Kako objasniti da ekipa koja nikada nije bila ozbiljno spominjana u krugu kandidata za medalju, sada ruši favorite? U Finskoj to tumače pojmom “sisu”. To je riječ bez preciznog prevoda, ali označava snagu volje, istrajnost i odlučnost da se ide do kraja, čak i kada je situacija gotovo izgubljena

Ni najjače evropske košarkaške sile nisu imune na Haotičnu, gotovo nepredvidivu energiju ovogodišnjeg Eurobasketa. Najnovija potvrda dolazi iz Helsinkija i Tamperea: reprezentacija Finske, predvođena svojom zvijezdom Laurijem Markkanenom, izbacila je Srbiju, viceprvaka svijeta iz 2023. i bronzanog sa Olimpijskih igara u Parizu 2024.

Rezultat 86:92 odjeknuo je kao bomba u evropskoj košarci. Ni Nikola Jokić, za mnoge najbolji igrač planete, nije mogao zaustaviti nalet nordijske “bijele smrti”, kako navijači od milja zovu svoju reprezentaciju.

Kako objasniti da ekipa koja nikada nije bila ozbiljno spominjana u krugu kandidata za medalju, sada ruši favorite? U Finskoj to tumače pojmom “sisu”. To je riječ bez preciznog prevoda, ali označava snagu volje, istrajnost i odlučnost da se ide do kraja, čak i kada je situacija gotovo izgubljena.

Kroz historiju, “sisu” je bio način na koji su Finci preživljavali brutalne zime, ratove i ekonomske krize. Tokom “Zimskog rata” 1939–1940. godine, kada je Finska pružila neočekivano jak otpor Sovjetskom Savezu, svijet je upravo tim pojmom objašnjavao kako je mala nacija uspjela izdržati protiv daleko moćnijeg protivnika. Danas, osamdeset godina kasnije, “sisu” se prepoznaje na košarkaškom parketu.

No, postoji i dublje objašnjenje: vojnička disciplina. Finska je jedna od rijetkih evropskih zemalja u kojoj je služenje vojnog roka i dalje obavezno za sve muškarce od 18. do 30. godine. Traje od šest do dvanaest mjeseci i ne pravi razliku između studenata, radnika ili profesionalnih sportista.

Brojni finski reprezentativci su prošli kroz tu školu života i iz nje su ponijeli mnogo više od znanja o vojnoj taktici. Naučili su kolektivnu disciplinu, spremnost na žrtvu i sposobnost da izdrže napore koji daleko prevazilaze košarkaško igralište. To nije simbolična obaveza, radi se o ozbiljnom vojnom treningu koji uključuje fizičke napore, marševe, gađanja i vježbe preživljavanja.

Zbog geopolitičkog položaja, obavezu se ne dovodi u pitanje. Finska dijeli više od 1.000 kilometara granice s Rusijom, a nakon ulaska u NATO 2023. godine, vojna spremnost dobila je još veći značaj. U toj atmosferi odbrane i discipline odrastaju i mladi košarkaši.

Za njih, služenje vojnog roka nije prepreka, nego dodatni sloj karaktera. Naučeni da nose oružje i spavaju na zemlji, lakše podnose napor produžetaka i pritisak publike.

Najbolji primjer je Lauri Markkanen, krilni centar visok 213 cm, najveći finski talent u historiji košarke. Nakon briljantne NBA sezone 2022/23. u Utah Jazzu, kada je bilježio 25 poena u prosjeku, Markkanen se vratio kući da ispuni vojnu obavezu.

Stacioniran u Helsinkiju, radio je izviđačke zadatke, učio taktiku hitnih intervencija i dijelio vojnički život sa svojim vršnjacima. Naravno, vojska mu je osigurala posebne uslove za trening, ali ne i poštedu. “Obavezno je i svi to radimo, ali osjećamo ponos. To nas čini jednakima”, rekao je tada Markkanen.

Vojska je čak morala nabaviti krevet posebno napravljen za njegovu visinu. Ovaj detalj, iako simpatičan, govori mnogo o finskom odnosu prema sportistima: niko nije izuzet, ali se svima pomaže da svoje obaveze obave najbolje moguće.

Takvo iskustvo očvrsnulo je generaciju finskih košarkaša koji su spremni da igraju izvan svojih granica. Oni koji su navikli na blatne rovove i vojničke vježbe, lakše podnose pritisak pune arene i dramatičnih završnica. I možda je upravo tu ključ iznenađenja protiv Srbije, Finci su se borili za svaku loptu kao da im život zavisi od nje.

Iza finskog čuda stoji i trener Henrik Dettmann, čovjek koji je na klupi “vukova” od 2004. godine, uz kraće prekide. Njegova filozofija je jednostavna: tim je uvijek važniji od pojedinca. Dettmann je karijeru gradio u Njemačkoj, gdje je bio selektor generacije koja je 2002. osvojila svjetsku bronzu s Dirk Nowitzkim. U Finskoj je razvio sličan model, izgradnju identiteta i zajedništva. U njegovom sistemu, vojska i “sisu” nisu prepreke, nego oslonac. On je bio taj koji je spojio nacionalnu disciplinu i košarkašku taktiku u jedinstven stil igre.

Finska košarkaška federacija osnovana je 1939. godine, ali decenijama je zemlja bila daleko od svjetskih centara. Njihov prvi nastup na Eurobasketu bio je 1939, a najbolje mjesto dugo je bilo 11. Prekretnica je stigla s Markkanenom i nekoliko njegovih savremenika koji su otvorili vrata NBA lige i evropskih klubova. Prije njega, tek su rijetki Finci igrali van domovine. Danas, mladi košarkaši iz Helsinkija i Tampera sanjaju o američkim parketima.

Fenomen vojske i sporta nije specifičan samo za Finsku. U Izraelu, također s obaveznim vojnim rokom, brojni sportisti su morali uskladiti karijeru sa služenjem u uniformi. U Južnoj Koreji, vojna obaveza često odlučuje o sudbinama sportista, poznato je da samo osvajanje medalje na Olimpijadi može donijeti izuzeće od službe.

Ali finski model je poseban jer kombinuje vojnu dužnost s modernim sportskim programima. U vojnim bazama postoje teretane, sale i stručnjaci koji brinu da sportisti ne gube ritam treninga. Time vojska ne gasi, nego jača njihove karijere.

Pobjeda nad Srbijom nije samo senzacija, nego i najava da evropska košarka ulazi u novu eru. Finska, zajedno s Gruzijom, postaje simbol promjena i dokaz da se uz disciplinu, zajedništvo i vjeru u sisu može rušiti i najveće. Ako je Markkanenova generacija mogla iz kasarne doći do trijumfa nad jednim od najvećih favorita Eurobasketa, ostaje pitanje: dokle zapravo može ići ova finska revolucija? Jedno je sigurno, njihovi rivali više ih neće potcjenjivati.