Suočeni s američkom arogancijom, Palestinci su ostali potpuno sami: „prijateljske“ zemlje poput Katara, Turske i Egipta prisilile su Hamas da potpiše sporazum. Kao da se time može zaustaviti tok historije koji Trump samo ubrzava, čak i ako to znači vraćanje u prošlost

S obzirom na slavlje koje se održava u Tel Avivu povodom dogovora o sprovođenju prve faze Trumpovog mirovnog plana za Gazu, postavlja se pitanje: šta su zapravo Palestinci dobili? Nesumnjivo, prekid bombardovanja i ukidanje blokade humanitarne pomoći predstavljaju napredak. Zaustavljanje pokolja bilo je najvažnije, ali budućnost Palestine i dalje ostaje u rukama Sjedinjenih Američkih Država. To, ne može se ignorisati, jeste veliki trijumf Izraela.

Još 1993. godine Mahmoud Darwish, možda najlucidnija savjest palestinskog naroda, izjavio je – na sablazan mnogih, pa i članova Izvršnog komiteta PLO-a kojem je pripadao – da su sporazumi iz Osla zapravo izraelsko rješenje izraelskog problema.

Tridesetak godina kasnije, Trumpov mirovni plan predstavlja, da tako kažemo, američko rješenje američkog problema. Nije riječ samo o tome što Donald Trump ima opsesiju Nobelovom nagradom za mir, dostojnu analize iz psihologije, i što je odredio uslove sporazuma do samih granica izdržljivosti, nego o tome što svih njegovih 20 tačaka rotira oko glavnog cilja Sjedinjenih Država na Bliskom istoku, koji je ujedno i cilj Izraela: preoblikovati region.

Suočeni s američkom arogancijom, Palestinci su ostali potpuno sami: „prijateljske“ zemlje poput Katara, Turske i Egipta prisilile su Hamas da potpiše sporazum. Kao da se time može zaustaviti tok historije koji Trump samo ubrzava, čak i ako to znači vraćanje u prošlost.

Ni Fatah, stub Palestinske samouprave, ne može sakriti glavu pred posljedicama koje nosi Trumpov plan. Njegov portparol Ahmed Nazzal bio je neuobičajeno oštar: „Nismo se toliko dugo borili protiv Izraela da bismo ponovo bili kolonizirani od strane druge sile.“ Potkralj po imenu Tony Blair, podređen caru Donaldu Trumpu, sada želi određivati kako bi muškarci i žene Bliskog istoka trebali živjeti. To čak nije ni savremeni kolonijalizam, to je sirova repriza britanskog mandata iz 1920. godine.

Slabost Hamasa i palestinskog otpora danas nema presedana u već tragičnoj historiji Palestine. Ni genocid kojem svjedočimo nije uporediv s ranijim nesrećama, iako okupacija, aparthejd i etničko čišćenje nisu počeli sedmog oktobra. Hamas, politički obezglavljen i suočen s nepovjerenjem iscrpljenog stanovništva, potpisao je praktično bjanko ček: još se ne zna kada i gdje će se izraelska vojska povući, niti koliko će humanitarne pomoći ući i da li će logistiku moći sprovesti organizacije koje za to postoje.

Hamasova nemoć ogleda se u prostim brojkama: u zamjenu za oslobađanje 48 izraelskih talaca, Netanyahuova vlada pustit će na slobodu 2.000 palestinskih zatvorenika. Podsjetimo, 2011. godine Izrael je za jednog vojnika oslobodio 1.027 Palestinaca. Ni sada nije zagarantovano puštanje na slobodu Marwana Barghoutija iz Fataha i Ahmada Saadata iz Narodnog fronta za oslobođenje Palestine, dvojice karizmatičnih lidera koji se i dalje nalaze na Hamasovoj listi kao „neosporivi prioriteti“ za oslobađanje. Obojica bi mogli udahnuti novi život palestinskom vođstvu,  nešto što je toliko potrebno da se čak i u Trumpovom planu spominje potreba za „novim palestinskim liderstvom“.

Palestinci svih političkih i generacijskih orijentacija ne prestaju isticati ono što uvijek iznenađuje zapadnog posmatrača: da oni i dalje imaju nadu. Nadu u ljude širom svijeta koji su se ujedinili u podršci Palestini, pretvorivši je u simbol zajedničke ljudskosti. „Očaj je zapadni luksuz koji si Palestinci ne mogu priuštiti“, rekla je prošle sedmice pjesnikinja Hind Joudah u Madridu. Danas će u Gazi biti 80 ili 90 ubijenih manje. To je nešto. Ali od kapitulacije proistekle iz genocida, ništa dobro ne može se očekivati.

Luz Gómez je profesorica arapskih i islamskih studija na Autonomnom univerzitetu u Madridu; ovaj je komentar napisala za današnji El Pais