Unutar Bijele kuće i Pentagona postoje i profesionalni krugovi koji upozoravaju da bi prerano popuštanje Rusiji ugrozilo dugoročnu sigurnost Evrope. Među njima su generali Alexus Grynkewich i Dan Caine, obojica zagovornici snažne ukrajinske obrane. Međutim, njihovi argumenti teško dopiru do predsjednika, jer se odluke sve češće donose u neformalnim krugovima zainteresiranim za ideološke ili lične dobitke

Dok se rat u Ukrajini bliži četvrtoj godini, iza zatvorenih vrata Bijele kuće vodi se druga bitka, ona za kontrolu nad budućim mirovnim planom koji Donald Trump želi predstaviti kao ključni politički trijumf svog drugog mandata.

Nekoliko frakcija, različitih interesa i različitih vizija, nadmeću se za mjesto uz predsjednikovo uho. U tom vrtlogu pojavljuju se imena poput Jareda Kushnera, J. D. Vancea i Stevea Witkoffa, figura s vrlo upitnim iskustvom, još upitnijim motivima i značajnim ličnim vezama s Rusijom.

CentaR posljednjeg diplomatskog potresa bio je takozvani „plan od 28 tačaka“, dokument nejasnog porijekla koji se krajem oktobra našao na stolu američke administracije. U Bruxellesu i glavnim gradovima NATO-a dokument je izazvao uzbunu: pojedine formulacije djelovale su kao diktirane iz Moskve. Sumnje su učvršćene kada je otkriveno da se Trumpsov izaslanik Steve Witkoff u isto vrijeme u Miamiju sastajao s Kirillom Dmitrijevim, šefom ruskog državnog investicijskog fonda i dugogodišnjim savjetnikom Kremlja.

Još ozbiljnije je odjeknulo objavljivanje transkripata razgovora, prema kojima je Witkoff s Putinovim savjetnikom Jurijem Ušakovom raspravljao o tome kako ruski lider može utjecati na Trumpa tokom direktne komunikacije. Autentičnost snimaka nije potvrđena, ali sadržaj je dovoljno kompromitirajući da zabrine partnere u EU i NATO-u.

Witkoffov uspon u središte američke diplomacije već je sam po sebi kontroverzan. Nekadašnji investitor i čovjek bez ikakvog diplomatskog iskustva postao je „miljenik Kremlja“, nakon niza susreta s Vladimirom Putinom u kojima je, prema tvrdnjama iz Washingtona, gotovo bez kritičkog odmaka prihvatao ruske narative o Ukrajini. Tokom tih sastanaka oslanjao se na prevodioce iz Kremlja, još jedan detalj koji otvara pitanja o njegovom razumijevanju, ali i manipulativnom potencijalu sagovornika. Istovremeno, njegov uspjeh u postizanju krhkog prekida vatre u Pojasu Gaze stvorio je privid da posjeduje instinkt za pragmatične pregovore, iako i tamo djeluje bez dubljeg poznavanja tema.

U ovaj osjetljivi krug ponovo se vratio Jared Kushner, Trumpov zet, koji se nakon početka novog mandata uglavnom povukao iz politike. Iako ga se u javnosti doživljava kao arhitektu Trumpovih ranijih pokušaja posredovanja na Bliskom istoku, njegova poslovna ulaganja u regionu godinama izazivaju optužbe za sukob interesa.

Od 2025. nalazi se na Forbesovoj listi milijardera upravo zbog investicija u državama koje su istovremeno bile predmet njegovog diplomatskog angažmana. Nejasno je ima li slične poslovne interese u Istočnoj Evropi, ali njegovi raniji kontakti s ruskim dužnosnicima, uključujući i šefa državne ruske banke, i dalje izazivaju nelagodu u zvaničnom Washingtonu.

Sasvim drugu agendu ima potpredsjednik J. D. Vance, političar koji otvoreno zagovara prekid američke pomoći Ukrajini još iz vremena kada je bio senator. Njegov cilj je jasan: završiti američku ulogu u ratu bez obzira na posljedice, i to uz podršku skupine moćnih desničarskih tehnoloških magnata iz Silikonske doline. Vance je u proces uključio i svog dugogodišnjeg prijatelja Daniela Driscolla, nekadašnjeg veterana rata u Iraku i bankara koga je upravo Vance doveo u Pentagon. Driscoll je, navodno, mimo dogovora i bez odobrenja State Departmenta u Kijevu otvorio stvarne pregovore, a sve kako bi Vanceova frakcija preuzela primat u kreiranju rješenja za Ukrajinu.

Nasuprot njima stoji američki državni sekretar Marco Rubio, jedini visoki dužnosnik u Trumpovoj administraciji s dosljedno čvrstim stavovima prema Rusiji i Kini. Iako se Rubio sve više javno suzdržava od „jastrebovske“ retorike, i dalje smatra da su ruske ambicije prijetnja ne samo Evropi već i globalnoj stabilnosti. Tvrdnje da je kasno obaviješten o postojanju 28-tačkastog plana odbacuje, ali priznaje da su razgovori s ukrajinskim pregovaračima postali „konstruktivniji“ tek nakon što je preuzeo vodeću ulogu. Ipak, i Rubijev utjecaj ima granice, posebno jer i on gaji predsjedničke ambicije, što dodatno komplikuje njegovu poziciju unutar administracije.

Unutar Bijele kuće i Pentagona postoje i profesionalni krugovi koji upozoravaju da bi prerano popuštanje Rusiji ugrozilo dugoročnu sigurnost Evrope. Među njima su generali Alexus Grynkewich i Dan Caine, obojica zagovornici snažne ukrajinske obrane. Međutim, njihovi argumenti teško dopiru do predsjednika, jer se odluke sve češće donose u neformalnim krugovima zainteresiranim za ideološke ili lične dobitke.

Pritisak dolazi i iz Kongresa. U Predstavničkom domu mala skupina republikanaca otvoreno kritikuje „tajanstvene kanale“ preko kojih se vodi diplomatija prema Ukrajini, dok je u Senatu nezadovoljstvo mnogo šire. I tradicionalni republikanski jastrebovi i umjereniji članovi sve su glasniji u upozorenjima da proces koji se vodi iza kulisa ugrožava američke interese i jedinstvo Zapada. Ali njihova moć da utiču na Trumpa ostaje ograničena.

U takvom okruženju, borba za oblikovanje ukrajinskog mirovnog plana postaje više od diplomatskog izazova, ona je ogledalo unutrašnjih sukoba u Washingtonu. Od toga ko će pobijediti u toj bitki zavisi ne samo budućnost Ukrajine, nego i arhitektura evropske sigurnosti, pa čak i buduće mjesto SAD-a u globalnom poretku.

IZVOR: Der Standard