Washington i Teheran pretvorili su Islamabad u poprište opasne diplomatske partije šaha, balansirajući između totalnog rata i krhkog sporazuma. Uz prijetnje uništenjem civilne infrastrukture i paralizu strateškog moreuza Hormuz, druga runda pregovora u pakistanskoj prijestonici predstavlja posljednju šansu za izbjegavanje katastrofalne eskalacije koja prijeti da zapali čitav Bliski istok

Dok sat neumoljivo otkucava posljednje sate do srijede, kada zvanično ističe krhko primirje između Sjedinjenih Američkih Država i Irana, diplomatska arena u Islamabadu pretvorila se u poprište strategije „maksimalnog pritiska“. Umjesto očekivane deeskalacije, Washington i Teheran su se ukopali u nepomirljive rovove, ostavljajući sudbinu regionalne stabilnosti u limbu pakistanske prijestonice, gdje se tišina ispražnjenih ulica sudara s ratobornom retorikom lidera.

Centar Islamabada u ponedjeljak je bio sablasno prazan. Pakistanske snage sigurnosti, u saradnji s obavještajnim službama, izvršile su detaljne pretrese i evakuacije oko hotela u kojem bi se trebale sastati delegacije dviju sila. Ipak, potvrda o dolasku iranskih predstavnika kasnila je do posljednjeg trenutka. Dok su pakistanski zvaničnici užurbano telefonirali između Teherana i Washingtona, pokušavajući spasiti drugu rundu pregovora, bivši ambasador Jamil Khan izjavio je za Al Jazeeru da se „stvari ubrzavaju“ i da bi iranska delegacija ipak trebala biti prisutna u narednih 24 do 48 sati.

Oklijevanje Teherana nije slučajno. To je hladno kalkulisana metoda pritiska na administraciju Donalda Trumpa, koja ne samo da održava pomorsku blokadu iranskih luka u strateški ključnom moreuzu Hormuz, već je u ponedjeljak dodatno zategnula omču zaplijenom iranskog kontejnerskog broda u blizini Perzijskog zaljeva. Islamska republika ovaj je čin nazvala „otvorenim kidnapovanjem“ i kršenjem primirja, dodajući ga na dugu listu pritužbi koja uključuje i odgađanje implementacije prekida vatre u Libanu – što Teheran smatra apsolutnim preduslovom za bilo kakav trajni mir.

„Trenutno nemamo planove za sljedeću rundu pregovora i nikakva odluka o tome nije donesena“, poručio je portparol Ministarstva vanjskih poslova Irana, Esmail Baqaei. Njegove riječi, međutim, odudaraju od signala koji stižu iz kuloara. Anonimni zvaničnici sugerišu da Teheran „pozitivno“ gleda na dolazak američkog tima, ali javna čvrstina ostaje jedino oruđe u pregovorima s nepredvidivim Trumpom.

Analitičari ističu da iranski diplomatski zaokret, od najave potpunog otvaranja Hormuza do ponovnog blokiranja i odbijanja susreta, odražava duboko nepovjerenje prema Trumpovoj administraciji. Postoji opravdan strah da je američka diplomatija samo paravan za pripremu razornog napada. Iranski mediji posebno ističu Trumpove objave na društvenim mrežama u kojima on slavi „otvaranje“ moreuza, dok istovremeno insistira na predaji iranskog obogaćenog uranijuma Sjedinjenim Državama na „čuvanje“.

Upravo je pitanje nuklearnog programa najteža tačka spoticanja. Baqaei je bio decidan: „Pitanje transfera zaliha uranijuma u SAD ili bilo koju drugu zemlju nikada nije bilo, niti će biti na dnevnom redu.“ Dok Teheran zahtijeva pravo na obogaćivanje uranijuma u civilne svrhe, Washington teži potpunom demontiranju programa. Izvještaji sugerišu da su SAD tokom prethodnih sukoba razmatrale čak i kopnenu operaciju s ciljem zapljene iranskog nuklearnog materijala.

Unutar samog Irana vodi se tiha borba za moć. S jedne strane je reformistički predsjednik Masoud Pezeshkian, koji naglašava da je ispunjenje obaveza temelj dijaloga, dok s druge strane stoje tvrdolinijaši koji zagovaraju nastavak otpora. Ipak, signali o mogućem prebacivanju uranijuma u treću zemlju, poput Rusije ili Turske, ukazuju na to da se iza zatvorenih vrata traže kreativna rješenja, iako zvanične potvrde o tome još nema.

S druge strane fronta, Washington je potvrdio da njihov tim, predvođen potpredsjednikom JD Vanceom, uz pratnju Jareda Kushnera i Stevea Witkoffa, putuje u Islamabad. Trump, u svom prepoznatljivom stilu, oscilira između optimizma i brutalnih prijetnji. U ponedjeljak je izjavio da se dogovor može postići „relativno brzo“, ali je na platformi Truth Social istovremeno zaprijetio da će, ukoliko Iran ne popusti do srijede, SAD „uništiti svaku iransku elektranu i svaki most“.

„Nema više ‘finog momka'“, poručio je Trump, evocirajući duh totalnog rata i najavljujući uništenje civilne infrastrukture, što su mnogi pravni eksperti odmah okarakterisali kao najavu ratnog zločina. U intervjuu za New York Post, Trump je dodao da mu se nigdje ne žuri i kritikovao je demokrate koji ga pritiskaju za brzo rješenje, tvrdeći da on kontroliše tempo igre.

Njegova fiksacija na postizanje „mnogo boljeg dogovora“ od onog koji je Barack Obama potpisao 2015. godine ostaje centralni motiv. Trump želi trijumf koji će zasjeniti sve prethodne administracije, dok Teheran podsjeća da je upravo on bio taj koji je 2018. jednostrano raskinuo nuklearni sporazum, gurnuvši regiju u spiralu nasilja koja traje do danas.

Dok diplomate u Islamabadu vijećaju, moreuz Hormuz, kroz koji prolazi petina svjetske trgovine naftom, praktično je paralisan. Podaci mjerne službe Kpler pokazuju dramatičan pad prometa: sa 24 broda u subotu na svega tri ili pet u ponedjeljak. Američka mornarica objavila je snimke razarača koji ispaljuje hice upozorenja prema brodu pod iranskom zastavom, dok iranski mediji trijumfalno izvještavaju o efikasnosti svojih ograničenja plovidbe.

Mape koje prikazuju desetine brodova usidrenih s obje strane linije američke blokade postale su najsnažnija metafora trenutnog stanja pregovora. Dvadeset sedam brodova se okrenulo i promijenilo kurs, obeshrabreno masovnim vojnim raspoređivanjem SAD-a.

Dok se oči svijeta fokusiraju na Islamabad i Hormuz, na terenu u južnom Libanu primirje je samo mrtvo slovo na papiru. Izraelska vojska, uprkos formalnom prekidu vatre koji je Trump nametnuo Benjaminu Netanyahuu, nastavlja s rušenjem kuća i javnih zgrada, kreirajući tzv. „žutu liniju“ – depopulisanu i razorenu zonu koja obuhvata gotovo 6% libanske teritorije.

Sukobi između izraelskih vojnika i Hezbollaha su svakodnevni. Hezbollah je u ponedjeljak preuzeo odgovornost za prvi napad na izraelske trupe unutar Libana od početka primirja, zahtijevajući njihovo potpuno povlačenje. Prema podacima Ministarstva zdravlja, od drugog marta, kada se Hezbollah aktivno uključio u sukob na strani Irana, broj poginulih od izraelske vatre popeo se na 2.387. Spaljena ambulantna kola u pograničnom selu Meis el-Jabal svjedoče o brutalnosti koja ne jenjava ni tokom „pauze“.

Pakistansko Ministarstvo unutrašnjih poslova garantuje „nepokolebljivu sigurnost“ delegacijama, ali niko ne može garantovati ishod pregovora. Trumpov ultimatum koji ističe u srijedu ujutro postavlja regiju pred nemoguć izbor: kapitulacija pod neviđenim pritiskom ili ulazak u sukob koji bi mogao, prema Trumpovim riječima, dovesti do „smrti čitave jedne civilizacije“.

U svijetu visoke diplomatije, srijeda nije samo dan kada ističe jedan rok; to je trenutak istine za Trumpovu doktrinu „umjetnosti dogovora“ i iransku strategiju „aktivnog otpora“. Između zapaljenih mostova u Libanu i blokiranih tankera u Hormuzu, Islamabad ostaje posljednja, krhka nada da će razum nadvladati ambicije dvojice lidera koji, čini se, uživaju u igri na samoj ivici ambisa.