Dugogodišnji sukob između Pakistana i Afganistana ušao je u novu, opasnu fazu. Islamabad je objavio da je strpljenju došao kraj i da je započela “otvorena vojna konfrontacija”. Iza dramatičnih izjava krije se mnogo dublja priča: spor oko granice stare više od jednog stoljeća, pobunjenički pokret koji potresa Pakistan iznutra, te složena geopolitička igra velikih sila u regionu. Od Durandove linije koju je nacrtalo britansko carstvo, preko talibanskog povratka na vlast 2021. godine, do današnjih bombardovanja i artiljerijskih duela, sukob dviju susjednih država prerasta u jednu od najopasnijih kriza u Aziji

U ranim satima ovog petka nebo nad Kabulom presjekla je buka mlaznih aviona. Stanovnici glavnog grada Afganistana probudili su se uz detonacije koje su odjekivale dolinom, dok su pakistanski borbeni avioni bombardovali ciljeve u gradu i u još nekoliko provincija. Nekoliko sati kasnije, ministar odbrane Pakistana objavio je poruku koja je zvučala kao formalni kraj jedne dugotrajne napetosti: strpljenje Islamabada je, rekao je, završeno. Od sada je riječ o “otvorenom ratu”.

Ta izjava nije došla iznenada. Ona je samo dramatično artikulisala sukob koji se već godinama kuha duž jedne od najproblematičnijih granica na svijetu. Linija koja razdvaja Pakistan i Afganistan, poznata kao Durandova linija, već više od jednog stoljeća predstavlja izvor političkih sporova, vojnih incidenata i dubokih historijskih trauma. Ono što se danas događa nije tek još jedan pogranični incident, nego kulminacija dugog niza kriza koje su region dovodile na ivicu rata.

Pakistanski napadi na Kabul, Paktiju i Kandahar označili su najdramatičniju eskalaciju odnosa između dvije zemlje od povratka talibana na vlast u Afganistanu 2021. godine. Islamabad tvrdi da su udari bili odgovor na napade koji su prethodne noći pokrenuti s afganistanske strane granice. Prema pakistanskim vlastima, njihova vojska gađala je vojne položaje i logističke baze koje koriste talibanske snage i militantne grupe povezane s njima.

Talibanski glasnogovornik Zabihullah Mujahid optužio je pakistansku vojsku da je bombardovala više provincija, uključujući i civilna područja. Kabul tvrdi da su pogođene kuće, vjerske škole i izbjeglički kampovi, dok Islamabad insistira da su ciljevi bili vojni objekti i baze pobunjeničkih grupa.

Rat je, kao i obično, započeo i ratom brojki. Pakistan je saopćio da je ubijeno više od stotinu afganistanskih boraca i uništeno više desetina vojnih položaja. Talibanske vlasti, međutim, tvrde da su njihove žrtve mnogo manje, dok su pakistanski gubici, prema njihovim tvrdnjama, znatno veći nego što Islamabad priznaje.

I dok dvije vlade razmjenjuju optužbe i statistike, jedno je jasno: sukob više nije ograničen na sporadične razmjene vatre duž planinskih prelaza. On poprima oblik otvorene vojne konfrontacije.

Da bi se razumjela priroda ovog sukoba, potrebno je vratiti se više od jednog stoljeća unazad. Godine 1893. britanski diplomata Mortimer Durand povukao je liniju koja je trebala razgraničiti tadašnji Afganistan i britansku Indiju. Ta granica, duga oko dvije i po hiljade kilometara, presjekla je planinske lance, doline i, najvažnije, plemenske teritorije.

Za britanske kolonijalne vlasti to je bila administrativna odluka. Za ljude koji su živjeli u tim krajevima bila je to podjela zajednica koje su stoljećima funkcionisale kao jedinstveni prostor.

Kada je Pakistan nastao 1947. godine nakon raspada britanske Indije, naslijedio je tu granicu i proglasio je međunarodno priznatim razgraničenjem. Afganistan je, međutim, nikada nije u potpunosti priznao. U Kabulu se često govorilo da je riječ o kolonijalnoj konstrukciji koja je nepravedno podijelila paštunski narod.

Ta historijska rana nikada nije zacijelila. Svaki novi vojni punkt, svaka ograda i svaki upad preko granice oživljava spor star više od jednog stoljeća.

Durandova linija prolazi kroz jedan od najtežih terena na svijetu. Planine, duboke doline i slabo kontrolisani pogranični regioni stvorili su prostor u kojem su decenijama djelovale različite oružane grupe, od krijumčarskih mreža do pobunjeničkih pokreta.

Tokom hladnog rata i kasnijih regionalnih sukoba, ta područja su postala utočište militantnih organizacija. Tu su se preplitali interesi lokalnih plemena, regionalnih sila i međunarodnih aktera.

U devedesetim godinama Pakistan je bio jedan od glavnih pokrovitelja talibanskog pokreta koji je preuzeo vlast u Afganistanu. Islamabad je u tom savezništvu vidio način da osigura utjecaj u Kabulu i stabilizuje svoju zapadnu granicu.

Ali historija je često ironična. Pokret koji je nekada bio saveznik danas je izvor najvećih sigurnosnih problema za Pakistan.

Ključ današnje krize nosi ime Tehrik-e-Taliban Pakistan, poznat kao TTP. Ta organizacija osnovana je 2007. godine kao savez različitih militantnih frakcija koje su se okrenule protiv pakistanske države. Njihov cilj je rušenje vlasti u Islamabadu i uspostavljanje režima zasnovanog na njihovoj interpretaciji islamskog prava.

TTP je tokom godina izveo neke od najkrvavijih napada u modernoj historiji Pakistana: bombaške napade na džamije, pijace, aerodrome i vojne baze. Napad na školu u Pešavaru 2014. godine, u kojem je ubijeno više od stotinu djece, ostao je jedna od najtraumatičnijih epizoda u zemlji.

Pakistan tvrdi da se vođe TTP-a skrivaju u Afganistanu i da uživaju zaštitu ili barem toleranciju talibanskih vlasti. Kabul to kategorički negira, tvrdeći da Pakistan vlastite sigurnosne probleme pokušava prebaciti preko granice.

No činjenica je da se nasilje posljednjih godina ponovo dramatično povećalo. Napadi na pakistanske sigurnosne snage i civile postali su učestaliji, a politički pritisak na vladu premijera Shehbaza Sharifa da reaguje sve veći.

Posljednja spirala nasilja počela je nizom napada u Pakistanu tokom protekle godine. Jedan od najsmrtonosnijih bio je napad na šiitsku džamiju u Islamabadu početkom februara, kada je ubijeno više desetina ljudi. Iako je odgovornost preuzela frakcija povezana s takozvanom Islamskom državom, pakistanske vlasti tvrde da su tragovi vodili prema mrežama bliskim TTP-u.

Islamabad je nakon toga odlučio napustiti ono što su zvaničnici nazivali “diplomatskom kontencijom”. Umjesto pregovora i ograničenih reakcija, vojska je pokrenula operaciju pod nazivom Ghazab Lil Haqq, “Pravedni gnjev”.

U toj operaciji pakistanske zračne snage pogodile su ciljeve u istočnom Afganistanu, tvrdeći da se radi o bazama militantnih grupa. Talibanske vlasti odgovorile su napadima duž granice, što je pokrenulo lanac odmazdi koji je kulminirao bombardovanjem Kabula.

Jedno od ključnih mjesta sukoba postao je granični prelaz Torkham. Taj prolaz između afganistanske provincije Nangarhar i pakistanskog distrikta Khyber predstavlja jednu od najvažnijih arterija trgovine i kretanja ljudi između dvije zemlje.

Kada izbije nasilje, Torkham se pretvara u simbol krize. Kamioni ostaju zaglavljeni na cesti, izbjeglice pokušavaju pobjeći, a vojska na obje strane evakuiše stanovništvo iz sela blizu granice.

U posljednjim sukobima pogođeni su i izbjeglički kampovi, a među ranjenima su bili žene i djeca. Takvi incidenti dodatno produbljuju nepovjerenje između dviju država i otežavaju bilo kakav povratak pregovorima.

Još prošle godine činilo se da postoji šansa za smirivanje situacije. Uz posredovanje Katara postignuto je primirje koje je trebalo smanjiti napetosti duž granice. Sporazum je bio krhak, ali je barem privremeno smanjio broj incidenata.

Problem je bio što taj dogovor nije rješavao suštinsko pitanje, prisustvo militantnih grupa i status granice. Nije postojao ni mehanizam za provjeru obaveza koje su obje strane preuzele.

Kako su se napadi u Pakistanu nastavili, povjerenje je počelo nestajati. Kada su oružani incidenti ponovo eskalirali, diplomatski okvir se raspao gotovo preko noći.

Na papiru Pakistan ima ogromnu vojnu prednost. Riječ je o jednoj od najvećih armija u muslimanskom svijetu, sa stotinama hiljada vojnika, modernim naoružanjem i, što je najvažnije,  nuklearnim arsenalom.

Pakistanska vojska raspolaže borbenim avionima, raketnim sistemima, tenkovima i sofisticiranom artiljerijom. Godinama je modernizirana uz pomoć Kine i drugih saveznika.

Nasuprot tome, afganistanske snage koje kontroliraju talibani predstavljaju hibrid između regularne vojske i pobunjeničkog pokreta. Procjenjuje se da imaju između 150.000 i 200.000 boraca, ali njihova organizacija je decentralizovana i često vezana za lokalne komandante.

Ipak, Afganistan ima jednu ključnu prednost: teren. Planinski pejzaž i iskustvo gerilskog ratovanja omogućavaju talibanskim snagama da nadoknade tehnološki jaz.

Sukob između Pakistana i Afganistana nikada nije bio samo lokalna stvar. On je dio šire geopolitičke slagalice u kojoj sudjeluju velike sile.

Kina je najbliži strateški partner Pakistana. Kroz ogromne infrastrukturne projekte povezane s ekonomskim koridorom Kina-Pakistan, Peking ulaže milijarde dolara u ceste, luke i energetiku. Stabilnost Pakistana zato je ključna i za kineske interese.

Sjedinjene Američke Države, iako su se povukle iz Afganistana 2021. godine, i dalje pažljivo prate situaciju. Washington želi spriječiti da Afganistan ponovo postane utočište globalnih džihadističkih mreža.

Iran, koji dijeli granicu s Afganistanom, zabrinut je zbog širenja ekstremizma i migrantskih tokova. Rusija, s druge strane, posmatra region kroz prizmu sigurnosti svojih južnih republika.

Drugim riječima, rat između Pakistana i Afganistana mogao bi vrlo brzo dobiti mnogo šire implikacije.

U ovom trenutku niko ne može sa sigurnošću reći hoće li sukob prerasti u puni rat. I Islamabad i Kabul tvrde da samo brane svoju teritoriju i da ne traže eskalaciju.

Ali retorika koja se koristi posljednjih dana pokazuje da su obje strane spremne na dugotrajan sukob. Izjave o “otvorenom ratu”, bombardovanje glavnih gradova i mobilizacija vojske znak su da je prag nasilja već pređen.

Sukob između Pakistana i Afganistana podsjeća na staru istinu međunarodne politike: granice nacrtane bez razumijevanja društava rijetko donose stabilnost. Durandova linija, povučena prije više od jednog stoljeća, i dalje određuje sudbinu miliona ljudi.

U planinama između Kabula i Islamabada historija se stalno vraća u novim oblicima. Nekada kao plemenski sukobi, nekada kao rat protiv terorizma, a danas kao otvorena konfrontacija dvije države.

Ako se diplomatija ne vrati za pregovarački sto, ta granica bi ponovo mogla postati jedno od najopasnijih mjesta na svijetu.