Već tri dana Dražen Čučić, Miroslav Dudić-Lovrić, Mirsad Softić i Duško Štrbac trče ka Potočarima. Ukupno će istrćati 227 kilometara

Povodom obilježavanja 30. godišnjice Genocida u Srebrenici, Vijeće bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba organizira XIV. Ultramaraton Vukovar – Srebrenica, koji se trči od šestog do 10. jula 2025. godine. Ovaj ultramaraton već četrnaestu godinu zaredom povezuje dva grada simbola stradanja – Vukovar i Srebrenicu. 

Kako navode organizatori, cilj ove memorijalne trke jeste da se oda počast svim žrtvama rata, s posebnim naglaskom na zločin u Vukovaru i Genocid u Srebrenici, ali i da se ukaže na urgentnu potrebu rješavanja pitanja nestalih osoba, koje i dalje opterećuje brojne porodice. Povezivanjem ova dva grada, ultramaraton postaje most sjećanja i poziv na odgovornost, ali i platforma za kulturu mira i suživota.

„Ovim ultramaratonom ne trčimo samo kilometre, već trčimo za istinu, pravdu i dostojanstvo svih žrtava. Trčimo da bismo podsjetili svijet da zaborav nije opcija, da su žrtve zločina i genocida urezane u kolektivno pamćenje našeg naroda i čovječanstva“, poručuju iz Vijeća bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba.

Već tri dana Dražen Čučić, Miroslav Dudić-Lovrić, Mirsad Softić i Duško Štrbac trče ka Potočarima. Maratonci su istrčali prvu etapu, od Memorijalnog centra Ovčara, preko Vukovara do Vinkovaca. U ponedjeljak, sedmog jula, od pet ujutro trčali su od Vinkovaca do Gunje. Trećeg dana, u utorak osmog jula, trčali su od Gunje do Janje. Za danas je planirano da trče od Janje do Zvornika. Konačno, u četvrtak, desetog jula, trčat će od Zvornika do Srebrenice I tada se i očekuje njihov dolazak u Potočare. Ukupno će istrćati 227 kilometara.

Ko su ultra-maratonci koji trče od Ovčare do Potočara? Danas predstavljamo prvu dvojicu od njih.

Dražen Čučić iz Osijeka već dvanaestu godinu zaredom učestvuje u Ultramaratonu mira, koji povezuje Vukovar i Srebrenicu. Za njega maraton nije samo sportski izazov, već, kako sam kaže, njegov lični životni poziv. Na pitanje šta ga to godinama motivira da trči ovu zahtjevnu dionicu, Čučiš odgovara bez zadrške: “Motivaciju, nažalost, nije teško pronaći. Ona je sadržana u svim onim ljudskim žrtvama koje, iako ih nikada nisam lično upoznao, osjećam kao da ih poznajem. Suosjećam s civilima koji su izgubili život u ratovima na prostoru bivše Jugoslavije – bez obzira na njihovu nacionalnost. Bili oni Bošnjaci, Srbi ili Hrvati, meni kao čovjeku i roditelju izuzetno mnogo znači da se svake godine ponovo pošalje poruka mira.”

Za njega i njegov tim trkača, kaže, ovaj ultramaraton je mnogo više od fizičke aktivnosti. “To nije samo utrka. To je moj lični životni poziv – da mlađim generacijama pošaljemo poruku da se Srebrenica i Vukovar nikada ne smiju zaboraviti. Ne možemo vratiti izgubljene živote, ali možemo iz godine u godinu vraćati sjećanje na njih. Oni zaslužuju svaki naš korak i svaku kap znoja na ovom putu. Svaku suzu poklanjam njima.”

Iako se imena Vukovara i Srebrenice često vežu uz tugu, patnju i smrt, Čučiš ističe kako je u ovom putovanju pronašao i novu dimenziju tih mjesta.

“Zadnjih godina ih počinjem doživljavati i kao simbole jednakosti, tolerancije, međusobnog poštovanja i pravde. Simbole jednakih mogućnosti i nade za bolji život generacija koje dolaze”, kazao je poručivši: “Moja poruka budućim generacijama je: razmišljajte svojom glavom. Budite svoji. Ne podliježite utjecajima političkih elita koje ne zaslužuju to ime. Gradite svoj put i ne zaboravite žrtve koje su dale živote da bismo danas mogli govoriti o miru.”

Duško Štrbac iz Zagreba, 66-godišnji ratni vojni invalid i iskusni maratonac, već 26 godina trči za sjećanje, za pomirenje i za mir. Jedan je od pokretača i stubova Ultramaratona mira, koji već četrnaest godina povezuje Vukovar i Srebrenicu. “Do sada sam pretrčao više od 86 hiljada kilometara. Organizator sam brojnih memorijalnih trka, i prije 15–16 godina rodila mi se ideja: da spojimo Vukovar i Srebrenicu, dva najveća stratišta nakon Drugog svjetskog rata, i da trčimo za civilne žrtve – bez obzira s koje strane dolazile. Kao sportaši, željeli smo pružiti ruku pomirenja i suživota,” prisjeća se Štrbac.

Ideju je, kaže, prenio tadašnjem predsjedniku Vijeća bošnjačke nacionalne manjige Grada Zagreba, nakon preporuke jednog poznanika Bošnjaka. “Na sreću, prihvatili su projekt, i evo već četrnaest godina ga uspješno realiziramo.”

Za Štrpca, motivacija je od početka bila duboko lična. “Počeo sam trčati nakon rata. Htio sam istrčati ultramaraton Zagreb–Pakrac, dužine 120 kilometara, u čast svog brata koji je poginuo u Domovinskom ratu. Trčao sam tada za poginule branitelje. Ali, uvijek me boljelo pitanje nevinih civilnih žrtava. Mi smo, kao vojnici, imali oružje, bili smo obučeni. Ali civili… ginuli su samo zato što su druge vjere, druge boje, drugog imena.”

Za njega, maraton Vukovar–Srebrenica bio je i ostao “točka na i”. Kako sam kaže, trči za sve civile – Bošnjake, Srbe i Hrvate – koji su izgubili živote u ratu, s porukom: nikada više. “Simbolika ovog projekta je jasna. Trčimo za nevine žrtve i pružamo ruku pomirenja. Mojeg brata su ubili Srbi, ali ja ne krivim sve Srbe. U svakom narodu ima kukolja. Oni koji su počinili zločine neka odgovaraju, a mi ostali moramo živjeti zajedno i dijeliti dobro i zlo.”

Pakrac, njegov rodni grad, bio je – i ostao – mjesto miješanog stanovništva. “Zajednički život je moguć i potreban. Suživot je realnost koju moramo graditi, ako želimo budućnost.” Na spomen Vukovara i Srebrenice, kaže, prvo mu na um pada: nepravda, patnja, nevine žrtve. “Nestane cijelo prezime. To je genocid. I zato ponavljam – nikada, nikada da se ne zaboravi, i nikada da se ne ponovi.” Štrbac ima jasnu poruku budućim generacijama: “Morate znati šta se dogodilo. Morate pamtiti. I morate raditi sve da se tako nešto više nikada ne dogodi.”

Ultramaraton se održava pod visokim pokroviteljstvom predsjednika Republike Hrvatske, Zorana Milanovića, članova Predsjedništva Bosne i Hercegovine, Denisa Bećirovića i Željka Komšića, kao i gradonačelnika Grada Zagreba, Tomislava Tomaševića. Ova podrška dodatno potvrđuje važnost koju manifestacija ima ne samo za porodice žrtava, već i za širu društvenu zajednicu u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.