Značajan dio autobiografije posvećen je terorističkom napadu na džamije u Christchurchu te njenoj reakciji i odgovorima vlade. Podsjetimo, riječ je o terorističkom napadu na dvije džamije u Christchurchu 15. marta 2019. godine, u kojem je ubijeno 51, a ranjeno 40 vjernika

Bivša premijerka Novog Zelanda, Jacinda Ardern, objavila je autobiografiju pod naslovom „A Different Kind of Power“, koja je izašla trećeg juna 2025. godine. Memoari su njena osobna i politička priča, od djetinjstva u malom mormonskom domaćinstvu, preko izvanrednog uspona na premijersku funkciju u 37. godini, do emotivnih trenutaka poput terorističkog napada u Christchurchu i njene suosjećajne reakcije, te odluke da se povuče s dužnosti početkom 2023. godine.

Knjiga se bavi i njenim stilom vođenja u krizi: reakcijom na napad u Christchurchu, donošenjem zabrane poluautomatskog oružja u rekordnih šest dana te pokretanjem globalne inicijative “Christchurch Call” za borbu protiv mržnje na internetu .

Recenzenti ocjenjuju memoare kao emotivne i autentične te povremeno kritiziraju autoricu zbog osobnih refleksija koje zasjenjuju detaljniju političku analizu. Washington Post hvali njen fokus na empatiju, a britki Times pak primjećuje da knjiga obiluje moralnim konstatacijama bez izravnih političkih implikacija.

Značajan dio autobiografije posvećen je terorističkom napadu na džamije u Christchurchu te njenoj reakciji i odgovorima vlade. Podsjetimo, riječ je o terorističkom napadu na dvije džamije u Christchurchu 15. marta 2019. godine, u kojem je ubijeno 51, a ranjeno 40 vjernika.

Od prvih trenutaka saznanja o napadu, Ardern je znala da mora djelovati drukčije. U knjizi otkriva kako je, sjedeći u uredu, zapisala rečenicu koja će obilježiti njezinu reakciju: “They are us” (Oni su mi). Ta jednostavna, ali snažna poruka oblikovala je način na koji će predstaviti državni odgovor – ne kao hladna političarka, već kao suosjećajna liderica.

U jednom od najpotresnijih dijelova knjige opisuje posjet preživjelima i obiteljima žrtava. Pokrivene glave maramom iz poštovanja prema muslimanskoj kulturi, Ardern je sjedila s ožalošćenima, slušala njihove priče, plakala s njima. “To nisu bili samo izrazi sućuti – to je bilo zajedništvo u boli”, piše.

Istodobno, iza kulisa pokrenuta je snažna politička reakcija. Samo šest dana nakon napada, njezina vlada je usvojila zakon o zabrani poluautomatskog oružja. U knjizi navodi kako je bila svjesna da to neće vratiti izgubljene živote, ali da “nije mogla podnijeti pomisao da sve ostane isto kao prije.”

Osim zakonodavnog odgovora, pokrenula je i inicijativu Christchurch Call, globalni savez protiv širenja ekstremističkog nasilnog sadržaja putem interneta. U knjizi opisuje razgovore s čelnicima Facebooka, YouTubea i drugih tehnoloških divova, gdje ih je podsjetila da njihove platforme mogu biti smrtonosne ako se zlo ne kontrolira.

Ardern ne izostavlja ni vlastite unutarnje borbe. Piše o nesanici nakon poroda, moralnoj odgovornosti i stalnoj napetosti između političkog djelovanja i ljudske boli. Ipak, kroz sve stranice progovara njezina temeljna uvjerenost u politiku suosjećanja – onu koja ne počiva na podjelama i strahu, već na vrijednostima zajedništva, empatije i hrabrosti da se odgovori drugačije.

“Nisam željela da Novi Zeland bude poznat po ovom činu zla,” piše Ardern, “već po našem odgovoru na njega.”