Ovaj Mushaf izdvaja se među nekoliko stotina rukopisa Kur’ana koji se čuvaju u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu po izvanredno uspjeloj kaligrafiji, raskošno urađenim iluminacijama u kojima se nije štedjelo ni zlato, po luksuznom povezu, očuvanosti i općem dojmu koji ostavlja na prvi pogled.

Tokom ramazana u Gazi Husrev-begovoj biblioteci moguće je kupiti fototipsko izdanje Mushafa Fadil-paše Šerifovića. Mushaf Fadil-paše Šerifovića je na listi nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine, a kao dio Fonda rukopisa Gazi Husrev-begove biblioteke upisan je na UNESCO registar Pamćenje svijeta.

Naime, nakon revizije koju su izvršili Komisija za hifz Islamske zajednice u BiH i Komisija za reviziju mushafa u Ankari, replika ovog Mushafa, čiji original se čuva u Gazi Husrev-begovoj bibloioteci u Sarajevu, štampana je u ograničenom tiražu.

Ovaj Mushaf izdvaja se među nekoliko stotina rukopisa Kur’ana koji se čuvaju u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu po izvanredno uspjeloj kaligrafiji, raskošno urađenim iluminacijama u kojima se nije štedjelo ni zlato, po luksuznom povezu, očuvanosti i općem dojmu koji ostavlja na prvi pogled. Za razliku od drugih prijepisa Kur’ana, ovaj rukopis je prepoznatljiv i po nekoliko specifičnosti: prepisan je iz jednog starog rukopisa Mushafa, koji je za podlogu imao primjerak što ga je, po nalogu trećeg halife Osmana ibn Affana, prepisao Zejd ibn Sabit, pisar poslanika Muhammeda as..

Pored kur’anskog teksta, na marginama i zaštitnim listovima sadrži preko 2.000 bilješki i objašnjenja vezanih za pravila sedam načina čitanja Kur’ana (sedam kiraeta), sadrži i izvode iz djela više poznatih učenjaka iz oblasti kur’anskih znanosti: pravopisa, tedžvida, kiraeta i tefsira. Po želji vakifa  ”namijenjen  je  Gazi  Husrev-begovoj  džamiji  i biblioteci u Sarajevu, kao glavni primjerak prema kome će se ispravljati drugi rukopisi i po kome će učiti oni koji budu izučavali sedam poznatih načina čitanja Kur’ana”. 

Ovo je i jedini rukopis Kur’ana Gazi Husrev-begove biblioteke koji je doživio fototipsko izdanje u 5.000 primjeraka, pa se pouzdano zna da danas krasi vitrine mnogih vladara, kraljeva, predsjednika, ministara, ambasadora i drugih istaknutih ličnosti širom islamskog svijeta. O ovome rukopisu Kur’ana i njegovu vakifu Fadil-paši Šerifoviću, po kome je i poznat pod nazivom Mushaf Fadil-paše Šerifovića, pisalo je više istraživača naše kulturne baštine, a bio je i predmet izrade jedne doktorske disertacije, kasnije objavljene kao knjiga.

Šejh, derviš i kaligraf

Na osnovu relevantnih izvora, navodi Haso Popara u tekstu koji je objavio Orjentalni institut, može se pouzdano tvrditi da je puno ime prepisivača Mushafa Fadil-paše Šerifovića Aḥmad ibn Muḥammad al-Muhāğir ad-Dāġistānī al-Makkī, koji vodi porijeklo od Muhammedova a.s. unuka Huseina. Al-Dagistani al-Makki nije bio samo izvrstan kaligraf nego i pisac najmanje jednog djela od 30 listova i šejh derviškog reda nakšibendija u Mekki. Iz njegova života poznate su samo dvije godine: 1849., kada je završio prepis Mushafa Fadil-paše Šerifovića i 1870., kada je u Mekki završio svoje djelo Mubayyin ādāb tilāwa al-Qur’ān. Zahvaljujući svome plemićkom porijeklu, reputaciji izvrsnog kaligrafa, dobrom poznavanju kur’anskih znanosti i položaju šejha nakšibendijskog reda, i to baš u Mekki, gdje se svake godine okupljaju hadžije iz cijelog svijeta, njegova poznanstva i prijateljstva sa elitom onoga vremena prevazilazila su kružoke običnih alima i dosezala do samog sultana, pa je osmanskom sultanu Abdulazizu (vl. 1861.-1876.) posvetio svoje djelo. Može se pretpostaviti da se sa učenim, uglednim i bogatim Fadil-pašom Šerifovićem lično poznavao, budući da su obojica bili plemići “sejjidije”.

O tome kako je ovaj skupocjeni Mushaf došao u ruke Fadil-paše Šerifovića u Mushafu, piše Popara, nema nikakvih bilješki. Ne ulazeći u to da li ga je Fadil-paša od prepisivača kupio ili dobio na poklon, može se pretpostaviti da je sam naručio izradu jednog ovakvog Mushafa. Tako nešto može se naslutiti između redaka Fadil-pašine bilješke o uvakufljenju Mushafa za Gazi Husrev-begovu džamiju i biblioteku u Sarajevu, kao glavnog primjerka po kome će se ispravljati i sravnjavati drugi mushafi i po kome će se izučavati sedam kiraeta, uz uslov da se ne iznosi iz Biblioteke. Što se tiče mjesta prepisa Mushafa, o njemu nema nikakvih podataka. Moglo bi se pretpostaviti, sudeći po mjestu stalnog boravka prepisivača al-Muhāğira ad-Dāġistānīja, kako bi to mogla biti Mekka, gdje je napisao i djelo Mubayyin ādāb tilāwa al-Qur’ān. 

Fadil-paša Šerifović (Sarajevo 1802/3 – Istanbul 1882.) bio je derviš, pjesnik i političar. Pisao je pjesme i komentare o mevlevijskom učenju, bio je mevlevijski šejh i istaknuti kaligraf. Izrađivao je levhe za sarajevske džamije, a prepisivao je i neka književna djela. Spjevao je divan koji sadrži sve vrste pjesama koje su karakteristične za klasični turski divan. Njegov divan odlikuju hronogram (počeo ih je bilježiti oko 1827. godine pa sve do odlaska iz Sarajeva 1878. godine, usljed austrougarske okupacije.

Fadil-paša Šerifović rođen je u mahali Stare (Careve) džamije. Pretspostavlja se da je završio neku od sarajevskih medresa. 1827. godine otac mu je ubijen pri otporu sarajevskih janjičara sultanovim reformama, a otac mu je bio kadija. Godine 1827. Fadil-paša Šerifović je dobio menšuru carigradskog velikog nakibul-ešrafa Ahmeda Rešida el-Husejnija u kojoj ga imenuje sarajevskim nakibul-ešrafom. Ova funkcija mu je osiguravala mjesto glavnog imama i hatiba u Carevoj džamiji u Sarajevu.

Nakon sloma Husein-kapetanova ustanka, Fadil-paša se priklonio Kara Mahmud-pašinu režimu pa je već 1832. postavljen na položaj sarajevskog kadije. Godinu dana kasnije isti vezir ga postavlja za sarajevskog muteselima. Te godine dobija muteselimluk oblasti Fojnice, Konjica i Prozora.

Tadašnji, tek postavljeni, valija Davud-paša bio je čovjek blag i neenergičan pa su za njegova vladanja u Bosni naročito velik ugled stekli Fadil-paša Šerifović i Mustafa-paša Babić. Godine 1833/34 imenovan je za kadiju Beograda sa rangom mule. Ne znamo koliko se zadržao u Beogradu, ali po svoj prilici nije ni punu godinu, jer je 1834/35 ponovo u Sarajevu. Dolaskom u Sarajevo Fadil-paša je ponovo muteselim Sarajeva sa muteselimlukom Gradačca, Gračanice, Maglaja i Dervente. Istovremeno prelazi u vojnički stalež pa dobiva čin trećeg stepena (rutbe-i salise). Naklonost Vedžihi-paše, bosanskog namjesnika, urodila je ubrzo i drugim unapređenjem 1836. godine, kada je Šerifović promaknut u čin miralaja (pukovnika) rezervnog bosanskog konjaništva. Sve ove funkcije donosile su mu ogromne prihode i velik ugled u društvu. Fadil-paša je bio u prilici da se dokaže pred narodom pa je to i iskoristio. Godine 1839., podiže u Gradačcu svoje prve zadužbine: česmu i biblioteku. Sve je to ovjekovječio kronogramima. Te godine je dovršena izgradnja Šerifovićeva konaka u mahali Stare (Careve) džamije. Na njegovu intervenciju i pomoću njegove materijalne pomoći popravljena je najstarija, Isabegova, mevlevijska tekija u Sarajevu. Između tekije i Miljacke podignuta je džamija, koju je nekoliko godina kasnije razrušila nabujala rijeka.

U augustu 1840. imenovan je za zapovjednika rezervnog konjaništva (suvari redife) hercegovačkog i zvorničkog sandžaka. Ovo imenovanje donosi mu titulu paše. Istovremeno je ponovo dobio muteselimluk Sarajeva, koji je u međuvremenu pripadao njegovu velikom suparniku, ali i povremenom saradniku, Mustafa-paši Babiću. Uz muteselimluk nad oblastima koje je ranije imao, dobio je još i Visoko, Višegrad i Rogaticu. Uprava centralne i istočne Bosne time je bila u njegovim rukama.

Šerifović je jedno vrijeme boravio u Carigradu i tu pristupa derviškom redu mevlevija u mevlevihani na Galati u Istanbulu pred šejhom Kudretulahom. Na njegovu intervenciju šejhovi i derviši Sarajeva dobili su od sultana stalnu mjesečnu pomoć. U toku toga boravka Fadil-paša je dobio na dvoru skupocjenu sablju, ukrašenu dragim kamenjem, koja je svojevremeno (kraj XVI i početak XVII st.) pripadala veziru Čagaloglu Sinan-paši, što se vidi na ugraviranom natpisu na sabiji. Njegov duh će ubuduće snažno biti pod utjecajem filozofije Dželaludina Rumija, kome će posvetiti najveći dio pjesama svoga Divana. Sam čin pristupanja derviškom redu mevlevija obilježio je u više pjesama sa kronogramima. Po povratku u Sarajevo, Fadil-paša je opet dobio muteselimluk Sarajeva. Da je zbilja imao smisla za poslove koji donose velike prihode, pokazuje to što je s još nekoliko bogataša 1847. godine uzeo u zakup od države bosanske carine, što je donosilo velike prihode.

Incident s novim vezirom Tahir-pašom mogao je Fadil-pašu skupo stajati. Osumnjičen da podržava bosansko plemstvo, koje nikad nije bilo sasvim lojalno, pogotovo od ustanka Gradaščevića, a pored toga je pružalo otpor provođenju reformi, Fadil-paša je zajedno sa Mustafa-pašom Babićem pozvan u Travnik na odgovornost veziru. Uspjeli su nekako vratiti vezirove ljude u Travnik s obećanjima da će doći za dan-dva, a sami su odmah krenuli u Carigrad, gdje su dobrim vezama i novcima isposlovali razrješenje vezira Tahir-paše. Vezir je, međutim, iznenada umro i njih dvojica su se mogli mirno vratiti kući.

Ko je bio Fadil-paša Šerifović

Najburniji dani Šerifovićeva života dolaze s vremenom Omer-paše Latasa u Bosni. Naime, Omer-paša je imenovan za komandanta oružanih snaga, koje najzad treba da skrše otpor Bosanaca i pacificiraju Bosnu. On je stigao u Sarajevo u junu 1850. godine. Među onima koji su, makar prividno, sa blagonaklonošću dočekali Latasa, bili su i Fadil-paša i Mustafa-paša Babić. Na traženje Latasovo, Fadil-paša je ustupio svoj konak za Omer-pašin harem. Praveći se da ima puno povjerenje u Fadil-pašu, Latas mu je povjeravao neke važne zadatke pa ga je tako 16. aprila 1851. poslao s Ivanom Franjom Jukićem i glavnim vojnim povjerenikom Fuad-efendijom banu Jelačiću na pregovore. Na ovu posjetu Jelačić je poslao u Travnik pjesnika Petra Preradovića i slikara Karasa. Pored toga, Omer-paša Latas koristio je Fadil-pašu kao pregovarača i sa pobunjenim hercegovačkim begovima. Međutim, već tada je prepredeni i okrutni Latas planirao Šerifovićevo deportovanje sa ostalim feudalcima Bosne, kako ne bi ostala nijedna ugledna bosanska glava oko koje bi se mogle okupljati mase. Sam čin protjerivanja bosanskih begova, a među njima i Fadil-paše i Mustafa-paše Babića, Latas je pokušao iskoristiti na taj način što je uništavao begovski ponos ismijavajući ih pred svijetom.

Gušenje pobune u Bosni Omer-paša Latas je izvodio u etapama. Najprije je taj posao obavio u Hercegovini i Krajini, a onda se vratio u Travnik i nastavio da uklanja bosanske begove koji su bili u državnoj upravi. S tom grupom pobunjenika čitava bosanska aristokracija je izbačena iz državnih službi, na čija mjesta su imenovani Turci. Uhapšeni su podijeljeni u tri grupe: oni koji su učestvovali u ustanku u Posavini, i svi su osuđeni na smrt, oni koji su osumnjičeni da su učestvovali u ovom ustanku, kao Fadil-paša Šerifović, deportovani su na suđenje u Carigrad i oni čija je uloga u ustanku bila neznatna – osuđeni su na batinanje.

Šerifović je stoički podnosio sva naređenja koja su dolazila od Porte pa mu ni ovo protjerivanje nije toliko tragično izgledalo kao većini drugih uglednika. Štaviše, u Carigradu je Fadil-paša našao mecenu u velikom veziru Mehmed Emin Ali-paši, koji će ubuduće biti njegov glavni zaštitnik, a Fadil-paša će uvijek kad mogne isticati vrline ovog vezira. U ovo vrijeme je Fadil-paša pjevao kronograme raznim visokim ličnostima i obilježio značajne gradnje u Carigradu. Svaki svoj boravak koristio je da posjeti mauzolej i tekiju Mevlane Dželaludina Rumija u Konji, u kojem je ostavljao za uspomenu levhe sa svojim pjesmama posvećenim ovom velikanu. Izgleda da je pored blagonaklonosti dvora i vezira Ali-paše i preporuka Latasa urodila plodom, jer je Fadil-paša opet u mogućnosti da se vrati u Sarajevo.

Po dolasku u Sarajevo Šerifović više nije imao ambicija da se uključi u javni i politički život. Živio je od stečenog imetka, koji je ponekad, kad se ukazala prilika, i uvećavao. Dosta novaca i volje ulagao je u gradnju dobrotvornih zadužbina, kao i gradnju vlastitih konaka. Kako u Sarajevu dotada nije bilo zvanične zvjezdarnice i čovjeka koji bi propisivao tačno vrijeme molitvi, koji bi određivao tačno vrijeme smjene mjeseci i izdavao druge propise u vezi s muslimanskim kalendarom, Fadil-paša je mislio da će gradnjom muvekithane riješiti taj problem. Tako je godine 1853/54 podigao muvekithanu (zvjezdarnicu) kraj Careve džamije. Iste godine popravio je Carevu džamiju i uz nju dogradio medresu, u kojoj je u prvo vrijeme on bio muderis. Bivši Fadil-pašin konak je postao još za Latasova vremena stalna vezirova rezidencija pa je on 1859. kupio u mahali Čobaniji kuću koja je pripadala nasljednicima Mehmed-bega Turhanije, porušio je i izgradio novi konak. U svojoj novoj mahali porušio je staru Čobaniju džamiju i podigao novu. U blizini je podigao i most Skenderiju. Sve ove gradnje obilježio je nizom natpisa u stihovima koji sadržavaju godine gradnji ili obnove ovih objekata.

Veliko bogatstvo uvećavao je uzimanjem u zakup brojnih posjeda. Tako je držao zakup u nevesinjskim selima u vidu tzv. filurije. Isto tako je u zakupu držao posjede u nizu sela gatačkog, čajničkog, zvorničkog, gradačačkog, birćanskog, kladanjskog, travničkog i jajačkog kadiluka.

Za Fadil-pašu je ovo blagostanje i lagodan život bio prekinut samo nakratko 1863. godine, kad je imenovan za mutesarifa Izmita. Svoj kratak boravak u Izmitu Fadil-paša je iskoristio da se što češće nađe u društvu s velikim vezirom Ali-pašom i da još jednom ode na izvor svoga nadahnuća u Konju, u turbe Mevlane Dželaludina Rumija. Čitavo ovo vrijeme Fadil-paša je pisao prigodne pjesme, munadžete, natove, tahmise i gazele koji će potkraj života biti nanizani u kompletan Divan. U isto vrijeme radio je na opsežnom komentaru djela o načinu vršenja obreda mevlevijskog zikra koje je štampano u Istanbulu u knjizi od dva toma godine 1866. U to vrijeme promaknut je na čast šejha mevlevijskog derviškog reda.

Godine do dolaska austrougarske okupacije Bosne Fadil-paša Šerifović je proveo dosta mirno. Ne opaža se neka njegova veća angažovanost u javnim poslovima. Međutim, sve više piše pjesme i priprema svoj Divan. Upravo iz ovog perioda potječe najveći broj njegovih kasida i kronograma. U ovo vrijeme je sastavio i vakufnamu, kojom je ostavio ogroman imetak za zadužbine u Sarajevu.

Kad je u Sarajevo došao na čelu pobjedničke vojske general Filipović, Fadil-paša je bio u delegaciji koja je po nagovoru fra Grge Martića otišla da se pokloni Filipoviću. To je bila grupa najuglednijih građana Sarajeva, među kojima je posebna počast pripadala Fadil-paši. Međutim, uvredljiv postupak generala Filipovića, koji je zbog otpora muslimana iskalio sav bijes na ovu delegaciju, toliko je teško pao starom Fadil-paši da je odmah donio odluku da odseli iz Sarajeva. Ubrzo je to učinio i nastanio se u Istanbulu. Po dolasku u Istanbul Fadil-paša je iznajmio konak u kvartu Laleli i tu proveo ostatak života. Fadil-paša Šerifović je umro 26. novembra 1882. i pokopan je u groblju Karadžaahmet u Istanbulu. Groblje je ekshumirano pedesetih godina prošlog vijeka, da bi preko njega prošao put Istanbul-Ankara, pa do naših dana nije sačuvan ni kompletan natpis s njegova groba.