Decenijama potisnuta i jedva prisutna u kolektivnom pamćenju, kamerunska ratna epizoda francuske dekolonizacije ponovo je otvorena nakon objave opsežnog izvještaja francusko-kamerunske komisije. Rat vođen između 1945. i 1971. godine bez zvanične objave, ali sa hiljadama žrtava, masakrima, mučenjima i političkim atentatima sada je prvi put rekonstruiran kroz arhive, svjedočanstva i rad stručnjaka iz obje zemlje. Komisija je utvrdila direktnu odgovornost Francuske u represiji i prikrivanju zločina, ali i ulogu kamerunskih elita u nastavku nasilja nakon nezavisnosti. Suočavanje s prošlošću tek počinje

Kada je 28. januara 2025. predstavljena završna verzija izvještaja Francusko-kamerunske komisije za proučavanje uloge Francuske u gušenju antikolonijalnih pokreta u Kamerunu, dvije države našle su se u trenutku dubokog suočavanja s jednom od najduže potiskivanih epizoda kolonijalne historije 20. stoljeća. Rat koji se vodio od sredine četrdesetih do početka sedamdesetih godina, često nazivan „zaboravljenim ratom“ ili „crnom kutijom“ francuske dekolonizacije, nikada nije ušao u francuske školske programe, niti je zauzeo centralno mjesto u kolektivnom pamćenju Kameruna dijelom zbog državnog pritiska, dijelom zbog straha preživjelih, dijelom zbog toga što je šutnja odgovarala kolonijalnoj i postkolonijalnoj vlasti.

Upravo zato je osnivanje Komisije, najavljeno nakon Macronove posjete Yaoundéu 2022. godine, izazvalo snažne reakcije. S jedne strane, bila je to potvrda da je francuski predsjednik i u kamerunski dosje uključio politiku otvaranja memorijskih pitanja, koju je već primijenio na Ruandu, Alžir i druga osjetljiva poglavlja kolonijalne prošlosti. S druge strane, za mnoge Kamerunce, posebno mlađe generacije koje o tome nisu mogle učiti ni u porodici ni u školi, to je prvi put da su dobili cjelovitu, arhivima potkrijepljenu rekonstrukciju perioda koji je odredio političku sudbinu zemlje.

Na čelu istraživačkog dijela Komisije našla se francuska historičarka Karine Ramondy, specijalizirana za političke atentate u postkolonijalnoj Africi. U njenom objašnjenju razloga za stvaranje Komisije odjekuje višedecenijski zov kamerunskog civilnog društva da se konačno progovori o represiji, mučenjima, „kampovima za pregrupisavanje“ i sistematskim ubistvima vođa antikolonijalnog pokreta. “U Kamerunu je decenijama vladala šutnja, gotovo omerta”, ističe Ramondy. “Unuci i praunuci boraca često ne znaju šta se dogodilo njihovim precima. U Francuskoj, pak, ovo je rat koji javnost uopće ne poznaje.”

Da bi se razumjela specifičnost kamerunskog slučaja, treba se vratiti na status teritorije nakon Prvog svjetskog rata. Nekadašnji njemački Kamerun  stavljen je pod mandat Lige naroda: istočni dio pripao je Francuskoj, zapadni Velikoj Britaniji. Godine 1946. teritorij postaje teritorija UN-a, a francuski dio ulazi u sastav Francuske unije kao „asocirani teritorij“, a ne kao kolonija u klasičnom smislu. Upravo ta formalna razlika omogućila je Francuskoj da svoja politička, administrativna i vojna ovlaštenja prikriva iza jezika „povjereničke uprave“.

U isto vrijeme, Kamerun je bio jedan od najpolitičnijih prostora subsaharske Afrike. Već između dva rata formira se proto-nacionalni pokret, pod snažnim utjecajem evropskih kultura, misija i obrazovanja. Nakon Drugog svjetskog rata političko buđenje postaje nezaustavljivo: zahtjevi za pravom glasa, za ukidanje rada pod prisilom, za autonomiju, a ubrzo i za nezavisnost.

Godine 1948. formirana je Union des populations du Cameroun (UPC), pokret koji će ubrzo postati okosnica borbe za dekolonizaciju. Njegov lider, karizmatični Ruben Um Nyobè, poznat kao „Mpodol“ (glas naroda), artikulirao je tri temeljna zahtjeva: nezavisnost, ujedinjenje s britanskom zonom Kameruna i socijalnu pravdu. Iako organiziran kao masovni, politički i sindikalni pokret, UPC ubrzo postaje meta francuske administracije.

Francuska vlast reagira po provjerenom kolonijalnom modelu: osniva i finansira rivale UPC-u, potiče političke podjele, koristi propagandu i potkopava sindikalne mreže. U izvještajima Komisije jasno je dokumentirano da su francuski upravni i policijski organi već krajem četrdesetih definisali UPC kao „opasnost“, dijelom zato što je imao kontakte s progresivnim pokretima širom frankofone Afrike, dijelom zato što ga se smatralo „sklonim komunizmu“ u kontekstu početka Hladnog rata.

Prvi veliki sukob između kolonijalne administracije i lokalnih aktivista dogodio se već u septembru 1945. u Douali. Sindikalni protesti ugušeni su nasiljem, i to ne spontanim, nego organiziranim: grupa kolonista, uz prešutnu saglasnost francuske uprave, otvoreno je pucala na demonstrante. Komisija je pronašla dokaze da je francuska vojna avijacija, eskadrila „Béthune“, izvršila mitraljiranje iz zraka, što je kasnije izbrisano iz službenih izvještaja. Ramondy taj čin definiše kao rani signal postojanja rasijalizirane pravde, jer se vojnim i civilnim zločinima protiv afričkog stanovništva nije sudilo.

Francuska je 1944. na konferenciji u Brazzavilleu obećala reformu kolonijalnog sistema: ukidanje prinudnog rada, ograničeno političko predstavništvo, više autonomije. Ali kada su Kamerunci te obaveze počeli doslovno zahtijevati, francuska administracija reagirala je represijom. Time se otvaraju vrata za period stalnih demonstracija, sindikalnih akcija i političkog organiziranja.

Presudan trenutak dolazi 1955. godine. Nakon niza protesta i rastućeg nezadovoljstva, kolonijalni visoki komesar Roland Pré, izrazito antikomunistički orijentiran, nameće zabranu UPC-a 13. jula. Od tog trenutka organizacija prelazi u ilegale, dio aktivista odlazi u izgnanstvo, a dio formira maquis, embrion oružanog otpora.

Režim uvodi masovna hapšenja, kontrole medija i izbornih procesa. Komisija je pokazala da su izbori 1956. bili u potpunosti manipulirani: UPC nije imao pristup javnim kanalima, njegovim kandidatima zabranjivani su nastupi, a informacije su cenzurirane. U selima i gradovima organizirane su „operacije pacifikacije“, tokom kojih je ubijeno nekoliko stotina ljudi, mada arhivska i terenska istraživanja ukazuju da su stvarni brojevi znatno viši.

Nakon više od godinu dana potjere, francuska vojska 1958. locira i ubija Rubena Um Nyobèa. U izvještaju Komisije naglašeno je da je operacija izvedena planski, uz učešće francuskih vojnih struktura i da je predstavljala presudan korak u radikalizaciji sukoba. UPC, sada bez centralnog političkog vođstva, dijeli se na frakcije, a oružani otpor prelazi u fazu gerilskog rata.

To je trenutak u kojem Kamerun klizi iz zone političkih sukoba u punu ratnu realnost: spaljena sela, represivne ekspedicije, premještanje stanovništva u „zone pacifikacije“ i masovna kršenja ljudskih prava postaju dio svakodnevice.

Dok se nasilje pojačava, visoki komesar Pierre Messmer gura Kamerun prema „kontroliranoj nezavisnosti“. Izbor Ahidja, mlade i diskretne političke figure s juga zemlje, za premijera 1958. i za prvog predsjednika 1960. godine, nije rezultat demokratskog procesa, nego francuskog političkog inženjeringa. Cilj je bio neutralizirati UPC kao političku opciju i kontrolirati proces dekolonizacije.

Kamerun prvog januara 1960. dobija nezavisnost, ali rat se ne završava, samo mijenja formu. UPC nastavlja borbu, sada protiv vlasti koju smatraju produženom rukom Pariza.

Nakon proglašenja nezavisnosti 1960. godine, Kamerun je formalno postao suverena država. Ali iza tog simboličnog čina ostala je činjenica da je nova država nastala pod snažnim francuskim političkim, vojnim i administrativnim utjecajem, pri čemu je većina uporišnih struktura kolonijalnog aparata ostala na svom mjestu. Ahidjo, koji se oblikovao kao „čovjek kontinuiteta“, oslanjao se na francuske savjetnike i pripadnike vojnih struktura ne samo radi stabilizacije vlasti, nego i u nastavku borbe protiv UPC-a, čiji je otpor i dalje bio veoma živ naročito među Bassa i Bamiléké stanovništvom.

Francusko djelovanje u prvim godinama nezavisnosti ilustrira i jedan od najpoznatijih atentata afričke dekolonizacije. Félix Moumié, vođa UPC-a u egzilu, otrovan je trećeg novembra 1960. u Ženevi od strane pripadnika SDECE-a, prethodnice francuske DGSE. Komisija potvrđuje da je riječ o političkom ubistvu izvršenom u inostranstvu, s ciljem slabljenja međunarodnog utjecaja UPC-a, posebno u kontekstu jačanja afro-azijskog bloka u Ujedinjenim narodima.

U arhivama su pronađeni i drugi slučajevi ciljanih likvidacija, uključujući i ranije nepoznate dokumente o učešću francuskih oficira u ubistvima na terenu. Jedan od upečatljivih primjera je odavanje državnog priznanja francuskom oficiru za likvidaciju pobunjenika Paula Momoa, što je, kako članovi Komisije naglašavaju, još jedan dokaz da je nasilje bilo institucionalno prihvaćeno, a ne rezultat izoliranih devijacija.

Posebno značajan doprinos Komisije odnosi se na dokumentiranje tzv. „kampova za pregrupisavanje“ koji su se počeli pojavljivati već 1958. godine. Iako je postojanje ovih kampova ranije spominjano u usmenim svjedočenjima, nova istraživanja, uključujući terenski rad i intervjue prikupljene 2016. godine, potvrdila su njihovu široku primjenu. Komisija je izradila i prvu mapu ovih lokacija.

Svrha kampova bila je razoriti logističku i društvenu bazu gerile: stanovništvo je premještano iz svojih sela, često uz paljenje kuća i kolektivno kažnjavanje, kako bi se gerilske jedinice odrezale od hrane, skloništa i informacija. Po uzoru na alžirski model „zoniranja“, čitavi regioni Kameruna bili su stavljeni pod vojni režim, uz sistem blokada, patrola i represivnih ekspedicija.

Najpoznatiji slučaj masakra iz ovog perioda jeste Ekité (decembar 1956.). U kući u kojoj se okupilo rukovodstvo UPC-a francuska vojska je otvorila vatru. Dok su vojni izvještaji tvrdili da je ubijeno dvadesetak ljudi, terenski dokazi Komisije, uključujući posjetu mjestu masakra i razgovore s tadašnjim svjedocima, ukazuju da je stradalo između 250 i 300 ljudi. U izvještaju se detaljno opisuju mehanizmi prikrivanja broja žrtava, uključujući prepravljene interne dokumente i kasnije „umiveno“ saopštenje francuske komande.

Period koji slijedi nakon prvog januara 1960. nosi dvostruku dinamiku: s jedne strane, Kamerun formalno ulazi u eru samostalnosti, a s druge, njegova svakodnevica ostaje duboko uronjena u logiku represije koja je oblikovala i posljednje godine francuske uprave. Iako je zemlja bila međunarodno priznata, infrastruktura vlasti imala je karakter prijelaznog režima u kojem su francuski oficiri, savjetnici i administratori nastavili igrati presudnu ulogu, naročito u pitanjima sigurnosti. Ahidjo, čija je moć rasla iz dana u dan, oslanjao se na tu strukturu kako bi konsolidirao vlast i učvrstio poredak koji je nastajao u atmosferi otvorenog sukoba.

U takvom kontekstu, borba protiv UPC-a poprima razmjere koje su nadilazile puku vojnu operaciju. Rat se vodio i na političkom i na društvenom terenu. Gerilska uporišta nastavljala su pružati otpor u oblastima Bassa i Bamiléké, dok su vladine i francuske snage pokušavale razbiti mreže koje su održavale antikolonijalni otpor. Cijene su uglavnom plaćale civilne zajednice, izložene neprekidnim operacijama „čišćenja“, prisilnim premještanjima i kolektivnim kaznama koje su razorile društvenu strukturu u mnogim krajevima zemlje.

Atmosfera tih godina bila je mješavina straha i neizvjesnosti. Sela su nestajala preko noći, spaljena u operacijama koje su nosile oznaku pacifikacije; stanovništvo je premještano daleko od svojih domova kako bi se prekinula veza između civila i gerile; novinari, sindikalisti i studenti koji su se usudili kritizirati vlast bivali su ušutkivani administrativnim represijama, zatvorima i cenzurom. Kao simbol tog vremena ostala je upamćena tišina na mjestima poput vodopada Métché, gdje su protivnici režima jednostavno nestajali, bačeni u dubinu kako bi se zatro svaki trag.

U godinama koje su trebale označiti početak nacionalne afirmacije, Kamerun je živio pod teretom rata koji nikada nije formalno objavljen, ali je bio itekako stvaran. Institucije koje su tek nastajale bile su od samog početka obilježene logikom kontrole, dok je politički poredak rastao u sjeni stalnih vojnih operacija. Upravo u toj mješavini političkog inženjeringa, autoritarne konsolidacije i brutalne sigurnosne prakse oblikovan je rani postkolonijalni Kamerun, država čije su temelje obilježile tišina, strah i fragmenti nasilja koji su se godinama kasnije mogli raspoznati jedino u svjedočanstvima preživjelih.

Kada je Ahmadou Ahidjo preuzeo vođenje države, činilo se da je francuska politika pronašla idealnu figuru za upravljanje procesom dekolonizacije: diskretan, obrazovan, sa snažnim korijenima u sjevernim zajednicama, djelovao je kao političar koji neće remetiti interese Pariza. No kako svjedoče arhive i usmena predanja koje je Komisija prikupila, njegova uloga u nastajanju nezavisnog Kameruna bila je daleko kompleksnija od uobičajenih predstava o vođi koji pasivno ispunjava volju bivše kolonijalne sile.

Ahidjo je vrlo brzo pokazao političku intuiciju i ambiciju. Umjesto da ostane tek figura kontinuiteta, počeo je krojiti vlastiti poredak, oslanjajući se na francusku vojnu i administrativnu infrastrukturu, ali je u isto vrijeme nastojao preuzeti kontrolu nad svim segmentima državnog aparata. Francuski savjetnici i oficiri ostali su prisutni zato što ih je smatrao nužnim za učvršćivanje vlasti, ali odnos između njih i predsjednika nije više bio odnos tutorstva i podčinjenosti, postajao je pragmatično partnerstvo u kojem je Ahidjo sve više određivao ritam i prioritete.

To je partnerstvo, međutim, imalo cijene. Borba protiv UPC-a postala je ključni temelj njegovog političkog opstanka, a represija koju je naslijedio od kolonijalne uprave pretvorila se u instrument kojim je učvršćivao svoj autoritet. Istovremeno, kako su godine prolazile, Ahidjo je počeo odmicati od francuske ekskluzivne orbite, otvarajući prostor za vlastitu diplomatsku igru: tragao je za novim izvorima oružja, gradio odnose s evropskim državama izvan francuskog kruga i nastojao definisati Kamerun kao državu koja nije tek refleks politike u Parizu, nego akter s vlastitim ambicijama.

U tom svjetlu, pojam „Françafrique“, često korišten kao sinonim za potpunu zavisnost afričkih država od bivših kolonizatora, dobija nijanse koje Komisija nastoji jasno istaknuti. Odnos između Ahidja i Francuske nije bio jednostavno odnos dominacije; bio je to proces stalnog pregovaranja, povremenih napetosti i međusobnog instrumentaliziranja. Francuska je osiguravala vojnu podršku i legitimitet, ali je Ahidjo koristio tu podršku da izgradi vlast koji se, do početka sedamdesetih, učvrstio do te mjere da je postao jedan od najtrajnijih poredaka u postkolonijalnoj Africi.

I upravo u toj složenosti, u ispletenosti zavisnosti, oportunizma i političke vještine oblikovala se rana postkolonijalna država, čije su strukture ostale trajno obilježene iskustvom nasilja, ali i ambicijom da se izmakne potpunoj kontroli svojih nekadašnjih tutora.

Rad Komisije pokazao je koliko je teško rekonstruirati rat koji se decenijama odvijao u sjeni službenih negiranja i administrativnog zataškavanja. Francuska je, u skladu s obećanjem predsjednika Macrona, otvorila nekoliko hiljada stranica do tada nedostupnih dokumenata, uključujući materijale obavještajnih službi, vojske i kolonijalne administracije. Ti arhivi nisu samo dali konkretne podatke o načinu vođenja operacija, komandnim lancima i sigurnosnim strategijama, nego su otkrili i birokratske tragove jedne ratne stvarnosti koja se u to vrijeme nastojala prikriti, dopise o „smirivanju terena“, zapisnike o sankcionisanju političkih aktivista, uredne evidencije o vojnim pokretima koji su u praksi značili spaljena sela i raseljeno stanovništvo.

S druge strane, kamerunski nacionalni arhivi ostali su zatvoreni, navodno zbog dugotrajne rekonstrukcije zgrade. Ta nedostupnost, premda objašnjena tehničkim razlozima, imala je za posljedicu da Komisija nije mogla doprijeti do ključnih dokumenata postkolonijalne administracije, onih koji bi mogli pokazati kako je vlast u Yaoundéu preuzimala i prilagođavala obrasce kolonijalne represije. Umjesto toga, istraživači su morali tragati za podacima u regionalnim arhivama, u starim fondovima koji su preživjeli protok vremena, i u usmenim svjedočenjima, fragmentima sjećanja koji su često jedino što je preostalo od sudbina ljudi čiji su životi izbrisani iz službenih zapisa.

Upravo ta svjedočanstva otvorila su prostor za razumijevanje dimenzija nasilja o kojima pisana dokumentacija nerado govori. Preživjeli su opisivali premještanja stanovništva, nestanak rođaka koji se nikada nisu vratili iz centara za ispitivanje, prisilne odlaske u kampove koji su i nakon 1960. ostajali mjesta kontrole i kažnjavanja. Terenski rad u provincijama doveo je do otkrivanja starih lokacija „zona pacifikacije“, gdje su tragovi rata preživjeli jedino u pričama stanovnika i u tišini pejzaža na kojima se nekada odvijala operativna rutina francuske i kamerunske armije.

Rekonstrukcija rata, pokazalo se, bila je proces koji je zahtijevao spajanje rasutih niti: birokratskih bilješki napisanih hladnim službenim jezikom, fragmenata vojnih izvještaja koji su prikrivali razmjere operacija, terenskih svjedočenja koja su donosila emocionalnu i ljudsku dimenziju događaja, te radova historičara iz prethodnih decenija koji su godinama istraživali ono što je službeno bilo prešućeno. Na taj način, Komisija je uspjela ponuditi najpotpuniju sliku do sada — ne kao jednu linearnu priču, nego kao mrežu događaja, odluka i tragedija koje zajedno formiraju cjelinu „zaboravljenog rata“.

Pitanje broja žrtava najosjetljivije je i najteže. Zvanični brojevi nikada nisu postojali. Komisija zaključuje da je riječ o „nekoliko desetina hiljada“ ubijenih, formulacija zasnovana na fragmentarnim dokazima, ogromnom broju nestalih, praksi bacanja tijela u rijeke ili provalije, te na sistematskom prikrivanju dokumenata.

U završnom dijelu svojeg rada Komisija se okrenula onome što je zapravo najteže: načinu na koji se jedno traumatično poglavlje može uvesti u javni prostor nakon decenija prešućivanja. Njen set preporuka nije zamišljen kao tehnički priručnik, nego kao politički i moralni okvir kroz koji se dvije države mogu približiti istini o zajedničkoj prošlosti. U središtu se nalazi zahtjev da Francuska otvoreno prizna da je u Kamerunu vođen rat, i to ne samo tokom kolonijalne uprave, nego i nakon formalne nezavisnosti. Tim priznanjem, koje je predsjednik Emmanuel Macron već dao u svojoj javnoj izjavi od 30. jula 2025., uklonjen je jedan od najdužih i najtežih tabua u francuskoj političkoj kulturi.

Komisija također naglašava potrebu da se ubistva ključnih političkih figura, od Rubena Um Nyobèa do Ernesta Ouandiéa, imenuju kao djela za koja francuska država snosi odgovornost. Ta formulacija, koja se u francusko-kamerunskoj historiji nikada ranije nije čula na državnom nivou, predstavlja preloman trenutak: političko priznanje koje se ne zaustavlja na opštim mjestima, nego se suočava s konkretnim životima i konkretnim zločinima.

Otvaranje arhiva predloženo je kao ključni korak prema trajnom razumijevanju rata. Francuska je već započela proces objedinjavanja dokumentacije Komisije u jedinstvenom arhivskom fondu, ali tek će se vidjeti hoće li dublje institucionalno otvaranje dovesti do novih istraživanja i do potpunije slike o ulozi francuskih institucija u represiji. Istovremeno, Komisija upozorava da je Kamerun suočen s vlastitom odgovornošću: bez pristupa arhivama u Yaoundéu, povijest će ostati nepotpuna, a postkolonijalni period prekriven polovicom istine.

Jedno od ključnih pitanja odnosi se na obrazovanje. Rat koji decenijama nije imao svoje mjesto ni u školskim programima Francuske ni Kameruna sada bi, prema preporukama, trebao postati dio nastavnih sadržaja, ne kao fusnota kolonijalne epohe, nego kao temeljno poglavlje moderne državnosti Kameruna. Slično se predviđa i za sjećanje u prostoru: mjesta poput Ekitéa ili vodopada Métché trebala bi postati obilježene lokacije koje svjedoče o onome što se događalo, a ne skriveni toponimi poznati tek uskom krugu preživjelih.

IZVOR: L'Histoire