Stadion Vallecas, kultni dom Rayo Vallecana i bastion madridske radničke klase, službeno je zatvoren odlukom lokalnih vlasti zbog dramatičnog zapuštanja i opasnih sigurnosnih propusta. Dok se uprava kluba i regionalna vlada međusobno optužuju i obračunavaju putem policijskih prijava, navijači i zajednica ponovo brane simbol svog identiteta, mjesto koje u svojim temeljenima čuva sjećanje na frankistički logor, a na tribinama nepokolebljivu tradiciju antifašizma, solidarnosti i otpora

Sudbina stadiona Vallecas u potpunoj je neizvjesnosti nakon što su ga pokrajinske vlasti Madrida službeno zatvorile za upotrebu. Obustava koncesije i zatvaranje stadiona na kojem decenijama igra Rayo Vallecano uslijedili su nakon inspekcijske revizije koja je otkrila “ozbiljne sigurnosne propuste”, uključujući direktan rizik od požara i opasne sanitarne uslove u kojima se objekat nalazi. Pokrajinski ministar kulture i sporta Mariano de Paco poručio je da klub mora tražiti alternativni stadion za odigravanje utakmica na početku sezone, optuživši predsjednika cluba Raúla Martína Presu da opstrukcijama i dugogodišnjim nemarom uništava ugled kluba i samog stadiona.

Ipak, za radničku četvrt Vallecas, sukob s vlastima nije novost. U dijelu Madrida koji decenijama nosi status nepokolebljivog bastiona antifašizma i otpora mainstream politici, stadion nije samo sportska arena nego poligon za iskazivanje etičkih stavova i klasne solidarnosti. Ta jedinstvena simbioza kluba i njegove navijačke baze najslikovitije se ogleda u odnosu prema globalnim političkim pitanjima. Podrška narodu Palestine u Vallecasu nije prolazni trend niti estetski dodatak ultra-grupe Bukaneros, već strateški dio identiteta.

Za razliku od ostatka evropskog fudbala koji pod pritiskom UEFA-inih pravila o navodnoj apolitičnosti sankcioniše slične poruke, navijači Raya na svakom meču podsjećaju na ono što nazivaju saučesništvom Zapada u stradanju civila u Gazi, naročito u trenutku kada administracija Donalda Trumpa iznova prekraja mapu Bliskog istoka. Potezi poput onog napadača Iliasa Akhomacha, koji je postavio palestinsku zastavu na centar terena, u Vallecasu se ne posmatraju kao izolovani incidenti, već kao prirodan nastavak klupske kulture. Za navijače Raya, borba za samoopredjeljenje Palestine i otpor desničarskom radikalizmu potpuno su izjednačeni s borbom za dostojanstvo radničke klase u samom Madridu.

U takvom okruženju, kroz istoriju kluba, svoje mjesto našli su i bosanskohercegovački nogometaši. Najdublji trag ostavio je Elvir Bolić, koji je u periodu od 2000. do 2003. godine bio predvodnik napada i ljubimac publike. Bolić je u svim zvaničnim takmičenjima upisao 116 nastupa i postigao 29 golova. U španskoj La Ligi zabilježio je 98 mečeva uz 22 pogotka, dok je u Kupu kralja nastupio osam puta. Posebno poglavlje Bolićeve ere bio je historijski pohod u UEFA Kupu u sezoni 2000/01, kada je sa sedam pogodaka u 10 utakmica predvodio Rayo sve do četvrtfinala.

Osim Bolića, dres sa crvenom dijagonalom nosio je i Elvir Baljić, koji je u drugom dijelu sezone 2001/02 stigao na posudbu iz Real Madrida, odigravši 11 utakmica i postigavši jedan gol u prvenstvenom okršaju protiv Espanyola. Član kluba u prvoj polovini iste sezone bio je i Emir Granov, koji je u Madrid stigao iz mađarskog Újpesta, ali usljed izuzetno jake konkurencije u napadu nije upisao zvanični debi u La Ligi.

Najmračnija i decenijama prešućivana tajna stadiona u ulici Payaso Fofó ne veže se za prvoligaške bodove ili transfer politiku, već za same temelje objekta. Prije nego što je Rayo Vallecano uopće počeo igrati na ovom mjestu 1952. godine, prostor današnjeg stadiona bio je zloglasni koncentracioni logor pod upravom režima Francisca Franca. Nakon završetka Španskog građanskog rata u aprilu 1939. godine, pobjedničke snage pretvorile su sportski teren u improvizirani logor na otvorenom kroz koji je za svega osam dana prošlo više od 20.000 republičkih zarobljenika.

Glad, ekstremna hladnoća i bolesti pretvorili su to mjesto u pakao. Preživjeli svjedoci i istraživači, predvođeni lokalnim bibliotekarom Juanom Jiménezom Manchom, trenutno prikupljaju svjedočanstva potomaka za knjigu koja bi trebala biti objavljena početkom 2027. godine. Svjedočanstva govore o ljudima koji su umirali u snu, ali i onima koji su od potpune iscrpljenosti padali mrtvi dok su stajali na nogama.

Nakon rasformiranja logora uslijedile su decenije tišine. Režim nije ostavio nikakve zvanične registre, ali je sjećanje ostalo u porodicama stradalih. Zanimljivo je da su mnogi bivši zatočenici, usprkos traumama, godinama kasnije postali strastveni navijači Rayo Vallecana, iako je odnos prema samom objektu ostao duboko ambivalentan. Dokumentirani su slučajevi bivših logoraša koji tokom dolaska na utakmice nikada nisu htjeli proći kroz glavni ulaz s južne strane stadiona, jer je to bila ista ona kapija kroz koju su 1939. godine uvedeni kao ratni zarobljenici.

Drugi su odbijali bilo kakav povratak na stadion, čak i povodom velikih političkih skupova tokom demokratske tranzicije kasnih sedamdesetih godina, u vrijeme kada je klub ostvarivao svoj prvi historijski plasman u elitni rang španskog fudbala.