Na izložbi u Moskvi prikazan je fragment s rupom za koju se tvrdilo da potječe od metka kojim je diktator okončao život. Ovaj artefakt trebao je konačno ušutkati teorije zavjere, no umjesto toga izazvao je nove kontroverze

Drugi svjetski rat i nacizam ostaju dva najopsežnije dokumentirana događaja u povijesti čovječanstva. Zahvaljujući tehnološkim dostignućima, poput snimanja i fotografiranja, istraživači su uspjeli detaljno zabilježiti razmjere sukoba i zločina nacističkog režima.

Ipak, čak i danas, gotovo osam desetljeća nakon rata, otkrivaju se novi detalji koji dodatno razotkrivaju okrutnost Hitlerova režima. Posebna pažnja u posljednjih nekoliko desetljeća posvećena je pitanju Hitlerove smrti i materijalnim dokazima koji potvrđuju njegov kraj, poput navodnog dijela njegove lobanje.

Istovremeno, uspon ekstremne desnice u Njemačkoj, posebice stranke Alternativa za Njemačku (AfD), baca novo svjetlo na nasljeđe nacizma i izaziva zabrinutost zbog povijesnog revizionizma.

Tridesetog aprila 1945. godine, dok su savezničke snage nadirale prema Berlinu, Adolf Hitler i njegova supruga Eva Braun donijeli su odluku u svom bunkeru. Kako bi izbjegli sudbinu Benita Mussolinija, koji je brutalno ubijen nakon pada Italije, Hitler je progutao kapsulu cijanida i, prema svjedočenjima, upotrijebio pištolj kako bi osigurao svoju smrt. Eva Braun uzela je samo otrov.

Deset minuta kasnije, Hitlerov lični sekretar Martin Bormann i njegov pomoćnik Heinz Linge ušli su u sobu, zamotali tijela i spalili ih prema diktatorovim uputama. Kada su sovjetske snage stigle, pronašle su samo pepeo, što je razbjesnilo Josifa Staljina, koji je sumnjao da je Hitler možda pobjegao.

Ova neizvjesnost potakla je niz teorija zavjere, od navoda da je Hitler pobjegao u Argentinu ili Španiju do još bizarnijih spekulacija. Tek 2000. godine, kada je tada novoizabrani predsjednik Rusije Vladimir Putin skinuo tajnost s dijela arhiva Trećeg Reicha, svijet je dobio priliku vidjeti navodni komad Hitlerove lobanje.

Na izložbi u Moskvi prikazan je fragment s rupom za koju se tvrdilo da potječe od metka kojim je diktator okončao život. Ovaj artefakt trebao je konačno ušutkati teorije zavjere, no umjesto toga izazvao je nove kontroverze.

Godine 2009. istraživač s Univerziteta Connecticut izjavio je da lobanja pripada ženi, a ne Hitleru, što je izazvalo buru reakcija. Ruske vlasti odbacile su ove tvrdnje, tvrdeći da istraživač nije imao pristup originalnim ostacima niti arhivima, koji su pod strogim birokratskim nadzorom.

Konačan odgovor stigao je 2018. godine, zahvaljujući istraživanju francuskog novinara Jean-Christophea Brisarda i stručnjakinje Lane Parshine. Uz pomoć forenzičara Philippea Charliera, oni su proučili zubne proteze pronađene uz lobanju, čuvane u staroj kutiji za diskete u tajnom ruskom arhivu. Usporedbom s radiografijama Hitlerovih zuba iz 1944. godine, dokazali su da lobanja doista pripada diktatoru. Ovaj dokaz konačno je potvrdio da je Hitler mrtav i ugasio većinu teorija zavjere, iako su neke i dalje opstajale u marginama.

Dok su materijalni dokazi poput lobanje pomogli razjasniti Hitlerovu sudbinu, njegovo ideološko nasljeđe i dalje progoni Njemačku. Osamdeset godina nakon njegove smrti, nacizam ostaje osjetljiva tema, a uspon ultradesničarske stranke Alternativa za Njemačku (AfD) dodatno je zakomplicirao odnos njemačkog društva prema prošlosti.

AfD, osnovana 2013. godine, isprva je privlačila birače svojim euroskepticizmom i antiimigracijskim stavovima, no s vremenom je postala sve otvorenija u koketiranju s nacističkim nasljeđem.

Primjeri su brojni. Godine 2019. zastupnici AfD-a napustili su parlament Turingije tokom ceremonije u čast žrtava Holokausta, izazvavši bijes javnosti. Vođa ekstremnog krila stranke, Björn Höcke, 2021. godine završio je govor u Merseburgu sloganom „Sve za Njemačku“, koji je bio poznat kao parola nacističke paravojne formacije SA.

Höcke je također izazvao skandal nazvavši spomenik Holokaustu u Berlinu „spomenikom sramote“ i sugerirajući da Hitlera ne treba smatrati „apsolutno zlim“. Takve izjave, zajedno s povijesnim revizionizmom, poput tvrdnje čelnice AfD-a Alice Weidel da je Hitler bio komunista, izazvale su oštre kritike historičara i političara.

AfD-ov uspjeh na izborima dodatno zabrinjava. Na izborima 2025. godine stranka je osvojila više od 10 miliona glasova (20,8%), nadmašivši socijaldemokrate kancelara Olafa Scholza. Njihov rast potaknut je nezadovoljstvom zbog imigracije, ekonomske nesigurnosti i straha od inflacije – istih faktora koji su 1933. godine pomogli nacistima da dođu na vlast.

Historičar Emmanuel Droit ističe da AfD-ovi političari sistematski potkopavaju konsenzus o nacističkoj prošlosti, relativizirajući ratne zločine i slaveći civilne žrtve Trećeg Reicha.

Njemačko društvo suočilo se s Hitlerovim nasljeđem na različite načine, od strogih zakona protiv nacističke simbolike do umjetničkih djela koja ismijavaju diktatora. Roman Tima Vermesa Er ist wieder da (2012.) i njegova filmska adaptacija iz 2015. godine satirično prikazuju Hitlera koji se budi u savremenom Berlinu. Knjiga je postala bestseler, prodana u više od milion i po primjeraka, jer je provocirala čitatelje da razmisle o privlačnosti autoritarnih figura.

S druge strane, denacifikacija u Njemačkoj bila je selektivna. Mnogi bivši nacisti integrirani su u poslijeratne vlade Zapadne Njemačke, dok je Istočna Njemačka stvarala mit o „antifašističkom raju“ u kojem nacizam navodno nije postojao. Tek od 1960-ih, posebno tokom studentskih protesta 1968. godine, mlađe generacije počele su oštrije kritizirati svoje roditelje i djedove zbog podrške nacizmu.