Film reditelja Igora Bezinovića “Fiume o morte!” je iznad svega film prepun duha. On je na momente i duhovit, neki bi rekli i smiješan, ali u svojoj je poruci beskompromisno mirotvoran. Šalje poruku o pogubnosti totalitarizma, fašizma, ali i općenito protiv je militarizacije. Stvarajmo temelje za mir, ne za rat.
Ćenan Beljulji, glumac, naturščik odigrao je vrlo zapaženu ulogu Gabrielea D’Annunzia u filmu “Fiume o morte!”, jednom od najboljih hrvatskih dokumentarno-igranih filmova svih vremena, što je uostalom potvrdila i Evropska akademija dodijelivši mu nagradu za najbolji dokumentarac Starog kontinenta 2025. godine.
Film reditelja Igora Bezinovića “Fiume o morte!” je iznad svega film prepun duha. On je na momente i duhovit, neki bi rekli i smiješan, ali u svojoj je poruci beskompromisno mirotvoran. Šalje poruku o pogubnosti totalitarizma, fašizma, ali i općenito protiv je militarizacije. Stvarajmo temelje za mir, ne za rat.
“Film je i hrabar jer okreće naglavačke čitav niz uobičajenih postavki. Pa gledajte samo mene – ulogu jednog od rodonačelnika fašizma, osobe koja je u nekim svojim elementima bila uzor i samom Mussoliniju, osobi koja je Rijeku stavila na povijesnu kartu kao prvi fašistički, po svojoj upravi, grad na svijetu daje – Romu! Pripadniku jednog od fašistima najomraženijih naroda. I sam se smijem kad mi danas, nakon filma, što je dakako apsurd nad apsurdima, prilaze ljudi i kažu mi ‘odličan ste bili D’Annunzio!’. Ispada da je Rom koji je talijanski naučio za potrebe filma, jednog od najvećih fašista u povijesti, učinio skoro pa simpatičnim. Nitko mi ne prilazi kako bi me vrijeđao, nitko me ne gleda prijekorno, nitko mi ne prijeti jer sam bio – fašist u filmu. Ma sjajan film, uostalom jedan je od najgledanijih filmova u Hrvatskoj uopće, kad govorimo o dokumentarnom žanru dvostruko je više naših gledatelja od drugoplasiranog na toj listi”, pojašnjava nam Beljulji.
Beljulji jeste naturščik, ali s očiglednim, jako velikim talentom za glumu. “Fiume o morte!” svakako nije njegovo prvo filmsko iskustvo. Bio je statist, u nekim situacijama i malo više od toga, u brojnim koprodukcijama.
Okušao se u politici
“Naprosto imam tu ‘facu’ koja odgovara određenom tipu uloga. U pravilu nisu to neki dobri ljudi, znao sam biti i u nasilničkim ulogama, ali iako tako djelujem pred kamerom, u naravi, u životu sam apsolutno osoba koja će uvijek svima kojima je to potrebno biti na pomoć. Ili kako mi znaju reći ljudi – dobar sam čovjek. Zato vam je i došlo do tog apsurda o ‘dobrom D’Annunziju’. Koji ne da nije bio dobar, bio je klasični zločinac, jedan koji je zlom i nasiljem obilježio povijest”, direktan je Beljulji.
Ćenan Beljulji otac je četvero djece, dvije kćerke i dva sina, kao i dvostruki ‘nono’, on je jedan od sindikalno jačih osoba Hrvatske. Konkretno u riječkoj Čistoći u kojoj radi već desetljećima prva je osoba sindikata, ali i čelnik granskog sindikata koji pokriva prostor Istre, Kvarnera i Dalmacije.
“Okušao sam se i u klasičnoj politici, najprije sam bio član Laburista, kasnije sam prešao u PGS gdje su mi uvijek bile dane značajne uloge, stranka je to koja me jako cijenila. Bavio sam se dakako i manjinskim pitanjima, integracijom mojih Roma u većinsko društvo, participirao sam i u radu MO-a Sveti Nikola koji je, čini mi se, najveći u Rijeci. Pa iako svi kažu da se bez politike ne mogu mijenjati stvari, da je uključenje u politiku preduvjet za realizaciju određenih promjena, čini mi se da su sindikati ipak po pitanju radnih i radničkih prava efikasniji. Da se kroz njih, i zakonski okvir što ih tako definira, ipak može doći do željenog cilja. Dugo sam vremena nastojao pokrenuti konkretne pregovore oko uvođenja kolektivnog ugovora u Čistoći da mi to konačno i uspjelo. I prije toga smo uspjeli čitav niz, prije svega materijalnih, prava dogurati do njihovog zakonskog maksimuma, vjerujem da će kolektivno pregovaranje biti još i kud i kamo efikasnije”, pojašnjava Beljulji.
Zanimljivo je da je Beljulji 2019. proglašen ne samo Kastavcem mjeseca nego – godine. Značajno je to priznanje koje je Beljulji ostvario zahvaljujući svom radu i kreativnosti na organizaciji odvoza i zbrinjavanja otpada na kastavskom području.
“I tu vam je sa mnom situacija slična kao i s ulogom D’Annunzija – dobio sam ju, a da nisam znao talijanski. Tako sam vam ja postao Kastavac godine, a da nikad nisam živio na području Grada Kastva. Kao radniku Čistoće s jednim manjim vozilom, trokolicom dodijeljen mi je sektor Kastav. Mogao sam to odrađivati onako kako je to bilo planom postavljeno i sve ok. Ali želio sam unaprijediti standard zbrinjavanja otpada na način, a to me uvijek vodi u mom poslu, da budu zadovoljni kako građani, ali i moja tvrtka kao i sam Kastav. Istina, nije bila riječ samo o meni i mom radu nego o činjenici da sam fantastičnu suradnju i razumijevanje razvio sa svim garniturama koje su vodile Grad Kastav. Punih sam 15 godina radio u Kastvu i uvijek se trudio omogućiti maksimalno brzo i jednostavno zbrinjavanje najrazličitijeg, posebno glomaznog otpada. Zahvaljujući mojoj inicijativi, ali i njezinom prihvaćanju, došlo je i do formiranja sabirne stanice kako bismo pojednostavili prikupljanje, ali i pojeftinili transport do Pehlina ili Mihačeve Drage, naprosto svi zadovoljni. Ono što me u tom slučaju činilo posebno ponosnim je ne samo činjenica da sam bio najbolji u prosincu, nego da su u anketi kojom se dodjeljuje nagrada na godišnjem nivou glasovi većine glasača kao svoj izbor istaknuli mene. Ma nema vam ljepšeg osjećaja kad i na takav način doživite priznanje od onih do kojima vam je najviše stalo. A to su u svakom slučaju ljudi, stanovnici ili kako se to birokratskim rječnikom Čistoće zna reći ‘korisnici usluga’”, kaže je Beljulji.
Riječanin rođen u Mitrovici
Beljulji je rođen u Kosovskoj Mitrovici, ali to je bilo, kako kaže, ‘nenamjerno’.
“Moji su doselili s Kosova u Rijeku znatno prije mog rođenja. A iako je mama bila u visokoj trudnoći, te 1970. godine otputovali smo kod rodbine u Mitrovicu. Možda i zbog dugog puta, ili se naprosto tako moralo dogoditi, došlo je do trudova i mog rođenja u tom gradu. Tata se morao vratiti na posao u Rijeku, a mi smo ostali neka dva mjeseca dok smo oboje ojačali kako bismo se mogli vratiti doma. Rijeka je moj dom, kao i za mnogo mojih sunarodnjaka koji su svi u Rijeku doselili s Kosova. Želimo sačuvati svoju kulturu, ali i postati integralni dio većinskog naroda i njegove kulture. Moji su Romi u Rijeci pošteni, vrijedni ljudi i bilo bi mi drago da budemo što je moguće manje getoizirani. Živjeti izdvojen na takav način nije dobro ni za nas, ni za većinu oko nas”, poručuje Beljulji u razgovoru za riječki Novi list.
