Carigradski patrijarh svu svoju umnu snagu posvetio je propagandi u korist kršćanskih vjernika, podstiče i širi njihove pobune, ne obzirući se na stavove Carstva. On time pomaže kršćanskim državama, osobito Rusiji i Austriji, da ga slabe, i da ga potiskuju s prostora koje označavaju svojima. Glavni mu je osjećaj mržnja prema islamu i svakoj islamskoj državi. Trudi se da ga slušaju jednako hrišćani i kršćani. Najviše je njegova zasluga što je Rusija postala otvoreni dušmanin ne samo ovog carstva, nego svih muslimana na dunjaluku.

U proljeće, četvrtog dana nakon veselja Kurban-bajrama, u haremluku Osman-kapetana Gradaščevića, začuo se ponovo piskutavi plač novorođenčeta. Rođenju ovog djeteta prethodilo je šest besplodnih godina, vrijeme kad je mlada kaduna, razočarana brakom, osjećala svu težinu otuđenja i osame. Vodila je dugu i upornu borbu da muža ima blizu sebe, da s njim dijeli sve darove života a ne samo postelju. Bunila se u sebi što je samo on roditelj djeci, a ne i ona. Ona ih je rađala, a on odgajao. Uz to, svemu i svakome je poklanjao više pažnje nego njoj. Svo nje[1]no nastojanje da promijeni stanje, bilo je uzaludno i beskorisno. Nikakav napor da od njega načini obazrivog i nježnog muža nije uspijevao.

Osman-beg je ostajao jednako hladan i dalek. Pomišljala je da je takav zato što je ne voli, što nije zadovoljan njome, pa je pokušala razgovarati o tome. On je razgovor zaobišao kazavši kratko: «Da te ne sevdišem, ne bih živio s tobom». Ta hladna riječ, bešćutno kazana, izazvala je u njoj sumorno raspoloženje, koga se sve te godine nije mogla osloboditi. Odatle slabost njenih supružničkih osjećaja. Ni za to beg nije odviše hajao. Najzad je u njoj buknuo otpor: neće više rađati! Podnosi žrtvu, ali ne žali. Vješto je proređivala noći koje je provodila s njim, birajući samo one koje su joj po prirodi stvari odgovarale. Nalazila je dovoljno načina da ne zatrudni. U tome minu tih šest jednoličnih, «praznih» godina. Beg jednog ugodnog akšama sjedeći s njom uz kahvu za mangalom, reče s prizvukom iskrene sjete: «Išćilio sam, hanuma, imati dosta evlada, nu tome ne bi sudbine. Jazuk što si ozaifila». Nju je opaska takla poput igle. Osjetila je u sebi vatrenu plimu. Ipak, pribrano je uzvratila: «Nisam zaifna, beže. Šućur, sve vrijeme sam bila zdrava. I jåko sam. Bolna mi je samo duša». «Od čega?» upitao je on. «Od čežnje», odgovorila je. «Blizu si tvrđave, sablje, puške, šume, srne… svega, samo ne mene. Čeznem za tvojom pažnjom. Bez nje ne osjećam ni ljepotu ni radost, a pod hladnim tijelom i dušek je hladan. Helem, beže, do tebe je, a ne do mene ili do sudbine».

Tako je beg «došao tobe» a za nagradu je dobio ovog sina. Ponosni otac mu je dao ime Husein, kadunu je bogato nagradio i ostao uz njen dušek cijelih pola dana. Ne pamti se kad je duže razgovarao s njom. Pritom se činilo da se unekoliko smekšao i makar na čas pridružio njenom osjećanju osamljenosti i praznine, budući da je i ovaj put «njemu» rodila dijete. Sjećao se njenih sjetnih riječi: «Kod djece – bez djece» i svog tvrdog odgovora: «Rodi curicu pa imadni dijete!» U sebi je priznao da je tada bio nesmotren. Uvrijedio je ženu, a da to ona nije zaslužila. U ovim časovima pokušao je biti drukčiji, htio ju je odobrovoljiti pa i razveseliti. Govorio je da sve što se zbiva dolazi od Boga, mada se vidjelo da ne krije zadovoljstvo što je On «na njegovoj strani». «Sudbina je nama muslimanima namijenila», kazao je, «da živimo poluvojničkim životom a za vojsku trebaju muškarci».

On je inače svaki svoj govor, kako u kući tako i van nje, uvijek svodio na vlastito viđenje stvarnosti i završavao ga riječima o vojsci i ratu. Ponese ljetina – šućur, bit će hrane za vojsku! Rat zaprijeti miru – moja vojska je spremna! Oždrijebila se kobila – ha, evo još jednog konja za vojnika! Utihnu puške i topovi na bojištu – dobro je, odmorit će se ratnici! Pa i kad se negdje rodi žensko, kaže: aferim, evo ko će rađati nove branitelje Bosne!

Dohodili su rođaci i ahbabi, ajani i ulema «na slatku» i evladu stavljali «na čelo» dukate i zlatnike i divili se kući koja se obilno puni zdravom muškom snagom. Činio se šenluk nekoliko dana I veselje trajalo sedmicama, sve do suneta, kada su u pohode dolazili kapetani iz okolnih kapetanija: dobojski, Sinan-kapetan; tešanjski, Hasan II; maglajski, hadži Ibrahim Tahir-kapetan; zatim derventski, Mustafa-beg Begović; te donjotuzlanski, Sulejman-beg Osmanpašić… Dohodili su na čestitanje i čifčije, ali se oni, zbog razlike u staležu, nisu se zadržavali na kućnom slavlju. Sokaci Gradačca su se punili iskićenim konjima, mladim gizdavim jahačima, sjajnim sabljama i puškama… Šenlučilo se do kasnih sati noći.

Ovo burno vrijeme bješe značajno i za sedmogodišnjeg begovića Muharema Gradaščevića. Dječak je doživio krupnu promjenu jer je odvojen od ženske pažnje i njege. Iz haremluka je premješten u selamluk i predat muškarcima na dalje staranje i svestraniji odgoj. Trebalo je da počne slušati predavanja iz vjeronauke i historije islama, učiti da čita i piše, da šire upoznaje kulturu svog naroda, ali i ljudi izvana, obrazovanih došljaka, koji su nešto značili u Bosni. Učitelji su mu bili isti alimi i šejhovi koji su podučavali njegovu stariju braću. Na taj način je stupio na put kojim su već kretali Murat i Osman.

Prvih dana na novom mjestu osjećao se posve nesigurno i osamljeno. Mada je smješten u odaju gdje su mu stanovala braća, nije mu bilo prijatno budući da ni jedan od njih nije pokazao da se raduje što je i on tu. Ponijeli su se suzdržano, hladno, bez ijedne prijatne riječi. Samo rukom su mu pokazali dio odaje koji mu pripa[1]da i stvari koje će koristiti. Očito su, kao stariji, podcijenili njegovo iskustvo, malo i slabo, i svojim oholim držanjem mu pokazali kako im nije ravan. Još su mu se i nasmijali. Vidjeli su da misli kako se i ovdje može zabavljati na dotadašnji način jer je donio hrpu koje[1]kakvih igračaka i stao ih smještati u police dolafa. Nije razumio taj njihov smijeh pa se osjetio uvrijeđenim.

– Jesi li donio i cuclu? – šeretski je upitao Murat.

Mjesto odgovora, pogledao je obojicu braće i upitao:

– Gdje su vaše igračke?

– Eno ih – rekao je Murat i rukom pokazao komade oružja obješene na zidu te na knjige smještene na policama. – Ovo nije mjesto za sitnice koje si donio.

– Zašto? – upitao je.

U razgovor se umiješao i Osman.

– Zato što ćeš ih već sutra zaboraviti. Imat ćeš toliko posla, svaki tren, da ćeš jedva čekati noć pa da se spustiš na dušek.

Ovim nije ni naslutio koliko je uplašio Muharema. Već prve noći stariju braću je probudilo jecanje. Murat je zapalio mům koji je držao na peštahti pored sebe i razgledao odaju. Muharem je sjedio na svom dušeku sklupčan u grudu, s glavom među koljenima, i tiho ali gorko plakao. Plač mu je popraćen uzda[1]sima. Braća su pomislila da je bolestan pa su mu odmah prišla. Na pitanje šta mu je, dječak je odgovorio:

– Neću da budem ovdje. Hoću da se vratim hami.

– Ne mereš – kazao je Murat – nismo ni mi mogli. Ne da aba.

– Ovdje ćeš prije postati muškarac – kazao je Osman.

– Neću da budem muškarac – uzvratio je uzbuđeni Muharem jednako plačno. – Briga me!

– Bit ćeš i asker – dodao je Murat.

– Ne želim biti asker – branio se dječak.

– Svaki muškarac bude asker – tvrdo je kazao Murat.

Dječak je ostao neutješen. Njegova braća su pokušavala da ga umire blažim riječima. Progovorila je iz njih samilost i želja da po[1]mognu slabijem bratu. Utjehu je završio Murat kazavši:

– Sad ti je teško, Muhareme, nu neće vazda biti. Ovo bude i projde. I mi smo plakali prvog dana, ali od tada više nismo. Kažem ti: sad plačeš, nu nećeš nikada više.

Proljeće je već u svojim prvim mjesecima navijestilo lošu godinu, budući da su prvo poplave a zatim suše, uništile usjeve i voće te su se ljudi više uplašili gladi nego rata. Još je bilo strašnije što su neki vi[1]dovnjaci predskazivali nerodnim i nekoliko narednih godina. Za ovu jesen sud je zamolio valiju da otvori pašalučke ambare te da iz njih siromašnom svijetu proda žito jeftino. Valija se odazvao ovoj molbi.

***

Kapetan Gradaščević nije očekivao da će baš ove godine u pašaluku biti velikih nemira ili buna, barem ne onakvih kao što su u beogradskom, pa je više pažnje dao na gospodarstvo. Imao je u kapetaniji dosta nenaseljenih krajeva, neobrađenih polja, praznih pasišta i nekorištenih šuma. Ljudi bi, da se dosele ovamo, mogli zadovoljno živjeti. Zemlja je dugo čekala ratare i stočare a njih među Bošnjacima muslimanima nije mogao naći. Oni su se bavili zanatima i trgovinom i stoga živjeli u kasabama i gradovima, gdje je čaršija bila mjesto njihove egzistencije.

On nikada, poput nekih drugih ratnih pobjednika, nije zarobljenike dovodio da mu rade na zemlji, jer nije vjerovao da bi mu takvi podanici bili vjerni i iskreni, da bi pošteno obrađivali njive. Nije mamio ni ljude s čifluka drugih kapetanija da se ne bi zamjerio čifluk-sahibijama. Stoga je slao svoje povjerenike, najčešće subaše, da traže bezemljaše i siromahe u krajevima gdje se teško živi, ljude kojima neće biti žao napustiti to što nemaju pa doći ovamo gdje će imati. Tako su počele doseljavati desetine i stotine porodica iz Like, Banije, Hercegovine… Neki kapetani i ajani, da bi se brže okoristili i ojačali svoje posjede, išli su preko granice i vrbovali tamošnje kršćansko stanovništvo pa ga naseljavali na svoja pusta područja. Ova hajka za dobitak radne snage osobito se pojačala nakon Dubičkog rata i Svištovskog mira. Ovi bogati Bošnjaci su useljenicima na svoja imanja lahko obezbjeđivali sudske potvrde o pravu vlasništva na zemlju te su je oni koristili kao slobodni seljaci.

I kapetan Gradaščević je imao takvih doseljenika, katolika, najviše duž obale Save, koji su prešli s terena Austrije, najviše iz Slavonije. Osman-begova kapetanija, kao i cijela sjeveroistočna Bosna, naseljavala se na još jedan način. Nakod Dubičkog rata mnogi pravoslavci iz zagraničnih područja zapadne Bosne sami su se kretali ka plodnim ravnicama Bosanskog pašaluka, gdje je bilo i više i bolje zemlje i, uz to, porezi na nju su bili mnogo manji nego u Austriji. Doseljenike, jednako pravoslavce i katolike, privlačilo je bosansko tlo i zbog toga što im je turski zakon išao naruku. Uz potpunu fizičku i imovinsku zaštitu na svojim imanjima bjehu oslobođeni služenja vojske i učešća u ratu. Nisu bili obavezni ratovati za sultana.

– Samo mi moramo čuvati vatan – rekao je jednom na sijelu kapetanov nezadovoljni brat Derviš-beg kad se o tome vodila riječ.

– He – ironično je potvrdio kapetan – muslimanska država, pa nek je muslimani i čuvaju!

– Reci nam, Osmane – zatražio je Mustaj-beg, drugi kapetanov brat – zašto i ti objeručke prihvataš kršćane, bilesi ih zoveš? Nisu svi Bošnjaci.

– Ne moraju ni biti – odgovorio je on. – Ako su marljivi, poštuju nam zakon i vole ovu zemlju kao i mi, svejedno je koje su vjere.

– Nu njih baš vjera razdvaja od nas. Bilesi ih i udaljava, pa još i okreće protiv nas.

– To čini carigradski patrijarh. Svu svoju umnu snagu posvetio je propagandi u korist kršćanskih vjernika, podstiče i širi njihove pobune, ne obzirući se na stavove Carstva. On time pomaže kršćanskim državama, osobito Rusiji i Austriji, da ga slabe, i da ga potiskuju s prostora koje označavaju svojima. Glavni mu je osjećaj mržnja prema islamu i svakoj islamskoj državi. Trudi se da ga slušaju jednako hrišćani i kršćani. Najviše je njegova zasluga što je Rusija postala otvoreni dušmanin ne samo ovog carstva, nego svih muslimana na dunjaluku.

– Da l’ je kader obrlatiti naše pravoslavce i katolike, naše ro[1]đene Bošnjake, pa ih navesti da nas se odreknu, bilesi da nas i mrze kao što to on čini?

– Hairom, zasad nema takvu snagu, jer se svi osjećamo Boš[1]njacima, a kako će biti odsele, samo Allah zna.

– Dina ti, Osmane – ponovo se javio Derviš-beg – kaži po duši gledaš li jednako svakog Bošnjaka, bio musliman, pravoslavac, katolik, firaun?…

– Gledam, brate. Ne samo da gledam, nego svakom pomažem kao brat bratu.

– Šta ćeš činiti ako zatraže da prave crkvu, manastir…?

– Tražili su i već sam dao izun.

– Dao?! – izvalio je beg oči. – Ne mereš ga ti dati. Izun daje sultan!

– U vatanu gdje sam rođen i zemlji na kojoj živim, ja sam gospodar – uzvratio je kapetan.

– Tebi, ašićare, ni sadašnji padišah nije po ćeifu?

– Nije, nu iz drugog razloga. Kao insana ga cijenim. Razborit je, mudar, Carstvo mu je na srcu… Ne smeta mi mnogo ni to što begeniše Francuze jer i to čini išćileći da slijedom evropske kulture i uzimanjem njenih adeta napravi kod sebe promjene u nizamu i  finansijama. On bi da i sebi pribavi snagu i slavu ranijih sultana. Nakana mu valja, nu stiče protivnike u vlastitoj ordiji. Janjičari tamo neće ni da čuju za promjene, barem ne za sve. Zasad podnose prisustvo francuskih oficira, šuteći gledaju kako prave vojarne i spremišta oružja i džebhane po svom tabijatu, kako uče regrute novim vojnim vještinama… Belaj će nastati kad sultan objavi prve propise o nizami-džedidu, a to se sprema učiniti upravo u ovo vrijeme.

– Zašto njegovim janjičarima smeta što bi bili nizami-džedid?

– To je opća vojna obaveza, to je redovna vojska, u koju ulaze svi, dobrovoljci raznih vjera, a janjičari bi se rasuli i ostali bez dosa[1]dašnjih privilegija. Selim se igra s vatrom – dohakat će mu!

– Peke. A sevep čega ga ti ne begenišeš?

– To što nas Bošnjake benda kao obične sluge, podanike koji su dužni da ga bezuslovno slušaju. Naređuje da čuvamo granicu kao da je njegova, a ne naša, na način koji je njegov, a ne naš. Da ne stvaramo i svoju vlast, ne bismo imali ni ovo što imamo. Svoje janjičare more zamijeniti, svejedno nam je, nu nas ne mere. Mi ovdje živimo po svome. Nikada niko drugi neće odlučivati o našim životima, našem porijeklu i imenu.