Snimci koje su aktivisti objavili na društvenim mrežama prikazuju borce RSF-a kako iz blizine strijeljaju civile, nenaoružane muškarce koji sjede na tlu, u redu, čekajući metak. Drugi video prikazuje stotine tijela razbacanih po cestama, pored izgorenih automobila

Sudanski grad El-Fashir pao je u ruke paravojne milicije Rapid Support Forces (RSF) nakon 17 mjeseci opsade. Aktivisti i humanitarne organizacije izvještavaju o etnički motivisanim masakrima, masovnim egzekucijama i sistematskom uništenju civilnog stanovništva.

Humanitarian Research Lab Univerziteta Yale upozorava na “namjernu kampanju etničkog čišćenja”, dok UN i zapadni analitičari povlače paralelu s Ruandom 1994. U sjeni Gaze i Ukrajine, Darfur postaje simbol napuštene Afrike i nemoći međunarodne zajednice.

Snimci koje su aktivisti objavili na društvenim mrežama prikazuju borce RSF-a kako iz blizine strijeljaju civile, nenaoružane muškarce koji sjede na tlu, u redu, čekajući metak. Drugi video prikazuje stotine tijela razbacanih po cestama, pored izgorenih automobila.

Sudanska armija je, nakon višemjesečne opsade, priznala poraz. General Abdel Fattah al-Burhan izjavio je da su se njegove jedinice “povukle na sigurniju lokaciju”. Ovim padom El-Fashira RSF je, nakon 17 mjeseci rata, preuzeo kontrolu nad svih pet glavnih gradova u Darfuru, regiji koja je već dva puta u ovom stoljeću bila poprište genocida.

Prema Humanitarian Research Labu, RSF sprovodi “sistematski i namjerni proces etničkog čišćenja” nad pripadnicima Fur, Zaghawa i Berti zajednica, afričkih, nearapskih naroda koji stoljećima naseljavaju Darfur. Satelitski snimci pokazuju masovne grobnice, tragove krvi i “vrlo gustu koncentraciju tijela u stambenim zonama”. Direktor laboratorija Nathaniel Raymond opisao je situaciju riječima: “Ono što se sada dešava u El-Fashiru može se uporediti s prvim danima genocida u Ruandi. Ovo je tek početak vala nasilja.”

Procjene Sudanskog novinarskog sindikata govore o više od 2.000 ubijenih civila u samo nekoliko dana. Ujedinjene nacije izvještavaju da je milion ljudi već napustio grad, dok oko 260.000 preostalih živi bez hrane, vode i medicinske pomoći a polovina njih su djeca.

Svjedoci opisuju prizore “rovova ispunjenih tijelima”, “porodica obješenih o drveće”, silovanja žena i djevojčica te ubistva ljudi na ulici pred kamerama. U porukama koje uspijevaju probiti blokadu interneta, civili pišu: “Oni dolaze od kuće do kuće. Ako si crn, ako nisi Arap, ubijaju te.”

RSF, predvođen Abdelrahimom Dagalom, tvrdi da je “oslobodio grad od plaćenika i milicija”, ali njihovi vojnici u pobjedničkim videozapisima pjevaju o “novom Sudanu koji dolazi iz krvi”. Njihov lider Dagalo, poznat pod imenom Hemedti, bio je vođa džandžavid milicija koje su u ranim 2000-im počinile genocid u Darfuru, za što je bivši predsjednik Omar al-Bashir optužen pred Međunarodnim krivičnim sudom.

U komentaru španskog lista El Espectador piše da je “El-Fashir ogledalo evropske savjesti”, upozorava da se evropski mediji i institucije ponašaju kao da tragedije u Africi više ne postoje. “Na jugu Afrike odvija se genocid koji niko ne želi imenovati. Svaka fotografija iz El-Fashira podsjeća na stare arhivske snimke iz Ruande: tijela u jarcima, spaljene kolibe, kolone izgladnjelih žena i djece koji se kreću prašnjavim cestama. I sve to dok se Evropa bavi svojim izborima, cijenama plina i nogometom. Mi više ne umijemo da reagujemo na tuđu patnju, naučili smo samo da je relativiziramo”, komentira list nastavljajući: “Evropski parlament zna dan kada će se glasati o budžetu za Ukrajinu, zna ko predvodi pregovore o Gazi, zna svaku riječ iz Washingtona. Ali niko ne zna ime Darfura. Sudan je sveden na fusnotu. A fusnota je u geopolitici isto što i smrt u tišini, nevažna, neprijavljena i bez posljedica.”

Analizira se i medijski aspekt, pišući da je “nevidljivost Afrike najveća sramota savremenog novinarstva” te dodaje: “U redakcijama Zapada više nema prostora za Afriku. Afrika se pojavljuje samo kad potone brod s migrantima kod Lampeduse. Niko više ne šalje dopisnike u Khartoum, niko ne traži izjave svjedoka, niko ne insistira na odgovorima. To nije samo profesionalni neuspjeh, to je moralni slom.”

Naglašavaju razliku u načinu na koji se tretiraju žrtve različitih ratova: “Kada pogine dijete u Ukrajini, cijeli svijet nosi njegovu fotografiju. Kada pogine hiljadu djece u Sudanu, to postane statistika. Naše empatije imaju boju kože. Naš osjećaj pravde ima geografsku granicu. A kad se granice pređu, i savjest nestaje.” Na kraju se dodaje: “Evropa voli predavati o civilizaciji, o pravima, o humanizmu. Ali istina je jednostavna: kada su žrtve crne, mi zaboravimo sve lekcije historije. Sudan je naše ogledalo. I u tom ogledalu ne vidimo genocid, vidimo vlastitu hladnoću.”

UN-ov visoki komesar za ljudska prava Volker Türk izjavio je da “postoji ozbiljan rizik od etnički motivisanih zločina i masakara”. Međutim, ni Vijeće sigurnosti UN-a ni Afrička unija nisu uspjele dogovoriti konkretan odgovor. Tokom vikenda, propali su i pregovori o prekidu vatre u Washingtonu, delegacije vojske i RSF-a nisu se ni susrele licem u lice.

Dok Egipat i Iran podržavaju regularnu vojsku, Ujedinjeni Arapski Emirati i libijski general Haftar isporučuju oružje RSF-u. “Sudan je postao bojište za tuđe ratove,” kaže istraživačica Shayna Lewis iz organizacije Preventing and Ending Mass Atrocities. “Zato nema ni političke volje da se genocid zaustavi.” Humanitarne organizacije govore o potpunom kolapsu civilne infrastrukture. Ljekari bez granica izvještavaju da su bolnice uništene, medicinari ubijani, a operacije vršene bez anestezije. Ljudi jedu stočnu hranu i koru drveta kako bi preživjeli.

Arjan Hehenkamp iz Međunarodnog komiteta za spas Darfura izjavio je da je situacija “na ivici potpunog sloma”: “Tawila, gdje su se sklonile hiljade civila, već je pretrpana. Bez masovne međunarodne pomoći, glad i bolesti će ubiti više ljudi nego oružje.”

Darfur, regija veličine Francuske, bio je poprište jednog od najstrašnijih genocida modernog doba između 2003. i 2008. godine, kada je prema procjenama ubijeno do 300.000 ljudi. I tada su u središtu bili džandžavidi, današnji RSF. Dvije decenije kasnije, isti komandanti, iste metode i isti obrasci mržnje ponovo su oživjeli, samo ovaj put u potpunoj tišini svjetskih metropola.