Preciznost i profesionalnost prijedorskog genocida 1992. godine najbolje je dočarao član opštinskog Kriznog štaba, optuženik Međunarodnog krivičnog tribunala za područje bivše Jugoslavije Simo Drljača: „Kod nji’ovi’ džamija ne možete samo uništiti minarete. Morate uzdrmati i fundamente, jer će to da znači da ne mogu napraviti novu. Ako to učinite, sami će željeti ići. Otići će sami.“

Prijedor, sa više od 3.200 civilnih žrtava agresije i genocida i više od 60 do sada otkrivenih masovnih grobnica, prvi je grad u kojem je sistematski isplaniran i proveden genocid protiv Bošnjaka i Hrvata. Prijedor je, po broju do sada osuđenih i optuženih pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (njih preko 30), grad zločinaca. Kako reče Ed Vulliamy (britanski novinar koji je 5. augusta 1992. sa kolegicom Penny Marshall otkrio prijedorske logore): „Prijedor je, nakon Srebrenice, najplodonosnije polje smrti bosanskog rata“.

Prijedor je grad genocida jer je juna 2004. godine, u odluci protiv Slobodana Miloševića, Međunarodni krivični tribunal za područje bivše Jugoslavije zločine u Prijedoru okarakterisao kao genocid.

Preciznost i profesionalnost prijedorskog genocida 1992. godine najbolje je dočarao član opštinskog Kriznog štaba, optuženik Međunarodnog krivičnog tribunala za područje bivše Jugoslavije Simo Drljača: „Kod nji’ovi’ džamija ne možete samo uništiti minarete. Morate uzdrmati i fundamente, jer će to da znači da ne mogu napraviti novu. Ako to učinite, sami će željeti ići. Otići će sami.“

U podržavanju projekta stvaranja Velike Srbije, koja je iz teorije počela prelaziti u stvarnost nakon izbora 1990, SDS je brzo počela osnivati zasebne strukture vlasti. U Prijedoru je SDS, prema uputama centralne komande SDS-a, potajno osnovala odvojenu srpsku skupštinu, čiji je prvi predsjednik bio zamjenik predsjednika zvanične skupštine općine, kao i odvojenu miliciju i jedinicu službe bezbjednosti, koje su bile u bliskoj vezi sa srpskim funkcionerima izvan općine. To se dogodilo oko šest mjeseci prije preuzimanja grada Prijedora, a njihovo postojanje skrivano je od ne-Srba.

Planiranje preuzimanja, koje je obuhvatalo i osnivanje srpskog Sekretarijata unutrašnjih poslova (SUP), odvijalo se u kasarni u Prijedoru uz učešće svih zaposlenih Srba iz legitimnog SUP-a u Prijedoru. U ovu pripremu uključeno je i neovlašteno vraćanje nezakonitog oružja zaplijenjenog od Srba i pomaganje srpske vojske u zaobilaženju kontrole pri ulasku u kasarnu u Prijedoru. Veza između zasebnih srpskih struktura vlasti u Prijedoru i onih izvan Prijedora postala je očita kada se srpska skupština u Prijedoru priključila Autonomnoj regiji Krajina, dijelu Republike Srpske koji je SDS smatrala dijelom buduće „nove Jugoslavije“.

Srpsko rukovodstvo kasnije je priznalo da je preuzimanje unaprijed planirano i da je predstavljalo dio koordinirane akcije. Otprilike godinu dana kasnije, načelnik milicije je u razgovoru za Kozarski vjesnik izjavio da je milicija „blisko sarađivala“ sa vojskom i političarima, te da je primao upute iz štaba milicije u Banjoj Luci i iz Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske, jer je to bila združena akcija političara, milicije i vojnih vlasti.

Dana 30. aprila 1992. godine, SDS je bez prolijevanja krvi zauzela grad Prijedor, uz pomoć vojnih i policijskih snaga. Samo preuzimanje izvršeno je u ranim jutarnjim satima, kada su naoružani Srbi zauzeli položaje na kontrolnim punktovima po cijelom Prijedoru, sa vojnicima i snajperistima na krovovima glavnih zgrada. Vojni položaji vidjeli su se po cijelom gradu, a srpska zastava sa četiri ćirilična slova „S“ vijorila se na zgradi općine. Vojnici JNA, u raznolikim uniformama, zauzeli su sve najvažnije institucije, kao što su radio stanica, dom zdravlja i banka. Ušli su u zgrade, izjavili da su preuzeli vlast i objavili da mijenjaju naziv općine Prijedor u „Srpska općina Prijedor“.

Etničko čišćenje

Nakon neuspjelog pokušaja manje grupe slabo naoružanih ne-Srba da 30. maja 1992. povrate kontrolu u Prijedoru, ne-Srbima u Prijedoru naređeno je da bijelim krpama označe svoje kuće u znak predaje. Na kraju su podijeljeni u dvije grupe: muškarce između 12 i 15 ili 60 do 65 godina, i žene, djecu i starce. Muškarci su uglavnom odvedeni u logore Keraterm i Omarska, a žene u logor Trnopolje. Pored toga, uništen je stari dio grada Prijedora, poznat kao Stari Grad, u kojem su živjeli uglavnom muslimani. Nakon čišćenja Prijedora, svi preostali ne-Srbi su morali nositi bijele trake na rukavima kako bi se mogli razlikovati. Ne-Srbi su živjeli u strahu, jer su ih bivši prijatelji prijavljivali vlastima, a nestanak ne-Srba postao je svakodnevna pojava. Za one koji su bili zatvoreni u logorima u tom području stanje je bilo užasno, s tim da su surova premlaćivanja, silovanja i mučenja bili uobičajeni, a životni uslovi stravični.

Dok je prije sukoba u općini Prijedor bilo oko 50.000 muslimana i 6.000 Hrvata, nakon čišćenja ostalo je samo oko 6.000 muslimana i 3.000 Hrvata i oni su živjeli u vrlo teškim uslovima. Pozivani su da obavljaju teške i opasne poslove, teško im je bilo kupiti hranu, a zlostavljani su i ubijani neprekidno. Čak je 1994. godine MKCK izvijestio kako je potvrđena smrt devetorice muslimanskih civila u dva dana u općini Prijedor. Kao rezultat ovih teškoća, Visoki komesar za izbjeglice Ujedinjenih nacija (UNHCR) i MKCK tražili su od vlasti bosanskih Srba dozvolu za evakuaciju preostalih ne-Srba sa općine Prijedor te su, kad im je to odbijeno, odlučili bliže pratiti kako se postupa sa manjinama u Prijedoru.

Nakon preuzimanja Prijedora i susjednih područja, srpske snage su zatvorile hiljade muslimanskih i hrvatskih civila u logore u Omarskoj, Keratermu i Trnopolju. Osnivanje ovih logora bilo je dio velikosrpskog plana da se ne-Srbi protjeraju sa opštine Prijedor. Logori su uglavnom osnivani i vođeni ili po direktivama srpskih kriznih štabova ili u saradnji sa njima, oružanim snagama i policijom. Tokom zatočenja, žene i muškarci zatvorenici podvrgavani su teškom zlostavljanju, između ostalog premlaćivanju, seksualnom zlostavljanju, mučenju i pogubljenjima. Podvrgavani su ponižavajućem psihološkom zlostavljanju tako što su prisiljavani da pljuju na muslimansku zastavu, pjevaju srpske nacionalističke pjesme ili dižu tri prsta u znak srpskog pozdrava.

Zatvorenike su čuvali vojnici, milicija, lokalne jedinice srpske vojske ili TO, ili mješovite grupe njihovih pripadnika koji su nosili uniforme i obično bili naoružani automatskim puškama i drugim ličnim naoružanjem. Psovali su zatvorenike, nazivajući ih “balijama” ili “ustašama”, kao što je već pomenuto. Pripadnicima paravojnih organizacija i lokalnim Srbima rutinski je dozvoljavan pristup u logore da zlostavljaju, tuku i ubijaju zatvorenike.

Omarska je možda i najzloglasniji od logora, sa najgroznijim uslovima. Nalazio se na mjestu bivšeg rudnika željezne rude Ljubija, oko dva kilometra južno od sela Omarska. Logor je postojao od 25. maja 1992. do kraja avgusta 1992, kada su zatvorenici prebačeni u Trnopolje i druge logore. U Omarskoj je bivalo i do tri hiljade zatvorenika, uglavnom muškaraca, ali je bilo i najmanje 36-38 žena. Uz male izuzetke, sami su bili Muslimani ili Hrvati. Tvrdi se da su jedini Srbi koje su svjedoci vidjeli bili tamo zato što su bili na strani Muslimana. Upravnik logora bio je Željko Meakić.

Logor se sastojao od dvije velike zgrade, hangara i upravne zgrade, i dvije manje zgrade poznate kao “bijela kuća” i “crvena kuća”. Hangar je bio velika pravougaona zgrada, postavljena u smjeru sjever-jug, a duž njene istočne strane bio je niz pomičnih vrata koja su vodila u veliki prostor duž cijele zgrade, s tim što je prizemlje bilo namijenjeno za održavanje teških kamiona i strojeva koji su se koristili u rudniku željezne rude. Na zapadnoj strani hangara nalazila su se dva sprata prostorija, preko četrdeset sve skupa, koje su se protezale cijelom dužinom zgrade po strani sjever-jug i koje su zauzimale manje od polovine ukupne širine hangara. Pristup ovim prostorijama bio je moguć ili kroz vrata na zapadnoj strani ili sa unutrašnje strane, iz velikog prostora za održavanje kamiona koji smo gore opisali. Većina zatvorenika bila je smještena u ovoj zgradi.

Sjeverno od hangara i odvojena od njega otvorenim betoniranim prostorom poznatim kao “pista”, nalazila se upravna zgrada, gdje su zatvorenici jeli i gdje su neki od njih bili smješteni, sa prostorijama na spratu gdje su bili isljeđivani. “Bijela kuća” služila je za posebno surovo postupanje prema odabranim zatvorenicima. Druga manja zgrada, poznata kao “crvena kuća”, bila je takođe mjesto na koje su zatvorenici odvođeni na teška premlaćivanja i odakle se najčešće nisu vraćali živi.

Upravna zgrada bila je djelomično jednospratnica, s tim da su se kuhinja i trpezarija nalazile u prizemnom zapadnom dijelu. Dvije manje garaže predstavljale su krajnju sjevernu tačku zgrade. Zapadno od hangara bio je travnjak na čijoj se zapadnoj strani nalazila “bijela kuća”, mala pravougaona prizemna zgrada sa hodnikom u sredini, dvije prostorije sa svake strane i jednom malom prostorijom na kraju koja nije bila šira od samog hodnika. Mala “crvena kuća” nalazila se na istoj strani kao i “bijela kuća”, preko puta kraja hangara.

Kada su zatvorenici autobusima stizali u Omarsku, obično bi ih pretražili, oduzeli im svu imovinu, zatim bi ih tukli rukama i nogama dok su oni stajali, raširenih nogu i uvis podignutih ruku, okrenuti prema istočnom zidu upravne zgrade. Novopridošli su zatim upućivani ili napolje na “pistu” ili u prostorije u hangaru ili u male garaže u upravnoj zgradi ili, ako su za to bili izdvojeni, u “bijelu kuću”.

Logor Omarska

Veliki broj zatvorenika držan je u veoma skučenim prostorima, tako da su jedva imali gdje da sjede ili legnu spavati. Ponekad je 200 ljudi bilo zatvoreno u prostoriji od 40 kvadratnih metara; a u jednoj maloj prostoriji bilo je zatvoreno 300 ljudi. Ostali zatvorenici bili su zbijeni po toaletima. I tamo su, međutim, zatvorenici bili nagurani jedan do drugog, a često su morali ležati usred izmeta. Vrata pretrpane garaže često su usred ljetnih vrućina držana zatvorena. Do 600 zatvorenika moralo je potrbuške ležati napolju na “pisti”, poneki neprekidno danima i noćima bez obzira na vremenske prilike, a poneki čak i mjesec dana. Za sve vrijeme na njih su bili upereni mitraljezi.

U Omarskoj su zatvorenici dobijali samo jedan obrok dnevno, koji se sastojao od tanjira razvodnjene čorbe od krompira i tanke kriške hljeba ili samo od pokvarenog graha, i svi su gladovali. Zatvorenici su obroke dobijali u grupama od po trideset, s tim da su kada su išli da jedu i pri povratku morali trčati, dok su ih stražari pri ulasku i izlasku često tukli. Imali su samo minutu ili dvije da pojedu obrok. Međutim, po dolasku u logor neki zatvorenici nisu dobijali ni vodu ni hranu po nekoliko dana. Mnogi od onih koji su bili zatvoreni u “bijeloj kući” nisu uopšte dobijali hranu za vrijeme dok su tamo bili. Poneki zatvorenici, naročito oni koji su bili teško povrijeđeni nakon premlaćivanja u logoru, često nisu ni išli na obrok iz straha od novog batinjanja na odlasku i povratku sa obroka. Neki zatvorenici izgubili su dvadeset ili trideset kilograma na težini tokom vremena provedenog u Omarskoj, a neki i znatno više.

Zatvorenicima u Omarskoj često i dugo je uskraćivana voda za piće, koja ni inače nije bila za ljudsku upotrebu, te su se od nje razbolijevali. Bilo je sasvim malo toaleta; zatvorenici su satima morali čekati da im se dozvoli da ih koriste, rizikujući ponekad batine ako bi sami tražili da idu. Zatvorenici su često prisiljavani da veliku i malu nuždu obavljaju u prostorijama u kojima su boravili. Nije bilo mogućnosti za pranje, tako da su muškarci i njihova odjeća ubrzo bili prljavi. Kožna oboljenja bila su česta, kao i akutni proljevi i dizenterija. Tokom ljetnih mjeseci pretrpane prostorije bile su zagušljive. Stražari često nisu dozvoljavali da se otvore prozori u pretrpanim prostorijama ili su tražili da im zatvorenici daju što su god uspjeli zadržati od svojih stvari kao cijenu za otvaranje prozora ili za plastični bokal vode.

Zatvorenici su prozivani za isljeđivanje obično nekoliko dana poslije dolaska, a stražar bi ih vodio do prvog sprata upravne zgrade, sve vrijeme ih udarajući rukama i nogama. Tokom isljeđivanja neki zatvorenici vrlo su teško pretučeni. Stražar bi stajao iza zatvorenika, udarajući ga rukama i nogama, često ga rušeći sa stolice na kojoj je sjedio. Bilo je slučajeva kada su stražari gazili oborene zatvorenike ili skakali po njima i na taj način im nanijeli teške povrede. Sve se to događalo pred isljednikom, koji je to samo gledao. Postupak se razlikovao od zatvorenika do zatvorenika, a čini se da je više zavisio od grubosti pojedinog isljednika i stražara nego od ponašanja samog zatvorenika. Nakon isljeđivanja zatvorenici su često morali potpisati lažne izjave o svom učestvovanju u djelima protiv Srba.

Zatvorenici nisu prozivani samo na isljeđivanje. Navečer bi se pojavljivale grupe koje su dolazile izvan logora, prozivale određene zatvorenike iz prostorije, zatim ih napadale raznim motkama, željeznim šipkama ili komadima teškog električnog kabla. Ponekad je ovo oružje imalo eksere koji bi probijali kožu. U nekim slučajevima zatvorenici su zasijecani noževima. Svi zatvorenici više su se bojali grupa ljudi koji su dolazili izvan logora nego redovnih stražara u logoru. Izgleda da su takve grupe imale slobodan pristup u logor i njihove posjete uveliko su pojačavale atmosferu straha koja je vladala u logoru. Prozvani zatvorenici često se nisu vraćali, a svjedoci koji su im bili bliski rođaci svjedočili su da otada više nikad nisu viđeni i da se pretpostavlja da su ubijeni.

Žene zatvorene u logoru Omarska po noći su rutinski prozivane iz svojih prostorija i silovane. Jedna svjedokinja kaže da je pet puta izvođena i silovana i da su je poslije svakog silovanja tukli.

“Bijela kuća” je bila mjesto posebnih grozota. Jedna od prostorija u “bijeloj kući” bila je rezervisana za surovo zlostavljanje zatvorenika, koji bi često bili razodijevani, udarani rukama i nogama i na drugi način zlostavljani. Mnogi su umrli od posljedica ovakvih učestalih zlostavljanja. Zatvorenici koji su morali čistiti nakon tih premlaćivanja govorili su kako su po podu nalazili krv, zube i kožu žrtava. Hrpe leševa često su se mogle vidjeti na travi pored “bijele kuće”. Tijela bi se izbacivala iz “bijele kuće” i kasnije tovarila na kamione i odvozila iz logora.

“Crvena kuća” bila je druga mala zgrada u koju su zatvorenici odvođeni radi premlaćivanja i ubijanja. Kada su zatvorenici morali čistiti “crvenu kuću”, često su nalazili kosu, dijelove odjeće, krv, obuću i prazne čahure od metaka. Takođe su na kamione tovarili tijela zatvorenika koji su bili premlaćeni i ubijeni u “crvenoj kući”.

Zatvorenički logor Keraterm, koji se nalazi na istočnom kraju Prijedora, ranije je bio tvornica keramičkih pločica. Otvoren je 25. maja 1992. i u njemu je bilo zatočeno do 1.500 zatvorenika, koji su bili natrpani u niz velikih prostorija ili hala. Uslovi u logoru Keraterm bili su grozni: zatvorenici su bili natrpani u prostorije, do 570 zatvorenika u jednoj prostoriji, s tim da su jedva imali mjesta da legnu na betonski pod. Prostorije nisu imale ni rasvjete niti prozora i tokom ljeta bile su užasno vruće, bez ventilacije. Zatvorenici su danima bili zaključani u tim prostorijama, natrpani jedan na drugog. U početku su svi koristili jedan WC, ali taj se začepio pa su dobili bačve koje su curile, te je smrad bio nesnosan. Nije bilo mogućnosti za pranje. Od hrane su dnevno dobijali tanjir vodenaste čorbe i komadić hljeba. Užasno ih je mučila glad.

Premlaćivanja su bila veoma česta, zatvorenici su prozivani, napadani motkama i palicama i tjerani da jedan drugog tuku. Zatvorenici su često prozivani i premlaćivani noću, a oni koji bi se vraćali bili su krvavi i puni modrica. Neki su podlegli povredama. Neki koji su prozvani nikad se nisu vratili i zatvorenici su pretpostavljali da su umrli kao posljedica premlaćivanja. Dizenterija je bila česta, a nije bilo liječničke njege niti za bolesti niti za povrede nanesene tokom premlaćivanja. Isljeđivanja su se odvijala uz premlaćivanje. Neke zatvorenike su ispitivali o novcu, te ih odvodili kućama i tjerali da traže novac koji su, ukoliko bi ga našli, morali dati stražarima.

Saslušani su iskazi o masovnom smaknuću zatvorenika za koje se vjeruje da su bili iz Hambarina. Jedne noći zatvorenici su čuli mitraljeske rafale, nakon čega su uslijedili pojedinačni pucnji. Svjedok Q je izjavio da su sljedeće jutro prozvani da utovare preko 150 mrtvih na veliki kamion sa prikolicom, koji je zatim napustio logor dok je krv curila iz njega. Paljba iz mitraljeza ponovljena je sljedeće noći, a prema iskazima preko 50 tijela odvezeno je sljedećeg jutra. Kasnije su stigla dva vatrogasna vozila i šmrkovima oprala krv sa tog mjesta. Izgleda da je pucano kroz zatvorena vrata prostorije u kojoj su zatvorenici držani; na vratima su ostale velike rupe od metaka. Prema iskazu jednog svjedoka, na ovaj način ubijeno je ukupno oko 250 ljudi.

Logor Trnopolje nalazio se u blizini stanice u Kozarcu, na željezničkoj pruzi Prijedor-Banja Luka. U logoru je bilo na hiljade zatvorenika, uglavnom starijih ljudi, žena i djece. Logor su čuvali naoružani stražari. Upravnik logora bio je Slobodan Kuruzović. Logor se sastojao od jednospratne zgrade bivše škole, uz koju se nalazila nekadašnja mjesna zajednica sa kinom, poznata kao “dom”. Jedan dio logora bio je okružen bodljikavom žicom. U maloj ambulanti za prvu pomoć radio je ljekar-zatvorenik i nekoliko bolničara.

U Trnopolju uprava logora nije zatvorenicima obezbjeđivala hranu. Budući da nije bilo hrane, u početku su ljudi jeli ono što su donijeli sa sobom, a kasnije su živjeli od pomoći onih mještana koji su se mogli probiti da im donesu hranu. Kasnije, kada je protjerano stanovništvo koje je živjelo oko logora, zatvorenici su često izlazili iz logora da traže hranu po okolini, po baštama i napuštenim kućama. To je, međutim, bilo opasno jer je tamo često bilo vojnika koji su pljačkali kuće i koji bi napali zatvorenike da su na njih naišli. Kasnije je lokalni Crveni krst počeo obezbjeđivati nešto hrane.

Odricanje od imovine

Nije postojao redovni režim isljeđivanja ili premlaćivanja kao u drugim logorima, ali je bilo i premlaćivanja i ubijanja. Jeden svjedok, Sulejman Bešlić, izjavio je da je vidio mrtvace s isčupanim jezicima zamotane u papir i povezane žicom, a da je kasnije jednom prilikom vidio tijela zaklanih djevojaka i staraca u kino-dvorani.

Budući da se u ovom logoru nalazio najveći broj žena i djevojaka, silovanja su ovdje bila češća nego u drugim logorima. Najviše su bile ugrožene djevojke od 16 do 19 godina. Tokom večeri grupe vojnika ulazile bi u logor, izvodile svoje žrtve iz doma i silovale ih. Jedan svjedok, Vasif Gutić, koji je bio bolničar, u Trnopolju je određen da radi u ambulanti i svjedočio je o velikom broju silovanja koja su se dešavala u logoru. On je često razgovarao sa žrtvama silovanja, od kojih je najmlađa imala dvanaest godina, i liječio ih. Pored toga, bilo je žena koje su grupno silovane. Jedan svjedok izjavio je kako je ženu od devetnaest godina silovalo sedam muškaraca, te da je zbog užasnih bolova i krvarenja došla u ambulantu. On je izjavio sljedeće: “Sam čin silovanja, po mom mišljenju – razgovarao sam s njima, promatrao njihove reakcije – imao je užasan utjecaj na njih. Mogli su sebi možda objasniti krađe, pa čak i premlaćivanja i neka ubijanja. Nekako su to na neki način prihvatili, ali kada su počela silovanja, izgubili su svaku nadu. Dotada su se nadali da će rat proći, da će se sve smiriti. Kada su počela silovanja, svi su izgubili nadu, svi u logoru, i muškarci i žene. To je bio strah, užas.”

Trnopolje je, bar povremeno, bio otvoreni zatvor, ali je po zatvorenike bilo opasno da se nađu napolju, gdje su ih u okolini logora mogle napasti neprijateljske grupe, što znači da su zapravo bili zatočeni u logoru. U početku su srpski vojnici govorili zatvorenicima da su tu zatvoreni radi vlastite zaštite od muslimanskih ekstremista. Međutim, pokazalo se da je umjesto toga logor bio mjesto na kojem je sakupljano civilno stanovništvo, muškarci, žene i djeca, koji su zatim deportovani u druge dijelove Bosne ili na druge teritorije.

Zbog nedostatka hrane i loših sanitarnih uslova u logoru, većina zatvorenika, prema nekim procjenama čak 95%, patila je od dizenterije. Tekuće vode uopšte nije bilo, a toaleta samo u ograničenom broju. Vode za piće skoro da nije ni bilo jer je bila samo jedna pumpa na cijeli logor. Uši i šuga bili su takođe rasprostranjeni. Jedno vrijeme u Trnopolju nije bilo dovoljno mjesta za smještaj svih zatvorenika u zgradama, tako da su mnogi morali boraviti napolju u improvizovanim zaklonima od plastičnih cerada i sličnog.

Dana 1. oktobra 1992, ili oko tog datuma, ljudi su deportovani iz ovog logora nakon što su potpisali saglasnost da se odriču svih svojih materijalnih dobara. Tako je logor Trnopolje predstavljao vrhunac kampanje etničkog čišćenja, jer su oni Muslimani i Hrvati koji nisu ubijeni u logorima u Omarskoj ili Keratermu otuda deportovani iz Bosne i Hercegovine.

Do kraja 1992. godine općina Prijedor je u najvećem dijelu bila očišćena od ne-Srba. Da bi se dokazalo da je u Bosanskoj Krajini pokušano uništenje jedne nacionalne, etničke i vjerske grupe, dovoljno je pomenuti broj do sada ekshumiranih nestalih osoba. Ekshumirano je oko 4.200 osoba iz 126 masovnih grobnica i više stotina zajedničkih i pojedinačnih. U samoproglašenoj Autonomnoj regiji Krajina nije ostao ni jedan grad u kome nismo našli masovne grobnice.

Radilo se o pokušaju uništenja svih nesrpskih etničkih, vjerskih, odnosno nacionalnih zajednica, što potvrđuje činjenica da smo ekshumirali veliki broj masovnih i drugih grobnica u kojima su bili isključivo Hrvati, Romi i drugi. Naredni podaci najbolje govore o svojevrsnoj geografiji genocida u Bosni.

Prvi grad po broju ubistava i nestalih osoba, a naravno i po broju masovnih grobnica ne samo u Krajini već i u Bosni i Hercegovini je Prijedor. Ubijeno je više hiljada Prijedorčana. Nestalo je oko 3.300 osoba oba pola i svih starosnih dobi. Na teritoriji općine Prijedor ekshumirane su 53 masovne grobnice (od 5 do 456 tijela), 72 zajedničke (2 do 4 tijela) i 257 pojedinačnih grobnica.

Pored grobnica ekshumiranih na teritoriji općine Prijedor, tijela ubijenih Prijedorčana pronađena su u grobnicama u još trinaest drugih gradova: Banjoj Luci, Bosanskom Brodu, Beogradu, Bosanskoj Dubici, Bosanskoj Krupi, Bosanskoj Gradišci, Bosanskom Novom, Hrvatskoj Kostajnici, Oštroj Luci, Sarajevu, Sanskom Mostu, Skender-Vakufu. U ovim gradovima ekshumirano je 10 masovnih, tri zajedničke i 10 pojedinačnih grobnica. Ekshumiran je i veći broj sekundarnih grobnica u kojima je teško utvrditi stvarni broj žrtava.

Iz svih “prijedorskih” grobnica do sada je identifikovano 1.665 žrtava, od čega 1.402 iz masovnih grobnica, 186 iz zajedničkih grobnica i 263 iz pojedinačnih. Među identifikovanim je 33 ili 1,6% maloljetnika (djece), 102 ili 6,1% žena, osobe rođene u 19. vijeku, gluhonijemi, logoraši, medicinsko osoblje, ratni zarobljenici, vjersko osoblje, slijepi i niz drugih osoba koje su zaštićene po Ženevskim konvencijama itd.

U Prijedoru je registrovano čak 57 mjesta gdje su zatvarani i ubijani Bošnjaci i Hrvati, pa čak i poneki Srbin antifašista. Treba istaći činjenicu da je veliki broj pronađenih grobnica direktno vezan za logore. Logoraše iz logora Omarska ekshumirali su iz 5 masovnih grobnica: Stari Kevljani 456, Jakarina kosa 373, Kevljani 143, Lisac 49, Tomašica 24 i više manjih grobnica. Logoraši iz Keraterma pronađeni su u jami Hrastova glavica 126. Logoraši iz Trnopolja pronađeni su u grobnici Redžići (11) i više manjih grobnica, te dio na Korićanskim stijenama. Iz logora Stadion Ljubija pronađeni su logoraši u grobnici Redak 74 i Redak Depo 15. Karakterističan je i slučaj kućnog pritvora i ubistva svećenika Tomislava Matanovića i njegovih roditelja koji su pronađeni u jednom bunaru u Rizvanovićima.

Izvor: Naučnoistraživački projekat: Genocid u Prijedoru; mr. Emir Ramić