulkanski tuf, karakterističan kamen ovog područja, koji je istovremeno lagan i izuzetno izdržljiv. Kamen je povezan takozvanim horosanskim malterom, a različite nijanse crne, bež, smeđe i sive boje daju fasadi živ i dinamičan izgled.

Uz džamiju su se nekada nalazili i drugi objekti, uključujući medresu i hamam. Hamam je otkriven tokom arheoloških istraživanja između 1965. i 1967. godine, a imao je karakterističan križni plan sa četiri kupolaste prostorije za kupanje. Danas su i ti objekti uglavnom u ruševnom stanju. Džamija bila je relativno dobro očuvana sve do kraja 19. stoljeća, kada su započela arheološka istraživanja ruskih naučnika. Tokom tog perioda pojedini dijelovi građevine uklonjeni su i odneseni u tadašnji Sovjetski Savez, zbog čega je struktura dodatno oštećena. Danas su očuvani dijelovi mihrabskog zida, dio zapadnog zida i minaret, ali i ti fragmenti dovoljni su da svjedoče o značaju ove građevine.