Put ka miru je teoretski jasno trasiran: Izrael se povlači do granice, Libanska vojska preuzima kontrolu, a Hezbollah proglašava “pobjedu” i transformira se u isključivo političku partiju, predajući oružje kako bi sačuvao obraz. Slijedi formalni mirovni sporazum, otvaranje granica, procvat turizma i zajednička eksploatacija gasnih polja u Mediteranu. Liban bi ponovo mogao postati “Švicarska Istoka”

Prekid vatre. Najmanje deset dana. Poruka Donalda Trumpa, krcata velikim slovima i neizvjesnošću, stavila je prošlog četvrtka privremenu tačku na izraelski rat u Libanu. Mnogo je manje izvjesno hoće li to zaista poslužiti kao početak pregovora o trajnom miru, kako tvrde svi akteri. Jer, u kompleksnoj libanskoj jednačini, stvarni mir bi značio samo jedno: kraj Hezbollaha.

Na prvi pogled, libansko primirje djeluje kao pobjeda Teherana, koji je insistirao da dogovor od sedmog aprila između Washingtona i Irana mora uključiti i Liban. Iako je američki potpredsjednik JD Vance to prvobitno odbacio kao “nesporazum”, a Benjamin Netanyahu odgovorio pojačanim bombardovanjem Bejruta, Trumpov ultimativni poklič “Dosta je bilo!” preokrenuo je situaciju. No, to što je Teheran naizgled istjerao svoje, za Hezbollah je zapravo uvertira u poraz. Za Liban, rat s Izraelom nikada nije samo vanjski sukob; to je istovremeno i građanski rat i direktna konfrontacija s iranskim utjecajem.

Liban, predvođen predsjednikom Josephom Aounom i premijerom Nawafom Salamom, pokušava izmanevrirati izlazak iz teheranskog tutorstva. Zanimljivo je da Bejrut nije želio biti dio iransko-američkog paketa, već je težio direktnim pregovorima s Washingtonom i Izraelom. To je izazvalo bijes unutar Hezbollaha, čiji su poslanici optužili vlastitu vladu za “neopravdanu mržnju prema Iranu”.

Hezbollah više nije moćna sila kakva je bio. Iako su preživjeli atentate pejdžerima i smrt Hassana Nasrallaha u septembru 2024., pad režima Bashara al-Assada u decembru iste godine presjekao je njihovu logističku pozadinu. Sa usponom novog sirijskog lidera Ahmeda Sharaae, miljenika Turske i gosta Bijele kuće, regionalne karte su ponovo podijeljene. Hezbollah više nije “pesnica Teherana” s osloncem u Damasku. U predsjedničkoj palati Baabda sada se ozbiljno razmatra plan o razoružavanju grupe i prebacivanju arsenala na regularne Oružane snage Libana.

Nešto se duboko mijenja u tkivu bliskoistočne politike. Prošlog utorka, libanska ambasadorka u Washingtonu Nada Hamadeh Mouawad sastala se s izraelskim kolegom Yechielom Leiterom, što je prvi kontakt takve vrste još od 1993. godine. Trump je telefonski razgovarao s Aounom, a širi se i poziv obojici lidera u Bijelu kuću.

Međutim, Aoun ne smije prenagliti. Južni dio zemlje je pod okupacijom i ruševinama već decenijama. Čak mu je i iskusni lider Druza, Walid Jumblatt, savjetovao oprez. Direktni pregovori su “delikatni i ključni”, ali za Hezbollah oni predstavljaju egzistencijalnu prijetnju. Milicija je decenijama opravdavala svoje postojanje borbom protiv okupacije. Kada bi se Izrael povukao, nestao bi i njihov glavni “raison d'être”.

Mnogi Libanci se dive Hezbollahu kao jedinoj sili koja se suprotstavlja Izraelu dok ostatak svijeta šuti o masakrima u Gazi. Ali ta uloga ima previsoku cijenu. Sukob je zadržao zemlju u dinamici frakcija naslijeđenoj iz građanskog rata, onemogućavajući prijeko potrebnu reformu kojom bi se ukinula podjela mandata po vjerskim grupama. Današnji libanski parlament podsjeća na poslovni sastanak gdje jedan od učesnika drži pištolj pored bilježnice.

Hezbollah ne pokušava nametnuti šerijatske norme cijelom Libanu, njihova TV stanica Al Manar prva je uvela neutralne termine za LGBT populaciju, ali njihovo insistiranje na vanjskoj politici kao iranskog saveznika drži Liban u izolaciji. Cilj tandema Aoun–Salam je upravo to promijeniti pod parolom “suvereniteta”.

Put ka miru je teoretski jasno trasiran: Izrael se povlači do granice, Libanska vojska preuzima kontrolu, a Hezbollah proglašava “pobjedu” i transformira se u isključivo političku partiju, predajući oružje kako bi sačuvao obraz. Slijedi formalni mirovni sporazum, otvaranje granica, procvat turizma i zajednička eksploatacija gasnih polja u Mediteranu. Liban bi ponovo mogao postati “Švicarska Istoka”.

Ali, tu postoji velika prepreka: Izrael. Izraelski ministar odbrane Israel Katz tvrdi da je primirje samo “privremeno” do potpunog uništenja Hezbollaha. Izraelska opozicija, od ultra-desnog Liebermana do “centriste” Lapida, optužuje Netanyahua za kukavičluk i traži nastavak rata. Za izraelske političare i glasače, rat više nije sredstvo politike, već beskonačna vježba preživljavanja. Oni ne mogu zamisliti otvorene granice.

Josephu Aounu neće biti lako da se nasmiješi pred kamerama u Bijeloj kući. Iako očajnički želi da mu Netanyahu pomogne da se oslobodi Hezbollaha, izraelski premijer mu vjerovatno neće učiniti tu uslugu. Jer mir, onakav kakav Libanu treba za opstanak, Netanyahuu politički ne odgovara.

IZVOR: El Confidencial