Zahtjev za autonomiju motivisan je američkim embargom na oružje iz 1970-ih, koji je tri godine spriječavao zemlju da kupuje oružje od tadašnjeg njenog najvećeg odbrambenog partnera. Pouke iz 1970-ih su učvršćene prije samo pet godina kada je Trumpova administracija uvela sankcije turskoj odbrambenoj industriji i isključila je iz programa F-35 kao odgovor na kupovinu ruskog sistema protivvazdušne odbrane S-400.

Posjeta turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana Saudijskoj Arabiji 2022. godine nije bila običan diplomatski događaj, koji se dogodio četiri godine nakon ubistva saudijskog disidenta Jamala Khashoggija u Istanbulu, što je bilateralne odnose dovelo do historijske najniže tačke.

Njegovo pojavljivanje u glavnom gradu Saudijske Arabije imalo je za cilj probijanje leda u ličnim odnosima s prijestolonasljednikom Mohammedom bin Salmanom (MbS) i resetiranje širih veza Turske s kraljevstvom.

Tri godine kasnije i nekoliko državnih posjeta kasnije, bilateralne obrambene veze su se značajno proširile.

Rijad je 2023. godine napravio veliku narudžbu dronova turske proizvodnje i sada navodno razmatra novi ugovor o oružju vrijedan milijarde dolara. Također poziva turske firme da pomognu u izgradnji vlastite obrambene industrije i istražuje sporazume o zajedničkoj proizvodnji domaće vojne tehnologije zemlje.

Takvo partnerstvo bilo je teško zamislivo prije samo nekoliko godina usred posljedica afere Khashoggi.

To je također simbolično za dobitke koje je ostvarila turska industrija čije je prisustvo u međunarodnoj trgovini oružjem sve teže ignorirati.

Proizvedeno u Turskoj

Tokom proteklih pet decenija, uzastopne turske vlade su se zalagale za proširenje odbrambene industrije zemlje i smanjenje njenog oslanjanja na strane kompanije za proizvodnju oružja i međunarodne lance snabdijevanja.

Nastojala je izgraditi ekosistem lokalnih kompanija sposobnih za proizvodnju komponenti i uspostavljanje partnerstava s vodećim svjetskim izvođačima radova kako bi dobila nove tehnologije i tehničko znanje.

Od 2025. godine, lokalne kompanije obezbjeđuju više od 80% proizvoda potrebnih industriji.

Zahtjev za autonomiju motivisan je američkim embargom na oružje iz 1970-ih, koji je tri godine spriječavao zemlju da kupuje oružje od tadašnjeg njenog najvećeg odbrambenog partnera.

“Tenzije sa Sjedinjenim Državama i drugim zapadnim zemljama, kao i ograničenja nametnuta Turskoj općenito, potaknule su zemlju da se više fokusira na vlastiti sektor naoružanja”, kaže za The New Arab Ufuk Necat Tasci, profesor međunarodnih odnosa.

Pouke iz 1970-ih su učvršćene prije samo pet godina kada je Trumpova administracija uvela sankcije turskoj odbrambenoj industriji i isključila je iz programa F-35 kao odgovor na kupovinu ruskog sistema protivvazdušne odbrane S-400.

Od tada je prodaja američkog oružja Turskoj pala za više od 80%, kaže Tasci.

Razvoj industrije je posljednjih godina počeo davati plodove u obliku tehnološki sofisticiranih proizvoda sa višom dodanom vrijednošću.

Turska oklopna vozila i zračni dronovi postali su ogromni izvori prihoda u inostranstvu. Turska mornarica proširuje upotrebu lokalno proizvedenih morskih dronova i trenutno gradi prvi nosač aviona u zemlji.

Aselsan – najveća odbrambena kompanija u zemlji – proizvodi senzore, tehnologije navođenja raketa i sisteme za elektronsko ratovanje. U augustu je turska vojska počela koristiti novi sistem protivvazdušne odbrane “Čelična kupola” te kompanije, za koji tvrde da može zaštititi od raketa kratkog, srednjeg i dugog dometa.

Među najambicioznijim poduhvatima industrije je tekući razvoj domaćeg borbenog aviona pete generacije, KAAN.

Projekat, koji predvodi Turkish Aerospace Industries, svrstao bi Tursku u ekskluzivnu grupu zemalja sposobnih za proizvodnju naprednog aviona.

Novi globalni dobavljač

Ulaganje Turske u domaću industriju dovelo je do toga da postane jedan od najbrže rastućih izvoznika oružja na svijetu i glavni dobavljač zemljama širom Afrike i Azije.

Potaknuti kupovinom oklopnih vozila i dronova, godišnji prihodi od izvoza odbrane su se više nego utrostručili od početka decenije, dostigavši 7,1 milijardu dolara u 2024. godini.

Ovo je dovelo do povećanja globalnog tržišnog udjela zemlje sa 0,8% u drugoj polovini 2010-ih na 1,7% između 2020. i 2024. godine, prema podacima Međunarodnog instituta za istraživanje mira u Stokholmu (SIPRI).

Potražnja za turskim oružjem je posebno jaka među zemljama u razvoju sa visokim i srednjim prihodima. Saveznici u Azerbejdžanu i Turkmenistanu, zaljevskim državama, Ukrajini i Pakistanu bili su među njenim najvećim stranim kupcima u posljednjoj deceniji.

Turske kompanije nisu postigle takve stope rasta samo cijenama, već nude i druge prednosti u odnosu na svoje konkurente.

Prvo, kompanije pružaju proizvode zapadnog standarda – zahvaljujući članstvu Turske u NATO-u – pod povoljnijim uslovima od američkih i evropskih dobavljača.

“Budući da turske kompanije posluju u nestabilnoj, nepredvidivoj i problematičnoj domaćoj ekonomskoj situaciji, one posluju s većim maržama rizika. To znači da nude kraće rokove isporuke i fleksibilnije ugovorne uslove”, rekao je Sitki Egeli, profesor međunarodnih odnosa na Ekonomski univerzitet u Izmiru.

Tursko oružje također dolazi s manje političkih obaveza i manje je podložno promjenjivim agendama nekih zapadnih vlada.

“Ako kupujete oružje, želite određenu predvidljivost. Želite biti sigurni da niste taoci drugih problema u odnosu”, kaže Egeli.

Oni također imaju prednost u odnosu na mnoge evropske proizvode jer ih aktivno koristi turska vojska i testiraju na bojnom polju.

Iako zemlje u razvoju i dalje ostaju njihovi najveći kupci, turske kompanije su u protekloj godini počele osvajati prostore u razvijenim ekonomijama koji bi prije samo nekoliko godina bio nezamisliv.

Turkish Aerospace Industries snabdijeva Španiju trenažnim avionima. Turska brodogradilišta grade logističke brodove za portugalsku mornaricu. Vodeći proizvođač dronova Baykar proizvodit će bespilotne letjelice u Italiji zajedno s talijanskim obrambenim gigantom Leonardom i prodavati ih evropskim zemljama.

U prekretnici u decembru, kompanija je izvršila svoju prvu akviziciju u Evropi, kupivši talijansku zrakoplovnu firmu Piaggio.

Predviđa se da će prodaja nastaviti rasti u narednim godinama, kako zemlja širi svoje prisustvo u Africi i Aziji i širi se u Evropu. Vlada očekuje da će prihodi porasti na 8 milijardi dolara ove godine, a cilj je 11 milijardi dolara do 2028. godine.

Globalna sila dronova

Dronovi su postali simbol uspona Turske kao značajne sile u globalnoj industriji naoružanja.

Turske kompanije poput Baykara i Turkish Aerospace Industries izvezle su bespilotne letjelice u skoro 40 zemalja širom svijeta, generirajući naslove zbog svog učešća u Ukrajini, Siriji i Nagorno-Karabahu, te stavljajući zemlju u prvi plan tehnologije koja mijenja pravila ratovanja.

Rast je bio brz. Od prvog ulaska na međunarodno tržište prije manje od sedam godina, turski izvođači radova bili su odgovorni za više od dvije trećine globalnih transfera naoružanih dronova, prema podacima koje je prikupio Centar za novu američku sigurnost.

Između januara 2020. i septembra 2023. godine, Turska je bila druga po broju izvezenih dronova, odmah iza SAD-a, pretekavši Izrael.

Iako su relativno novi igrači na globalnom tržištu, nedavni uspjesi Bayraktar TB2 i TAI-jevog Akincija rezultat su višedecenijske strategije razvoja bespilotnih letjelica, koja je bila vođena sukobom Turske s PKK-om.

“Ovo je Turskoj pružilo vrlo opsežno iskustvo i znanje iz prve ruke o upotrebi, doktrinama, jakim i slabim stranama bespilotnih letjelica”, kaže Egeli.

Turska svoju dominaciju u naoružanim bespilotnim letjelicama uveliko duguje američkim i evropskim kompanijama, koje su gotovo u potpunosti bile odsutne na međunarodnom tržištu. Vrlo malo zemalja je uspjelo nabaviti borbene dronove američke proizvodnje zbog američkog zakonodavstva koje ograničava njihov izvoz. U međuvremenu, evropske kompanije su se borile da pokrenu domaće programe dronova.

“Evropljani nisu bili tamo. Amerikanci nisu htjeli prodavati. Kinezi bi prodavali, ali kupci nisu bili zadovoljni. Turska je to iskoristila”, kaže Egeli.

Tome treba dodati i rano usvajanje manje municije za lakše avione od strane Turske, što je pružilo prijeko potrebnu alternativu većim i skupljim projektilima koje proizvode američki i evropski izvođači radova.

Iskoristivši jaz na tržištu, Turska je intervenirala i razvila municiju pogodniju za vojske izvan razvijenog svijeta, prema Egeliju.

Oružje i diplomatija

Razvoj turskih tehnologija bio je primarni mehanizam za jačanje njenih prekomorskih odnosa i nastojanje da se približi bivšim protivnicima.

Nigdje to nije očiglednije nego u Zaljevu, gdje su zemlje počele prevazilaziti svoje ranije problematične odnose s Ankarom i postale voljni partneri turskim obrambenim kompanijama.

UAE – i sami jedan od najbrže rastućih dobavljača oružja na svijetu – bili su u prvoj polovini decenije najveće tursko izvozno tržište, čineći gotovo petinu ukupnog izvoza, prema podacima koje je prikupio SIPRI.

Otkako je Erdogan razbistrio situaciju svojom posjetom Rijadu 2022. godine, Saudijska Arabija je počela graditi bliže veze s turskim firmama.

2023. godine, kraljevstvo je postalo posljednja zemlja koja je dodala dronove Bayraktar svojim zračnim snagama, a sada navodno teži ugovoru vrijednom 6 milijardi dolara za nabavku paketa naoružanja turske proizvodnje, uključujući tenkove, ratne brodove i rakete.

U julu je saudijski državni fond angažovao vodeće turske kompanije kako bi pomogle u izgradnji vlastite domaće odbrambene industrije u koraku koji bi joj pomogao da smanji ovisnost o sistemima proizvedenim u SAD-u.

Navodno je izrazila spremnost da kupi čak 100 borbenih aviona KAAN i želi pomoći u koproizvodnji aviona.

Tasci kaže da je tehnološki napredak učinio turske kompanije “ključnim faktorom” sposobnosti zemlje da ostvari svoje ciljeve vanjske politike.

“Turska tvrdnja da je glavni igrač u regiji podržana je dubljim bilateralnim i regionalnim kontaktima stvorenim kroz obrambenu industriju”, kaže on.

“Za turske susjede, okretanje leđa zemlji više nije tako jednostavno kao što je nekada bilo.”