Život Mirele Delibegović svjedočanstvo je o otpornosti, hrabrosti i težnji za boljim sutra. Rođena u Bosni i Hercegovini, izbjegla je iz užasa rata kao tinejdžerka, izbjegavajući srpske snajpere i granate kako bi stigla do Škotske. Danas, s 47 godina, nosi prestižnu titulu Regius Chair of Physiology na Univerzitetu u Aberdeenu—počast koju joj je dodijelio sam kralj Charles—čineći je prvim ženskim i trenutno jedinim nositeljem te titule u Velikoj Britaniji.
Njena priča počinje u Tuzli, gdje je rat 1992. prekinuo njezino idilično djetinjstvo. Prije Agresije uživala je u ljetima na hrvatskoj obali, igrala košarku i živjela u zajednici gdje se vjerske razlike nisu primjećivale. No, kada je počela Agresija u proljeće 1992. godine, njezin otac je zatočen a sestra je bila na studijama u Edinburghu. Mirela je ostala s majkom, podnoseći granatiranje i glad.
Primirje 1994. godine je donijelo krhku nadu, ali iznenadno granatiranje Tuzle—gdje je zamalo poginula—uvjerilo ju je da ode. S 17 godina, uz majčin blagoslov i uslov da ima sve petice, nekako se našla u kamionu za Hrvatsku. Putovanje je bilo opasno: vožnja bez svjetla zbog snajpera, prelazak klimavih mostova i susret sa srpskim trupama na granici. Sama, odlučila se ne vratiti unatoč strahu. “Sve u meni htjelo se vratiti majci, ali nešto me natjeralo da ostanem,” prisjeća se u intervjuu koji je ovih dana sa njom napravio škotski The Press and Journal iz Aberdeena.
Nakon mučne noći stigla je do britanske ambasade u Zagrebu, odatle dolondonskog Heathrowa i ponovo se srela sa sestrom u Edinburghu. S mršavih 52 kg, jedva prepoznatljiva, bila je presretna što je u Velikoj Britaniji—mjestu iz snova inspiriranom Monty Pythonom i Crnom Gujom. Škotska ju je toplo prihvatila, završila je školu i upisala biomedicinske nauke na Univerzitetu u Edinburghu.
Nakon masakra na tuzlanskoj Kapiji, majka je od nje tražila da ostane u Velikoj Britaniji. Mirelina akademska karijera nastavila se strašću prema istraživanju bolesti dijabetesa. Nakon rada u SmithKline Beechamu, doktorirala je na Univerzitetu Dundee, gdje je upoznala supruga. Zajedno su radili postdoktorska istraživanja na Harvardu prije povratka u Škotsku 2007. godine, privučeni pozicijama u Aberdeenu.
Danas, majka dvoje djece—13 i 17 godina—Mirela se čudi svom bijegu. “Moj sin je istih godina kao ja kad sam sama prolazila planine. Ne mogu zamisliti da on to proživi.” Njezin rad u Aberdeenu fokusiran je na dijabetes i srčane bolesti, s ciljem razvoja ranih dijagnostičkih testova. “Ako bismo mogli otkriti rizik od dijabetesa tipa 1 prije simptoma—kao test na Covid—to bi bilo nevjerovatno,” kaže. S projekcijom da će do 2030. dijabetes pogoditi 765 miliona ljudi, njena istraživanja su veoma važna.
Imenovanje za Regius Chair u julu 2023. kruna je njenog uspjeha, no prošlost je dalje progoni zato snažno podržava Beyond Srebrenica, škotsku dobrotvornu organizaciju koja educira mlade o ratu, naglašavajući važnost sjećanja i opasnost od negiranja.
