Od budimpeštanskog buntovnika Endrea Friedmanna do svjetski poznatog Roberta Cape, fotografa Dana D, prijatelja Ernesta Hemingwaya i ljubavnika Ingrid Bergman, nova izložba u Parizu rasvjetljava kako je nastala legenda koja je promijenila ratnu fotografiju. Priča o čovjeku koji je izmislio vlastiti mit i platio ga životom na prvoj liniji fronta
Robert Capa je pažljivo gradio vlastitu legendu: ratni fotograf koji živi brzo, igra poker do zore, druži se s glamuroznim ženama i ispija čaše s Ernestom Hemingwayem, jednako neukrotivim američkim piscem. Slika bezbrižnog boema, međutim, skrivala je mnogo složeniju biografiju.
Rođen kao Endre Friedmann, sin jevrejskog krojača iz Budimpešte, Capa je promijenio ime dok je živio u Parizu, nastojeći sebi osigurati veću prepoznatljivost i tržišnu vrijednost u svijetu fotožurnalizma. Upravo toj transformaciji, ličnoj i profesionalnoj, posvećena je nova izložba otvorena u Muzeju oslobođenja Pariza, koja prati životni put pionira ratne fotografije i čovjeka koji je postavio standarde generacijama fotografa s prve linije fronta.
„On je izmislio i ličnost i stil fotografije“, kaže Sylvie Zaidman, direktorica muzeja, čije stalne postavke govore o nacističkoj okupaciji Francuske, Pokretu otpora i oslobođenju Pariza 1944. godine.
Izložba obuhvata Capinu mladost u Mađarskoj, izgnanstvo u Berlin i Pariz, Španski građanski rat u kojem je stekao svjetsko ime, Drugi svjetski rat i njegove antologijske fotografije iskrcavanja u Normandiji, ali i poslijeratne godine obilježene burnom dvogodišnjom vezom s holivudskom zvijezdom Ingrid Bergman, vezom koja je, prema mnogima, poslužila kao inspiracija Alfredu Hitchcocku za film Prozor u dvorište.
Capa je napustio Budimpeštu 1931. godine, sa svega 18 godina. U vrijeme nacionalističkog režima admirala Miklósa Horthyja, predratna Mađarska postajala je sve neprijateljskije mjesto za Jevreje. Mladi, buntovni Friedmann, koji se protivio jačanju fašizma, ubrzo je došao u sukob s vlastima. Nakon što je pretučen i zatvoren zbog učešća u demonstracijama, oslobođen je uz obećanje da će napustiti zemlju.
U Berlinu je studirao novinarstvo i političke nauke, izdržavajući se radom za foto-agenciju Dephot. No dolaskom nacista na vlast Jevrejima je zabranjen pristup univerzitetima, pa je ponovo bio prisiljen na bijeg, ovaj put u Pariz. Tamo postaje slobodni fotograf i uzima ime Robert Capa.
Prema nekim svjedočenjima, ime je odabrala njegova partnerica Gerta Pohorylle, njemačka Jevrejka i fotografkinja koja je također promijenila ime u Gerda Taro. Njih dvoje proslavili su se izvještavanjem s prve linije fronta u Španskom građanskom ratu od 1936. godine. Rat je Capu lansirao u svjetsku javnost, ali je Taro smrtno stradala 1937. godine, sa samo 26 godina, u madridskoj bolnici, dok je Capa bio uz njen krevet.
U Španiji je upoznao i Ernesta Hemingwaya. Njihovo prijateljstvo rezultiralo je nizom fotografija iz 1937. godine na kojima se pisac vidi među borcima, kako razgovara s vojnicima i pomaže republikanskom borcu da otčepi pušku.
Po izbijanju Drugog svjetskog rata Capa se vraća u Pariz, ali kao državljanin bez države i Jevrej suočen sa sve strožijim zakonima prema „nepoželjnim strancima“, ubrzo zatvara studio u ulici Rue Froidevaux i preko Le Havrea odlazi brodom u Ameriku.
Njujork postaje njegova baza, iako se često vraćao u Evropu kao dopisnik magazina Life i drugih publikacija. Njegove najpoznatije fotografije nastaju šestog juna 1944. godine, tokom savezničkog iskrcavanja u Normandiji. Zamućena slika američkog vojnika koji se probija kroz valove Omahe pod njemačkom mitraljeskom vatrom postala je jedna od najprepoznatljivijih slika Drugog svjetskog rata. Iako je snimio mnogo više, sačuvano je svega deset fotografija s Dana D, što dodatno pojačava mit oko tog trenutka.
Iste godine snimio je i potresnu fotografiju Francuskinje ošišane do glave zbog navodne saradnje s Nijemcima, dok je masa vodi kroz Chartres.
Nakon rata Capa osniva agenciju Magnum zajedno s Henrijem Cartier-Bressonom i drugim fotografima, stvarajući jednu od najutjecajnijih foto-agencija u historiji. Putuje u Sovjetski Savez s piscem Johnom Steinbeckom, a 1945. godine u Parizu upoznaje Ingrid Bergman u hotelu Ritz.
Njihova veza bila je strastvena i burna. Capa ju je pratio u Hollywood, fotografirao na snimanjima i čak se kratko pojavio u filmu Temptation. Bergman je tada bila u braku s neurohirurgom Petterom Lindstromom i radila s Hitchcockom na filmovima Spellbound i Notorious. Vjeruje se da je upravo njihova veza inspirirala Hitchcockovog junaka iz filma Prozor u dvorište, fotografa ovisnog o riziku, rastrzanog između avanture i stabilnosti.
Iako je Bergman razmišljala o razvodu i braku s Capom, prema njenim riječima, on joj je rekao da „nije tip za ženidbu“. Nije bio spreman odreći se slobode da u svakom trenutku otputuje u ratnu zonu.
Robert Capa poginuo je 1954. godine, u 40. godini života, u tadašnjoj Indokini (današnjem Vijetnamu), nagazivši na minu dok je izvještavao o ratu za nezavisnost od francuske kolonijalne vlasti.
„Živio je punim plućima“, kaže Zaidman. „Bio je duhovit, velikodušan i nije se previše ozbiljno shvatao. No uprkos burnom životu i brojnim vezama, ostao je dosljedan svojim idealima. Robert Capa nikada nije izdao Endrea Friedmanna.“
IZVOR: The Times
