Zaista nam je bio čudan i pomalo neobjašnjiv apelativni, da ne kažem zapovjedni ton u naslovu znanstvenog skupa, koji se odnosio na dva narodnosna entiteta, „muslimane i Hrvate“ – od kojih je prvi difuzni, vjerski, pravopisno sveden u malo slovo, u nazivu religioznog horizonta, a drugi u korpus dovršenih procesa.

Negdje u blizini naše prvotne adrese, Preporodove naravno, u Ilici, bili su Ico (Voljevica) i Nedžat (Pašalić), na „kahvi s nogu“, pa mi svratili na ćakulu. A zapravo, oni su nastavili u kafiću započeti dijalog povodom do tog trenutka meni nepoznate jutarnje objave u medijima – najave simpozija Povratak iskonu, koji je imao i poduži, objašnjavajući podnaslov – Prilog duhovnoj obnovi povijesnog, kulturnog i etničkog zajedništva muslimana i Hrvata. Ico mi je dodao Večernji list, u kojem su još izlazile vedre šlajfne sa zgodama njegova slavnog Grge na posljednjoj stranici najtiražnijeg hrvatskog dnevnika.

Ico mi je spustio na stol i pozivnicu kojom se iskazivala čast pozvanom na otvaranje i sudjelovanju u radu te zanimljive fešte znanja, koja će se odvijati 10., 11. i 12. prosinca 1992. godine u šest panela od 9 do 12.30 dopodnevna i od 15 do 19 sati poslije podne – kroz sva tri dana gusto zbijenog programa. U programskoj najavi navedeni su i sudionici koji su potvrdili dolazak – iz prostora kulture, religije, znanosti, orijentalistike, politike itd., sa sveprisutnim idejnim začetnikom skupa, kontroverznim don Bakovićem kao pročelnikom tog tematskog anakronizma, svojevrsne revizije sadašnjosti i planirane korekture u nacionalnim procedurama prošlosti.

Zaista nam je bio čudan i pomalo neobjašnjiv apelativni, da ne kažem zapovjedni ton u naslovu znanstvenog skupa, koji se odnosio na dva narodnosna entiteta, „muslimane i Hrvate“ – od kojih je prvi difuzni, vjerski, pravopisno sveden u malo slovo, u nazivu religioznog horizonta, a drugi u korpus dovršenih procesa.

Što se tiče Icine, Nedžatove i moje zaključne opaske o temi i nakani simpozijskih ideologa, bilo je jasno: „Hvala, ne bismo… Želim vam uspješan i plodotvoran rad, sa željom da neke tekstove i objavimo u Beharu.“ Osobno sam napisao kratki brzojav podrške simpoziju Povratka iskonu, i poslao ga na adresu zagrebačke Starogadske vijećnice, u Ćirilometodskoj br. 5.

Većina hrvatskih medija izdašno je, ali kritički, izvještavala o simpoziju. Jedna poznata novinarka ga je nazvala u naslovu „putujući cirkus don Ante Bakovića“. U uredništvu Behara posjetio me, nakon završenog simpozija, poznati zagrebački psiholog prof. dr. Muradif Kulenović(Klišević kraj Bihaća, 4. VIII. 1937. — Zagreb, 20. IX. 2020.), kojem je jedva dopušteno da pročita sažetak svog referata, mada najavljenog i prihvaćenog! Drugom vrlo uvaženom sudioniku znanstvenog skupa, nije uopće dopušteno da izađe za govornicu! A taj autor nije bio bilo tko u Hrvatskoj: Josip Šentija (Brnaze, 15. III. 1931 – Zagreb, 29. XI. 2020). Dan prije početka simpozija, dobio sam urgentno – preporučeno pismo iz austrijskog Zwerdorfa čuvenog akademika dr. Smaila Balića (Mostar, 26. VIII. 1920. – Beč, 14. III. 2002.). Pismo vrlo poučno, vrlo pronicljivo! Pismo sam objavio uz uvrštene osporene i odbijene tekstove dr. Kulenovića i gospodina Šentije: Pred istim smo nasiljem i Duhovni kontinuitet bošnjaštva. Nad sva tri teksta, istakao sam svoj redaktorski naslov: Povratak ljudskosti. Na sami početak 12. stranice Behara br. 3, studeni – prosinac 1992., , upisao sam minijaturni uvodnik od cigle dvije-tri rečenice, a iza njih ignorirane i nepročitane tekstove: Povratak iskonu

Trodnevni simpozij (10-12. 1992) Povratak iskonu – Prilog duhovnoj obnovi povijesnog, kulturnog i etničkog zajedništva muslimana i Hrvata, organizirao je don Ante Baković uz pomoć Nusreta Idrizovića. Dnevni i tjedni tisak je rekao gotovo sve o tom zanimljivom poslu (?). U ovom broju donosimo veće cjeline iz dvaju priloga, od kojih jednom, Šentijinom (mada je autor bio zamoljen da ga napiše), nije dozvoljeno da bude pročitano. Kao ni pismo dr. Balića. Kao ni pozdravna poruka Kulturnog društva Muslimana Hrvatske „Preporod“. To ilustrira stanje duha koje je sebi, u dobrom dijelu, osiguralo budućnost. Što mislite kakvu?

Nepročitano pismo akademika dr. Smaila Balića

Veoma poštovani don Bakoviću,

Vaše napore oko zbližavanja hrvatskog naroda i bosanskohercegovačkih muslimana, danas predstavljenih pod jednim, suštinskom sadržaju nacionalnosti neprimjerenim i zbog tog zbunjujućim imenom, od srca pozdravljam. To je vid djelovanja na humanizaciji društva, za što su moralno zaduženi svi demokratski nastrojeni intelektualci, posebno pak svećenici i drugi tumači vjera.

Polazeći od pretpostavke da će se rad predviđenog zagrebačkog simpozija kretati na ovoj liniji, tj. povratku liniji zajedništva u čovještvu, a onda i u svim drugim izražajima sudbinske povezanosti (jezičkim, kulturnim i etičkim), izrazio sam u telefonskom razgovoru s Vama pristanak, da se uključim u rad simpozija.

Iz Vašeg pisma od 9. 11., koje sam dobio tek 30., vidim međutim da zamišljeni dijaloški skup treba da služi jednoj vrsti fundamentalizma, naime pretpostavljenom povratku iskonu. Za me fundamentalizam bilo koje vrste – vjerski, nacionalni ili ideološki – nije prihvatljiv, jer lahko isključuje refleksiju, kritičku misao pa dapače ponekad – kad se preokrene u militantni aktivizam i ideale naprednog demokratskog društva. Daleko sam od toga da Vašem – gledano iz drugog vidokruga hvalevrijednom znanstvenom skupu imputiram takove posljedice. Mislim međutim – i to je ovog puta osnovno – da se ne može voditi produktivan dijalog ako se sugovorniku unaprijed osporava pravo da govori iz svog autentičnog identiteta. Imam osjećaj da je simpozij „Povratak iskonu“ koncipiran upravo tako – da se autentični identitet jednog od sugovornika isključuje. Bez svog identiteta je, što Vi veoma dobro znate, svaki čovjek nepredvidiv i za vanjskog promatrača neuhvatljiv, te ne pruža mogućnost da ga ovaj istinski procijeni.

Svoje poglede na jednu od čvorišnih misli-voditeljica simpozija, ja sam izložio u svojim knjigama Kultura Bošnjaka, Das unbekannte Bosnien, Das Ruf vom Minarett, der Islam und der Zeit (u tisku). Kome su ova djela poznata, taj će lahko shvatiti zašto nažalost, pored sve dobre volje, ne mogu prihvatiti Vaš prijateljski poziv da sudjelujem u radu simpozija, koliko god da bi mi drago bilo da čujem naučna izlaganja cijenjenih predavača iz obje naše zemlje, Hrvatske i Bosne, kojim ne preostaje ništa drugo, nego da se iskreno i bez ikakvih zadnjih namjera, zbliže. Braća smo danas, braća treba da ostanemo sjutra, ali nek se zna svačije ime, jer je to znanstvena i ljudska potreba. Identitet ličnosti se može promijeniti. To se obično događa, kad ličnost dobije osjećaj da je u novom miljeu dobro zaklonjena (geboren) i da je došlo do podudarnosti pogleda na ustrojstvo društva, organizaciju života i očekivanja od budućnosti. U nadi da ću naići na Vaše razumijevanje zbog izostanka – u protivnom slučaju bih sam sebi izdao lošu moralnu iskaznicu! – pozdravljam Vas i gospodina Idrizovića i želim svako dobro hrvatskom narodu, kao i svojim Bosancima i svim ljudima dobre volje!

Vaš Smail Balić

A onda se, nakon nekog vremena kad smo pomislili da je sve to zaboravljeno, don Baković, obrušio svom silom na nas. Ali o tom, nekom drugom prilikom. Pascal kaže da ću, ako sve ispričam, postati dosadan!