Bošnjački institut – Fondacija Adila Zulfikarpašića u saradnji s Općinom Novi Grad Sarajevo organizira izložbu “Behaudin Selmanović: Slikarstvo čistine” na 110. godišnjicu umjetnikovog rođenja. Na izložbi će osim Selmanovićevih radova nastalih u periodu od 1962. do 1971. godine, s fokusom na eksterijere i hercegovačke motive, biti izloženi i radovi osnovnoškolaca nastali na radionici u Osnovne škole “Behaudin Selmanović” gdje su učenici, inspirisani likovnim jezikom umjetnika po kojem njihova škola nosi ime, slikali svoja djela.

Behaudin Selmanović rođen je u Pljevljima, koja je napustio je još u mladosti. Veći dio života proveo je u Sarajevu. Na svojim platnima uspio je spojiti elemente zapadne umjetnosti (poput francuskih umjetnika Matisaa i Cézanna) i istočne (poput minijature iz perzijskog slikarstva).

Državnu akademiju u Zagrebu upisao je 18. oktobra 1937. godine, a već 19. oktobra podružnica Napretkove zadruge odobrila mu je najveću jednokratnu potporu za visokoškolce u iznosu od tadašnjih 200 dinara. Boravio je u Turskoj, da bi izučavao orijentalnu umjetnost, i bio hospitaliziran zbog problema s kožom (umro je od posljedica melanoma). Bio je potomak čuvene pljevljanske begovske porodice Selmanovića (koja je za turskog vakta dala nekoliko paša). Selmanovićev talent prepoznali su i cijenili njegovi učitelji, velikani hrvatskog i jugoslavenskog slikarstva. Tokom Drugog svjetskog rata upisao je zagrebačku Likovnu akademiju na kojoj je prošao tri slikarske škole: po dva semestra kod profesora Krste Hegedušića i Joze Kljakovića i četiri semestra kod profesora Marina Tartaglie na specijalki. Nakon završenog studija vratio se u Sarajevo, a 1945. godine u zakup je od Gazi Husrev-begove medrese dobio atelje u Titovoj ulici na broju 35 u kojem je prije njega bio Petar Tiješić, a u istom potkrovlju do 1947. bio je i atelje Romana Petrovića i Ive Šeremeta.

U Sarajevo je donio iskustva vrhunske evropske akademije i vrhunskih slikara i počeo tražiti svoj umjetnički identitet. Duboko osjećao naslijeđe iz ovog regiona i iz islamske kulture. Bio je vrlo religiozan čovjek. Kažu da je prije nego što uzme kist, uzimao abdest. Zaposlio se kao nastavnik u Ženskoj gimnaziji u kojoj je radio dvije i po godine. Godine 1947. bio jedan od osnivača Udruženja likovnih umjetnika Bosne i Hercegovine. Tokom života je, prema vlastitom priznanju, naslikao 150 djela. 

Za života su kritičari njegovu umjetnost zvali dekorativnom, ne ulazeći u njenu višeslojnost ispod preciznih namaza ili u ono što su sakrivale njegove skice. Danas ga nazivaju vrsnim intimistom i objašnjavaju da su se takvi umjetnici ranije nalazili na marginama. Historičari umjetnosti, četiri decenije nakon slikareve smrti, slažu se u jednom: Behaudin Selmanović svrstava se u najznačajnije umjetnike u historiji bosanskohercegovačke likovne umjetnosti i jedan je od najintrigantnijih slikara. Neki kažu da je jedan od triju najznačajnijih bosanskohercegovačkih slikara.

“Njegov stvaralački opus trebao bi se naći na listi zaštićenih nacionalnih spomenika pokretne kulturne baštine BiH, kao jedinstven primjer čiste likovnosti i slobodnog i studioznog umjetničkog istraživanja i izražavanja u vrijeme dominacije socijalnog realizma i zadanih normi i sadržaja nametnutih od strane vladajućih struktura”, napisala je u tekstu povodom stogodišnjice Selmanovićevog rođenja historičarka umjetnosti Bošnjačkog instituta Fondacije Adil Zulfikarpašić Merima Memić.

Kao i njegov život, Selmanovićeva je umjetnost dosta statična i mirna. Estetske revolucije, koje su dominirale poslijeratnom umjetnošću, njega nisu zanimale, a programske orijentacije i ideološki pritisak na tematiku socrealizma nije mogao prihvatiti ni u jednom trenutku. Po strani neangažovan, povučen među četiri zida ateljea, s pogledom ograničenim na nekoliko mu dragih predmeta, on je i dijelom života prošao mimo umjetničkih i intelektualnih strujanja svoga vremena.

U katalogu izložbe Umjetnost Bosne i Hercegovine 1945-1974 Azra Begić napisala je: “Orijent je Selmanović nosio u krvi; bio je dio njegove svakidašnjice. Gledao ga je sa levhi ispisanih vizuelno upečatljivim arapskim pismom, sa istočnjačkih ćilima i serdžada, sa vezova bogato ukrašenih zlatom, sa starih knjiga u raskošnom povezu – sa niza, zapravo skromnih ostataka nekadašnje moći i ugleda, koje je njegova osiromašena porodica sačuvala u znak sjećanja na feudalnu prošlost.”

Begić je još dodala: “Selmanovićeno vrijeme nije za nama, već ispred nas: njegov garant je urođena čovjekova potreba za ljepotom koja što je dublje potisnemo, to sigurnije, eruptivnije i pobjedonosnije izbija na površinu.”