Iran se nalazi na ivici dvostruke krize: unutrašnje pobune koja potresa same temelje Islamske Republike i opasne eskalacije sa Sjedinjenim Američkim Državama. Dok Washington prijeti vojnim udarom, Teheran otvoreno poručuje da bi američke baze širom Bliskog istoka mogle postati legitimne mete. Od Katara i Kuvajta, preko Iraka i Bahreina, do Saudijske Arabije i Jordana, mreža američkih instalacija pretvara regiju u potencijalno bojno polje. Gdje se nalaze ključne američke baze, kakve su realne iranske mogućnosti odgovora i koliko je vjerovatno da bi unutrašnja iranska kriza mogla prerasti u regionalni sukob s nesagledivim posljedicama?

Iran ulazi u treću sedmicu protesta koji sve više liče na test izdržljivosti režima i društva uz rizik da unutrašnji požar preraste u regionalni. Dok traje medijski mrak i dok se broj mrtvih mjeri hiljadama, istovremeno se zaoštrava verbalni duel Teherana i Washingtona, s porukom koja se ponavlja: ako SAD bombarduju iransku teritoriju ili ciljeve režima, američke baze u okruženju postaju “legitimne mete”.

Upravo ta kombinacija, masovni unutrašnji nemiri, politička nervoza u Washingtonu i “doktrina odvraćanja” u Teheranu, čini raspored američkih vojnih instalacija u regiji više od geografije. To je mapa mogućih okidača, ali i mapa ograničenja: Iran može udariti, ali ne može kontrolisati šta slijedi; SAD mogu uzvratiti, ali ne mogu izbjeći političke posljedice u zaljevskim prijestolnicama; a države domaćini baza mogu pokušati ostati po strani, ali ne mogu promijeniti činjenicu da su na njihovoj teritoriji američki kapaciteti.

Iranska prijetnja bombardovanjem baza ima dvije funkcije. Prva je odvraćanje: podići cijenu američkog napada tako da Washington, čak i ako želi pokazati odlučnost, mora računati na udar po vlastitim ljudima i infrastrukturi. Druga je politička poruka prema susjedima: “ne možete biti logistička pozadina napada bez posljedica”. Juče je objavljeno da su, u kontekstu novih prijetnji i mogućeg američkog udara, pojedini pripadnici osoblja na Al Udeidu u Kataru dobili preporuku da napuste bazu u okviru “posture change” (preventivnu prilagodbu rasporeda snaga i osoblja kojom se smanjuje ranjivost baza, ali bez formalnog proglašenja eskalacije ili evakuacije) što govori da se prijetnja ne tretira kao retorička.

Istovremeno, ovo nije prva runda. Već postoji presedan uzajamnih udara i “kontrolisane eskalacije” što je važno, jer i Teheran i Washington imaju iskustvo kako da naprave štetu, a da ipak pokušaju izbjeći potpuni rat. No, u atmosferi režimske paranoje i masovne represije, prostor za hladnu procjenu se sužava.

Američka vojna prisutnost u regiji nije jedna baza, nego mreža čvorišta: komandna mjesta, aerodromi, luke, logistički kompleksi i pomorske instalacije. Ovi su američke baze koje bi mogle biti meta iranske vojske.

Katar – Al Udeid (Al Udeid Air Base): komandno srce i najvidljiviji simbol.
Al Udeid je najveća američka baza na Bliskom istoku i ključna tačka za operacije i komandovanje; upravo zbog toga se u krizama nameće kao “prva meta” u političkom smislu. Zapadni mediji navode da u bazi boravi oko 10.000 američkih vojnika i da su, usljed prijetnji, neki pripadnici osoblja savjetovani da odu.
Za Iran, udar po Al Udeidu ima jasnu poruku: ako dođe do napada na iranske ciljeve, odgovor može pogoditi “centar gravitacije” američkog rasporeda u Zaljevu. Za SAD, zato, Al Udeid spada u kategoriju objekata koji se u napetosti “razrjeđuju” premještanjem osoblja i sredstava.

Bahrein – sjedište Pete flote: Bahrein je domaćin sjedišta američke Pete flote i Naval Support Activity Bahrain, što znači da je fokus na pomorskoj kontroli i logistici, uključujući operacije u Zaljevu, Crvenom moru, Arapskom moru i dijelovima Indijskog okeana.

Ovo je potencijalna meta u širem smislu: Iran bi mogao pokušati da udarom na pomorsku infrastrukturu ili prateće kapacitete poveća pritisak na američku sposobnost projekcije sile i zaštite pomorskih pravaca.

Kuvajt – logistički “magazin” operacija (Camp Arifjan, Ali Al Salem, Camp Buehring) Kuvajt se u američkoj arhitekturi pojavljuje kao logističko-operativno središte, s bazama koje služe kao čvorišta za snabdijevanje i raspoređivanje snaga prema Iraku i Siriji. Izdvajaju se Camp Arifjan, Ali Al Salem Air Base i Camp Buehring kao ključne instalacije.

Udar na Kuvajt bi bio politički rizičniji (zbog odnosa Kuvajta i Irana), ali vojno bi mogao pogoditi američku sposobnost održavanja tempa operacija.

Irak – Ain al-Asad i Erbil: “srednja linija” između Irana i američkog prisustva
Irak je poseban slučaj, jer je i ranije bio prostor gdje je Iran demonstrirao sposobnost raketnog udara na američku infrastrukturu (napad na Ain al-Asad 2020. nakon ubistva Soleimanija). Ako Teheran zaključi da mora odgovoriti, Irak je često “najbliža i politički najpropusnija” arena uz dodatni faktor da u Iraku djeluju i proiranske milicije, što otvara spektar od indirektnih napada do direktnih raketnih udara.

Ujedinjeni Arapski Emirati – Al Dhafra i luka Jebel Ali: Al Dhafra Air Base je važna za misije nadzora i podrške, a Jebel Ali je najveća luka američke mornarice u regiji.
Ovdje su mete “dvostruke”: vojna baza (operativni kapaciteti) i luka (logistika, održavanje, prihvat brodova). No, Emirati su posljednjih godina osjetljivi na uvlačenje u direktnu konfrontaciju, pa i Washington često balansira šta odakle radi.

Saudijska Arabija – Prince Sultan Air Base: protuzračna i proturaketna odbrana
Američki vojnici u Saudijskoj Arabiji (oko 2.321 prema pismu Bijele kuće za 2024.) povezani su s kapacitetima zračne i raketne odbrane, uključujući Prince Sultan Air Base.  Za Iran, napad na ovakvu lokaciju bio bi visokog uloga: direktno bi pogodio državu koja je regionalni rival, ali bi i mogao izazvati lančanu eskalaciju.

Jordan – Muwaffaq al Salti: Baza Muwaffaq al Salti (Azraq) ugošćuje 332nd Air Expeditionary Wing i podržava misije širom Levanta. Jordan je često logistički oslonac operacija, ali politički nastoji izbjeći da bude percipiran kao platforma za direktni udar na Iran.

Turska – Incirlik: SAD i Turska zajednički koriste Incirlik, u scenariju iranske odmazde, Incirlik je manje vjerovatna “prva meta” zbog političkih posljedica i složenog tursko-iranskog odnosa, ali ostaje dio šire mape.

Oman: Oman je specifičan: SAD nemaju klasičnu stalnu bazu, ali imaju ugovoreni pristup i logističke aranžmane, uključujući Duqm i Salalah, prema State Departmentu. To Oman čini važnim za američku fleksibilnost, ali i potencijalno osjetljivim ako Iran odluči širiti poruku da nijedna “podrška” nije neutralna.

Koliko je vjerovatno da Iran zaista udari? To zavisi od tri varijable: intenziteta američkog udara, stanja režima i kapaciteta kontrole eskalacije. Ako SAD izvedu ograničen udar (simboličan, precizan, kratkotrajan) u tom slučaju, Iran može birati “kontroliranu odmazdu”, napad koji pokazuje odlučnost, ali minimizira žrtve (npr. gađanje infrastrukturnih tačaka, vremensko tempiranje, ili napadi preko posrednika). Takav obrazac je viđen u ranijim krizama, i zato premještanje osoblja (poput preporuka na Al Udeidu) ima smisla: smanjiti ranjivost na napad koji je politički “neizbježan”, ali vojno ograničen.

Ako SAD udare dublje (komandni centri, strateške instalacije, širi paket ciljeva) tada raste pritisak na Teheran da odgovori snažnije i vidljivije, jer režim pod unutrašnjim izazovom i optužbama o slabosti može smatrati da mu je kredibilitet ugrožen. U takvom scenariju povećava se rizik direktnih raketnih udara na baze u Kataru, Kuvajtu, Iraku ili UAE, uz paralelne napade posredničkih aktera.

Ako se režim osjeća egzistencijalno ugroženim (kombinacija unutrašnjih pobuna i vanjskog udara) onda je to najopasniji okvir. U egzistencijalnom stresu, racionalna kalkulacija često ustupa mjesto “logici preživljavanja”, gdje režim može procijeniti da je regionalna eskalacija način da se protesti delegitimišu (ratno stanje, “strani neprijatelj”) i da se susjedi prisile na pritisak prema Washingtonu. Amnesty International je u posljednjim danima upozoravala na brutalnost represije i upotrebu internet gašenja kao sredstva prikrivanja kršenja prava, što govori da režim već djeluje iz mentaliteta opsade.

Iran raspolaže raznovrsnim vojnim i paravojnim instrumentima koji mu omogućavaju odgovor na više nivoa, bez nužnog ulaska u otvoreni rat s punim intenzitetom. U središtu tog arsenala nalaze se balistički i krstareći projektili te flote bespilotnih letjelica, ali i mreža savezničkih i posredničkih aktera rasprostranjenih širom Bliskog istoka. Upravo ta kombinacija daje Teheranu sposobnost da bira oblik i intenzitet odmazde, prilagođavajući je političkom trenutku.

Najdirektniji oblik odgovora bili bi raketni udari na fiksne ciljeve, prije svega vojne baze, piste i logistička skladišta. Takvi napadi imaju snažan simbolički učinak jer demonstriraju domet i preciznost, ali nose i visok rizik eskalacije, naročito ako bi prouzrokovali veće ljudske gubitke.

Drugi sloj čine napadi dronovima i tzv. saturacijski udari, kojima se testira i zamara protuzračna odbrana protivnika. Ova taktika, već viđena u regionalnim sukobima, omogućava relativno ograničene troškove uz kontinuirani pritisak, stvarajući osjećaj nesigurnosti i stalne pripravnosti.

Posebnu ulogu ima djelovanje posredničkih snaga, milicija i oružanih grupa koje Iran podržava ili s kojima je strateški povezan. Napadi na američke instalacije, konvoje ili saveznike, posebno u Iraku i Siriji, nude Teheranu mogućnost tzv. plauzibilne poricanosti, odnosno prostora da formalno negira direktnu odgovornost, dok istovremeno šalje jasnu poruku.

Na kraju, tu je i pomorska i ekonomska dimenzija pritiska. Rizik za pomorske rute, tankere i energetsku infrastrukturu u Zaljevu ima snažan politički i tržišni učinak, čak i bez direktnog udara na američke baze. Takvi potezi ne moraju odmah izazvati vojni odgovor, ali podižu cijenu svake dalje eskalacije i šire krug aktera koji osjećaju posljedice krize.

Najizgledniji rasplet, ako dođe do američkog udara, jeste kratka razmjena ograničenih udara, uz snažnu diplomaciju država Zaljeva da se stvari zaustave prije nego što pređu prag koji ruši ekonomsku stabilnost i otvara izbjeglički val. U pozadini, dio zaljevskih država već igra ulogu posrednika i javno poziva na deeskalaciju, jer im je interes da ne postanu bojno polje.

Američke baze u regiji su vjerovatne mete ako dođe do američkog udara na Iran, pri čemu su Al Udeid (Katar), instalacije u Kuvajtu, pomorsko sjedište u Bahreinu i baze u Iraku među najizglednijim tačkama pritiska. No, jednako je važno da nijedna strana nema interes u totalnom ratu. Najrealniji scenarij, ako se krene putem sile, jeste ograničena, ali opasna razmjena vatre.