Zakazivanje ključne službe državne sigurnosti u uslovima neposredne ratne opasnosti i agresije nije slučajno, nije i ne može biti posljedica samo loših odluka u kratkom periodu. Dakle, u vrh vlasti i vojnih struktura Irana nisu se uvukli prerušeni Židovi, agenti Mossada, već Iranci, domaći ljudi koji su izvršili najteži zločin protiv države – veleizdaju odavanjem osjetljivih pozicija i odbrambenih planova svoje zemlje neprijatelju

Iako je iranski odgovor na neizazvanu izraelsku agresiju, prema Povelji UN, bio za obične jevrejske državljane Izraela iznenađujući i ulio u njih strah i spoznaju da se u ratu i gine, a za cionistički režim otrežnjujući zbog kojega je trebalo zvati SAD u pomoć za protuzračnu odbranu, razmjer štete u ljudskim žrtvama i razaranju strateške infrastrukture Irana, posebno vrha vojske i nuklearnog programa je za Iran šokantan i potencijalno devastirajući.

Kako bi se kolokvijalno reklo, i ptice na granama su znale da će Izrael izvršiti napad na Iran, unatoč američkim stidljivim migovima da to ne čini, radi nastavka ucjenjivačkih bilateralnih američko-iranskih  pregovora o iranskom nuklearnom programu. Zapravo, američko-iranski pregovori o novom sporazumu jer se SAD iz starog (potpisanog 2015), unilateralno povukao 2018 za vrijeme prve Trumpove administracije, zapali su u slijepu ulicu zbog američkog ničim utemeljenog zahtjeva da Iran obogaćivanje uranijuma potpuno obustavi, što bi zaustavilo i njegov mirnodopski aspekt, a što je u  suprotnosti i sa Poveljom UN i Sporazumom o neširenju nuklearnog naoružanja čiji je Iran potpisnik, a Izrael nije.

Znalo se je da to Izrael, ohrabren godišnjim izvještajem Međunarodne agencije za atomsku energiju koji je ocijenio da Iran otvoreno krši obaveze iz Sporazuma iz kojeg se SAD unilateralno povukao (sic!) i približava proizvodnji kritične mase za izradu nuklearne bombe, shvatio kao zeleno svjetlo za agresiju na Iran, tzv. preventivni udar, s početno deklariranim ciljem onesposobljavanja iranske proizvodnje nuklearnog oružja, kasnije i uništavanjem sposobnosti proizvodnje balističkih projektila dometa iznad 2000 km.

Izraelski javno deklarirani ciljevi ionako se stalno proširuju, pa je ubrzo na dnevni red došla i nasilna promjena režima, za koju se odmah ponudio Reza Pahlevi, sin svoga oca i unuk svoga djeda, koji se drznuo proglasiti iranskim šahom u emigraciji, odakle je pozdravio napad za genocid optužene države na vlastitu zemlju, čekajući da ga ta država ustoliči za kralja nove Perzije. U vazalnom odnosu, dakako, baš poput njegova oca koji je izvršio državni udar protiv vlade Irana 1953 nakon što je izvršena nacionalizacija naftne industrije, Muhammeda Reze koji je na vlast koju je poslije potpuno prigrabio i brutalno zlorabio, došao uz pomoć CIA-e, a za račun anglo-američkih naftnih kompanija. 

Proširenje ciljeva vojne agresije na Iran potpuno je istovjetno proširenju ciljeva agresije na Palestinu, odnosno primarno na Gazu – sa neutralizacije Hamasa na istrebljenje Palestinaca iz Gaze. Sve ovo, baš kao i 1953. uz podršku vazala iz Washingtona i, kako je rekao ratni zločinac Benjamin Netanyahu – najprijateljskijeg američkog predsjednika od Harrya Trumana. Truman je tu dužnost vršio kada je Izrael nasilno i protivno međunarodnom pravu te Planu particije UN proglasio državu na teritoriji znatno većoj od one predviđene Planom, uz prateće etničko čišćenje 800.000 Palestinaca, velik dio njih u Gazu. Te je zločine sponzorirao tadašnji američki predsjednik i sankcija nije bilo, kao što su sljedeći (ali svi) američki predsjednici sponzorirali sve kasnije izraelske zločine i kršenje međunarodnog prava, posebno zloupotrebljavajući zastarjelo pravo veta u Vijeću sigurnosti UN.

Dakle, znali su svi, osim čini se, iranskog vrha koji se desetljećima za ovo pripremao, ali eto, nije znao prepoznati kada će se, iako su i ptice na granama to znale, napad konačno dogoditi.

Izraelu ne ide po planu jer sam to ionako nije u stanju učiniti. No, mnoge izraelske vlade, a ova ultraortodoksna to čini najglasnije, nastojale su SAD uvući u svoje ratove, odnosno realizirati sigurnosne mantre neutralizacije opasnosti kako ih oni vide ili snovide, kako su to učinili i u Iraku i Siriji čijim jugoistokom sada vladaju držeći ga pod okupacijom. No, nikada ranije, osim za Georgea Busha mlađeg koji je pokrenuo rat civilizacija pod egidom rata protiv terorizma, nisu imali takvom intervencionizmu skloniju američku administraciju.

Iako se, izvana čini kako je Izrael izigrao SAD i napao Iran u toku pregovora, naizgled zamoljen da to ne čini, vidna je podijeljenost u američkoj administraciji, a posebno Republikanskoj stranci Donalda Trumpa oko američkog (ne)angažiranja u vojnoj avanturi. No, pomoć Izraelu je neupitna i to je vrlo slaba tačka Irana. Ovladavanje nebom iznad Irana, izraelsko kako tvrdi Netanyahu ili američko kako tvrdi Trump, najopasniji je aspekt izraelske premoći, posebno uz brojnu ali slabu i tehnološki zaostalu protuzračnu odbranu Irana.

Druga, gotovo nevjerojatna slaba tačka je ono spomenuto na početku – izraelsko precizno gađanje i eliminacija vrha iranske vojske i dijela korpusa stručnjaka nuklearnog programa. Izrael je u prethodnim decenijama, opet potpuno protivno međunarodnom pravu i opet bez ikakvih sankcija u pojedinačnim atentatima ubijao vodeće ili one koje je smatrao vodećima, iranske nuklearne stručnjake. No, ovo šta je izvedeno u ovih nekoliko dana je pogubno sa barem dva aspekta.

Prvi je strah, nevjerica i gubitak povjerenja iranskog naroda u vodstvo koje ulazi u rat nedovoljno spremno, čak i na zaštitu, za odbranu vitalnih, pojedinaca na najodgovornijim položajima. Drugi je potpun krah kontraobavještajne službe koja je (pro)pustila izraelske špijune u sam vrh vlasti i vojske, pa čak i revolucionarne garde (to je paralelna manja vojska koja odgovara samo Vođi revolucije i počesto je bolje naoružana i opremljena od regularnih oružanih snaga i ima sva tri roda).

Gotovo da nema vojne sile u svijetu koja se može brzo oporaviti od takvih gubitaka u samo pet prvih dana rata (načelnik generalštaba, načelnik štaba Revolucionarne garde, devet generala, od kojih jedan i načelnik štaba za koordinaciju djelovanja oružanih snaga i garde, ključni nuklearni pregovarač i još desetak stručnjaka). Ne treba zaboraviti – sličnu metodologiju obezglavljivanja vodstva Izrael je primijenio i prema tzv. iranskim proxy (posredničkim) vojskama – Hamas i Hizbullah, čime ih nije uništio, ali jeste na određen period strateški oslabio i izbacio iz trenutne kombinatorike kada je na meti Iran.

Spektakularna ubojstva lidera i komandanata Hamasa i Hizbullaha, čak i na samom iranskom tlu, stvaraju još jedan dojam – onaj o teško pobjedivoj izraelskoj vojnoj sili. No, rezultati ratova koje je Izrael vodio i vodi protiv Hizbullaha, odnosno Hamasa i dalje su mršavi, osim što su doveli do strašnih ljudskih žrtava (genocid nad Palestincima) i ogromnih razaranja, neviđenih od Drugog svjetskog rata. Cionističkog osvajanja, okupacije i administracije u Gazi i Južnom Libanonu naprosto nema. Postoje samo ruševine, i dva miliona ranjenih i poniženih ljudi, bez osnovnih sredstava za preživljavanje, bez vode, hrane, struje, koje još ubijaju na paradi podjele humanitarne pomoći u vlastitoj režiji.

Kao da je to bio stvaran cilj – dehumanizacija, uz punu pasivnost, suzdržanost i podršku dobrog dijela čovječanstva.

Okupacije ima samo u Siriji gdje je na vlast u samo par sedmica doveden bivši ISIL-ov lajtnant, uz očitu suglasnost Irana i Rusije. Izrael nije ostvario niti jedan ratni cilj, pa čak niti onaj sa liste proširenih. Okupirao je dijelove Sirije koje neće dugo držati. Ali, masovno se ubijanje nastavlja, bez ikakve sankcije. Ova ga agresija samo udaljava od pažnje javnosti. Zamorio se svijet i patnjom Palestinaca,

No, vratimo se šoku i nevjerici eliminacije dvadesetak važnih pojedinaca. Prvo pitanje koje su svi postavili jeste – kako je to moguće? Odgovor leži u već pomenutoj neefikasnoj kontraobavještajnoj službi. No, ključno je pitanje zašto je to moguće? Odnosno, koji su razlozi ovakvih veleizdajničkih propusta? Zakazivanje ključne službe državne sigurnosti u uslovima neposredne ratne opasnosti i agresije nije slučajno, nije i ne može biti posljedica samo loših odluka u kratkom periodu. Dakle, u vrh vlasti i vojnih struktura Irana nisu se uvukli prerušeni Židovi, agenti Mossada, već Iranci, domaći ljudi koji su izvršili najteži zločin protiv države – veleizdaju odavanjem osjetljivih pozicija i odbrambenih planova svoje zemlje neprijatelju.

Zašto su to učinili i kolika je mreža takvih veleizdajnika u Iranu? Odgovor na prvo, vrlo vjerovatno daje i odgovor na drugo pitanje.

Pritisnut stalnim i višedesetljetnim sankcijama, nikome drag režim u Iranu koji nastoji održati nezavisnost i vlastiti put u budućnost, došao je u ekonomski nezavidan položaj koji se stalno dalje pogoršava. Povećanje zaduženja, visoka inflacija uzrokuju opće siromašenje stanovništva koje zahvaća i one slojeve odnosno pojedince u birokraciji i u vlasti, na svim nivoima. Režim slabi i počinje tolerirati korupciju kojom prividno zadržava lojalnost građana, a posebno birokracije. Istovremeno, jačanjem korupcije, jača stopa kriminaliteta u zemlji, slabi autoritet vlasti koji se nastoji održati valovima represije, umjesto pokušajima reforme.

Represija kreće odozgo prema dolje, ali u nižim se ešalonima birokracije i policije širi prema građanima bez diskriminacije, za nebitne prekršaje i vrlo je brutalna. Simbolično, tačku infleksije funkcionalnog razvoja Irana, dakle promjenu smjera, odnosno pad funkcijske krivulje, označilo je ubojstvo Mahse Amini u policijskoj stanici tokom interogacije zbog spuštanja dijela hidžaba, onoga na glavi. Dakle, režimu postaje bitnije kako se ispravno nosi hidžab nego kako funkcioniraju ključne poluge društva. Korupcija ulazi i u više sfere, pa i one koje odlučuju o kadroviranju u najosjetljivije sigurnosne sfere. Popuštaju sigurnosne mjere i protokoli, mito postaje zakon i put ka infiltraciji je otvoren. Režim postaje umoran, vlast ostaje jedini motiv. 

To je proces koji traje godinama, u ovom slučaju najmanje deset, od pobjede Mahmuda Ahmedinedžada na predsjedničkim izborima kada su reforme zaustavljene kao odgovor na američko svrstavanje Irana u Osovinu zla, u odmetnute države, nakon što je njegov prethodnik Muhammed Khatami ponudio Dijalog civilizacija. Politička, vojna i sigurnosna elita postaje i korumpirana i zatvorena u sebe i svoje „čuvane“ tvrđave. Kako je korupcijom otvoren put za inflitraciju izraelskih špijuna u najviše ešelone vlasti i vojske, tako je on otvoren i na nižim nivoima, pa je moguće pretpostaviti da je Iran premrežen izraelskim špijunima na svim nivoima koji i funkcioniraju strogo hijerahijski, sve za koji rijal viška (ili koju inflatornu hiljadu rijala ili tomana).

Veleizdaja za mršavu novčanu naknadu. Zapravo je ubijanje vojnog vrha u „strogo čuvanim“ rezidencijama pokazalo od čega, bolje rečeno od koga su on bili strogo čuvani. Od cionista, vidjelo se, nisu.