Obilježavanje Nove godine jedan je od najstarijih i najraširenijih ljudskih običaja. Ideja „novog početka“ prati čovječanstvo hiljadama godina, ali datum na kojem se taj početak obilježava nije oduvijek bio isti. Naprotiv, kroz historiju je Nova godina „putovala“ kalendarima, godišnjim dobima i civilizacijama, sve dok se nije ustalila na prvom januaru, kako je danas poznajemo

Najstariji tragovi novogodišnjih proslava vode do Sumerana, koji su još prije oko 4.000 godina obilježavali početak nove godine u skladu s poljoprivrednim ciklusima. I druge drevne civilizacije, Egipćani, Kinezi, Grci, Jevreji, novu godinu nisu vezivali za zimu, nego za prirodne prijelomne tačke: poplave Nila, proljetnu ravnodnevicu ili jesenju žetvu. U tim kalendarima nova godina značila je obnovu prirode i društva, a ne samo promjenu broja na vremenskoj skali.

Izuzetak u tom pogledu bio je stari Rim. Tamo se početak godine mijenjao prema političkim potrebama i volji careva. Presudni trenutak dogodio se 153. godine prije nove ere, kada je 1. januar službeno proglašen početkom godine. Razlog je bio praktičan, ali i simboličan: tog dana su rimski konzuli stupali na dužnost, a mjesec januarius bio je posvećen Janu, bogu početaka, prijelaza i novih ciklusa. Jan, s dva lica, jednim okrenutim prošlosti, drugim budućnosti, postao je savršena metafora ulaska u novu godinu.

Rimska tradicija darivanja na 1. januar, kao i želje za sreću i blagostanje, ostavila je dubok trag u evropskoj kulturi. Dodatni simbolički sloj dao je i čin deifikacije Julija Cezara, proglašenog božanstvom upravo 1. januara 42. godine prije nove ere, čime je datum dodatno učvršćen u rimskom kolektivnom pamćenju.

Nakon propasti Rimskog carstva, evropski narodi ponovo su se vratili „prirodnijem“ računanju vremena. Nova godina se u srednjem vijeku često slavila u proljeće, u martu, kada se budi priroda, ili čak na crkvene blagdane. Tek s uvođenjem gregorijanskog kalendara dolazi do konačne standardizacije. Reformu je 1582. godine proveo papa Grgur XIII, a njome je određeno da 1. januar ponovo postane službeni početak godine. Ta kalendarska reforma ostala je upamćena i po neobičnoj odluci da nakon 4. oktobra odmah uslijedi 15. oktobar, kako bi se ispravila astronomska greška nakupljana stoljećima.

Otada je 1. januar postao globalna vremenska referenca, iako ne i univerzalna u kulturnom smislu. Upravo zato se oko novogodišnje noći razvilo mnoštvo običaja, neki simbolični, neki bizarni, a neki na granici ritualnog spektakla.

U Ekvadoru se, primjerice, na Staru godinu spaljuju strašila, stare fotografije i predmeti koji simboliziraju loše uspomene. Na Filipinima sve mora biti okruglo, od odjeće do hrane, jer krug podsjeća na novčić i priziva bogatstvo. U Danskoj je, pak, znak prijateljstva i dobre sreće razbijanje tanjira pred vratima komšija: što je veća hrpa krhotina, to se vjeruje u bolju godinu.

Još dramatičniji običaj postoji u Peruu, gdje se tokom festivala Takanakuy ljudi simbolično tuku golim šakama kako bi „očistili“ stare sukobe prije ulaska u novu godinu. Nasuprot tome, u Japanu se Nova godina dočekuje uz zvonjavu hramovskih zvona tačno 108 puta, po jednom za svaku ljudsku slabost koje se, prema budističkom vjerovanju, treba osloboditi. Tamo se vjeruje i da godinu treba započeti s osmijehom, jer on određuje njen ton.

U Španiji se u ponoć jede dvanaest zrna grožđa, po jedno za svaki mjesec, dok je u Italiji i dijelovima Latinske Amerike popularno nošenje donjeg rublja određenih boja: crveno za ljubav, žuto za novac i karijeru, bijelo za mir. U Velikoj Britaniji se pazi ko će prvi preći kućni prag u Novoj godini, jer ta osoba simbolično donosi sreću domaćinima. Australci, pak, zbog ljeta i toplog vremena novu godinu često dočekuju na plažama, uz vatromete i more umjesto snijega.

Iza svih tih razlika stoji ista ideja: Nova godina, bez obzira na datum i običaje, predstavlja simbolički prekid s prošlim i nadu u buduće. Prvi januar nije „prirodan“ početak godine u astronomskom smislu, ali je kroz historiju postao snažan kulturni dogovor, trenutak kada čovječanstvo kolektivno zastane, okrene se unazad i, barem na tren, povjeruje da novi početak zaista jeste moguć.