Analitičari iz Trivium China objašnjavaju da je riječ o strategiji kojom Peking želi modernizirati tradicionalne industrije, potaknuti ulaganja u ključne tehnologije i time prekinuti američku dominaciju u područjima poput mikroprocesora, umjetne inteligencije i obnovljivih izvora energije

U Pekingu, iza zatvorenih vrata hotela Jingxi, okruženog vojnom stražom i sivim zidovima bez prozora, počelo je jedno od najvažnijih političkih okupljanja godine. Oko 370 vodećih članova Komunističke partije Kine okupilo se na plenarnoj sjednici Centralnog komiteta kako bi oblikovali 15. petogodišnji plan, ključni dokument koji će odrediti smjer kineske ekonomije, društva i međunarodnih odnosa do kraja ove decenije.

Petogodišnji planovi, naslijeđe sovjetske planske tradicije, nisu samo birokratski ritual: oni predstavljaju temelj kineskog modela upravljanja. Odluke donesene u Pekingu reflektovat će se širom svijeta, od globalnih tržišta do strateških tokova energije, tehnologije i trgovine. U trenutku kada su odnosi s Washingtonom opterećeni trgovinskim ratovima, tehnološkim sankcijama i rastućom neizvjesnošću, kineski lideri pokušavaju preoblikovati budućnost zemlje u znaku „tehnološke samodostatnosti i nacionalne sigurnosti“.

Prema najavama s posljednje sjednice Politbiroa u septembru, centralne teme novog plana bit će razvoj naprednih tehnologija i očuvanje nacionalne sigurnosti. U saopćenju državne agencije Xinhua spominje se potreba za „razvijanjem novih, visokokvalitetnih proizvodnih snaga“, formulacija koja potječe od predsjednika Xi Jinpinga, a u kineskoj propagandi se od 2023. ponavlja gotovo svakodnevno.

Analitičari iz Trivium China objašnjavaju da je riječ o strategiji kojom Peking želi modernizirati tradicionalne industrije, potaknuti ulaganja u ključne tehnologije i time prekinuti američku dominaciju u područjima poput mikroprocesora, umjetne inteligencije i obnovljivih izvora energije. „Radi se o pokušaju stvaranja novih motora rasta i povećanja ukupne produktivnosti“, navode stručnjaci.

Bivši zamjenik ministra finansija Zhu Guangyao, govoreći na strateškom forumu Univerziteta Renmin, poručio je da će „narednih pet godina biti presudne za ostvarenje kineskog cilja iz 2035: postati moderno socijalističko društvo“. Taj cilj uključuje udvostručenje BDP-a iz 2020. i značajne pomake u tehnološkoj moći i „nacionalnoj snazi u cjelini“.

U kineskoj političkoj terminologiji posljednjih godina učestalo se spominje potreba da se „koordiniraju razvoj i sigurnost“. Ta sintagma označava strahove unutar Partije da će naredno desetljeće biti obilježeno nepredvidivim geopolitičkim potresima. Časopis Qiushi, glavni teorijski organ KPK, upozorio je u nedavnom tekstu da će se „okruženje za razvoj suočiti s još dubljim i složenijim promjenama“ te da će „konkurencija velikih sila, tehnološka revolucija i sigurnosni izazovi biti isprepleteni“.

U istom tekstu se navodi kako su „represivne mjere nekih zemalja“ protiv Kine, očigledna aluzija na američke sankcije, imale tek kratkoročni učinak, jer su „natjerale zemlju da ubrza vlastitu inovaciju“ u poljima poput čipova, umjetne inteligencije i solarne energije. Zaključak je jasan: Kina namjerava udvostručiti ulaganja u domaću proizvodnju i inovacije, a „nove proizvodne snage“ postat će poveznica između fiskalne, industrijske i sigurnosne politike.

Proces pripreme dokumenta traje godinama, ali upravo na ovosedmičnom zasjedanju vrši se završna redakcija. Analitičari Katja Drinhausen i Alexander Davey iz berlinskog instituta Merics upozoravaju da „geopolitički potresi mogu utjecati na formulacije koje će se naći u konačnoj verziji“, te da će „trenutne frikcije sa Sjedinjenim Državama vjerovatno proizvesti defanzivni ton u planu“.

Xi Jinping, koji lično vodi proces izrade, već je dao nekoliko indikacija smjera: „Moramo anticipirati i razumjeti promjene u međunarodnoj situaciji i njihov utjecaj na našu zemlju, te iskoristiti okolnosti da prilagodimo i optimiziramo ekonomsku strukturu“, rekao je u maju, u jeku carinskog rata s Washingtonom. Ovo će biti treći petogodišnji plan koji Xi nadgleda otkako je 2012. preuzeo vlast, i jedan od stubova njegove političke ostavštine. „Naučna izrada i kontinuirano sprovođenje petogodišnjih planova predstavlja temeljno iskustvo našeg Partija u upravljanju državom i važnu političku prednost socijalizma s kineskim karakteristikama“, rekao je Xi.

Kina je dosad usvojila četrnaest petogodišnjih planova, počevši od 1953, kada je Mao Zedong sproveo prvi uz pomoć sovjetskih savjetnika i kapitala iz Moskve. Tada se fokusirao na industrijalizaciju i izgradnju teške industrije u gradovima poput Baotoua, gdje su otkrivena bogata nalazišta rijetkih metala, ključnih za današnju globalnu proizvodnju visokotehnoloških komponenti. Ironično, upravo ta rudarska baza, nastala u prvom planu, danas je centralni element kineske ekonomske strategije u ratu tehnologija s Amerikom.

Ali planovi su donosili i katastrofe: tokom drugog petogodišnjeg plana Mao je pokrenuo „Veliki skok naprijed“, koji je rezultirao padom poljoprivredne proizvodnje i jednom od najtežih gladnih godina u modernoj povijesti, s desetinama miliona mrtvih.

U novije doba planovi više nisu rigidni diktati već okvirne smjernice, 2006. je i službeni naziv promijenjen iz jihua (obavezni plan) u guihua (plan u značenju vodiča). U okviru današnjeg državnog kapitalizma, petogodišnji planovi predstavljaju kombinaciju tržišne fleksibilnosti i čvrste političke kontrole.

Nakon decenija eksplozivnog razvoja, kineska ekonomija sada usporava. Realni rast BDP-a kreće se znatno ispod dvocifrenih stopa iz ranijih godina, dok kriza na tržištu nekretnina i slabljenje domaće potražnje nagrizaju povjerenje potrošača. Novi plan vjerovatno neće propisivati konkretan cilj rasta, kao što je to bio slučaj i s 14. planom, ali ekonomisti očekuju jasne smjernice o promjeni paradigme, od modela zasnovanog na izvozu i investicijama prema rastu koji pokreće domaća potrošnja.

To je, međutim, lakše reći nego učiniti. Kineska „velika fabrika svijeta“ i dalje zavisi od stranih tržišta. Njeni glavni partneri, uključujući i Evropsku uniju, sve češće izražavaju nezadovoljstvo zbog trgovinskih neravnoteža i damping cijena. Kineske kompanije, suočene s padom domaće potražnje, pojačavaju izvoz po nižim cijenama, što pritišće lokalne industrije u Evropi i SAD-u i izaziva nove carinske barijere. Tako se zatvara krug u kojem globalna trgovina sve više poprima oblik „rata subvencija i zidova“.

Za Kinu, 15. petogodišnji plan nije samo ekonomski dokument već i politička poruka. U njemu se ogleda transformacija zemlje iz izvozne sile u tehnološku supersilu koja nastoji kontrolisati sopstvenu sudbinu u svijetu prepunom neizvjesnosti. Xi Jinping nastoji ujediniti pojmove „razvoja“ i „bezbjednosti“ u jedinstvenu strategiju, onaj koji istovremeno jača ekonomsku otpornost i ideološku kontrolu. U eri kada američke i evropske kompanije povlače lance snabdijevanja iz Kine, a tehnološki embargo guši pristup ključnim komponentama, Peking odgovara samopouzdanjem: planira ubrzati ulaganja u domaće čipove, kvantne računare, zelenu energiju i vojne tehnologije.

Petnaesti plan, čiji će konačni tekst biti objavljen u martu, najavljuje novo poglavlje kineske modernizacije, ono u kojem će tehnologija i sigurnost postati dvije strane iste medalje. Za svijet koji i dalje zavisi od kineskih fabrika, to znači da će budući tok globalizacije sve više određivati ne tržište, nego politika.

IZVOR: El Pais