Hroniku Hašt bihišt osobno je naručio sultan Bayezid II (1481‒1512), stoga je logično da je Bidlisi imao pristup većini objavljenih povijesnih i geografskih djela, kao i drugim izvorima koji se koriste za pisanje ovakvog djela i za koju se očekivalo da će ih nadmašiti i lingvističkom stručnošću i povijesnom tačnošću. Doista, Hašt bihišt uživa ugled jednog od najdetaljnijih povijesnih djela do svog vremena, što se moglo postići samo nakon temeljitog proučavanja i korištenja prethodnih hronika.
Hašt bihišt (Osam rajeva) Idrīsa Bidlīsīja hronika je historijskih događaja, a među njima i osmansko osvajanje Bosne, tačnije Bosne i Hrvat, kako navodi Bidlisi. Ovu hroniku predstavila je Sabaheta Gačanin u naučnom radu objavljenom u časopisu “Radovi” Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Kao izvor korištila je neposredni prijepis Hašt bihišta iz autografa iz 1571. godine, iz zbirke porodice Ottenfels (br. 2) koja se čuva u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu.
Hroniku Hašt bihišt osobno je naručio sultan Bayezid II (1481‒1512), stoga je logično da je Bidlisi imao pristup većini objavljenih povijesnih i geografskih djela, kao i drugim izvorima koji se koriste za pisanje ovakvog djela i za koju se očekivalo da će ih nadmašiti i lingvističkom stručnošću i povijesnom tačnošću. Doista, Hašt bihišt uživa ugled jednog od najdetaljnijih povijesnih djela do svog vremena, što se moglo postići samo nakon temeljitog proučavanja i korištenja prethodnih hronika.
U slučaju narativa o osvajanju Bosne, fokus je stavljen na težinu osvajanja i nepristupačnost terena, što je u odnosu na druge hroničare snažno literarno obojio. Opisao je glavnu trasu kretanja vojske u pohodu na Bosnu: Teočak – Jajce – Ključ – Zvečaj – Jajce. U istom narativu je opisao kasnije osvajanje Hercegovine, kao i zemlje Kovačevića i Pavlovića.
Narativna historija
Ovaj Bidlisijev narativ o osvajanju sa suptilnim referencama mogući je izvor u kojem se mogu učitavati različiti interpretacijski slojevi, te u tom smislu kao narativni izvor ima značajnu prednost u odnosu na suhoparne arhivske izvore, jer omogućuje vizuelizaciju i višeslojna tumačenja. Ovakav pristup historijskim faktima zasigurno će u budućnosti, u interakciji s brojnim dokumentima i građom koja tek čeka da se otkrije i obradi, imati izvrstan odziv imajući u vidu nove digitalne tehnologije prezentiranja historijskih filmskih priča koje nude i emocionalni doživljaj povijesnih događanja. U nastvaku prenosimo dio Hašt bihišta o osvajanju Bosne.
Vilajet Bosna je prostrana zemlja, visokih planina i nepristupačnih utvrda. Bogata je nalazištima srebra, zlata, lazurita, armenske crvene gline, kao i brojnog drugog blaga. Čistog je i ugodnog zraka kao u rajskim predjelima. S jedne strane susjedi su franačke zemalje, granice sa Ugarskom (Ungurus) i njenim susjedima, s druge strane granice sa Rumelijom i jednom stranom izlazi na obale Sredozemnog mora (daryā-yi farang). Ljudi i žene su crnooki i bijele puti. Mladići i djevojke iz onih gorovitih predjela imaju gracioznost gazela i jarebica […]
Nakon što je gazi Sultan završio pripreme za osvajanje te spojio rumelijske i anadolske vojske u carskom taboru, do granica Bosne stigli su tek za dva mjese-ca zbog udaljenosti i težine puta. Ondje su podigli svoje grandiozne šatore koji su se u nebo uzdizali. Najprije su naišli na tvrđavu Teočak (Tūqče), koja se nalazi na samom ulazu u Bosnu. Činilo se da je osvajanje ovakve čvrste utvrde bilo izvan svakog razuma […] velik broj mjesta koja su se činila nemogućim za osvojiti, samo zbog posvećenosti sultana i njegovih vojnika osvojena su na naredbu sultana […] Osvajanje ove tvrđave, može se reći, bilo je ključ za osvajanje ostalih gradova u zemlji i siguran početak za napredovanje ostalih osvajanja u skladu sa namjerama, a veliki ugled zbog niza pobjeda gazija je dopro do svih kula tvrđava i stanovništva naseljenih područja. Uglednici i zapovjednici nekoliko tvrđava i gradova, poslali su ključeve sultanu u susret, pokušavajući spasiti svoje živote pristankom na plaćanje džizje i harača […]
Vojska sipahija i plaćenika je bila preopterećena s pokretnom imovinom i članovima porodica koje su im se pridružile i bilo je teško tako napredovati kroz planine […] Drugi (uglednici i stanovnici) su se sklonili u mračne i uske pećine i duboke jame od straha od oluja i napada vojske. Te su se pećine nalazile uglavnom na visokim planinama, s nepristupačnim sablasnim putevima koji nikuda ne vode, a prolazi i pećine su toliko bili nezgodni i tjeskobni, čak i mravu i zmiji da se provuku. Čak je u nuždi i sjevercu i jutarnjem vjetru držeći se za skute planine ili za jake grane drveća bilo tegobno uzvijanje i uspinjanje. U grupicama su se sklonili i uglednici, kao i vođe sa podanicima, poput zvjezdanih grozdova i raspršene sleđene izmaglice, po planinskim visovima i gustim šumama. Postojao je samo jedan način da se stigne to do tih odsječenih naselja, ali je on bio poput pojasa na uskom i tanahnom struku ljepotice […] Nije poznato da su (do tada) ambiciozni planovi o tim planinskim masivima okupirali misli ijednog poznatog vladara […] Odvažni borci za vjeru uputili su se u pribježišta i nepristupačne utvrde prokletih nevjernika, uspinjući se tegobnim stazama prema skloništima heretika. Na kraju su uspjeli, jer je Bog uslišio molitve vjernika, pa su bez pomoći i logistike brojne vojske iza njih pohitali do njihovih utočišta […] Krajnjom revnošću i lavljom hrabrošću napadali su neprijatelje vjere poput otrovnih pčela na košnice. Neki su od njih za to vrijeme popili šerbe šehadeta. Na koncu su uspjeli otvoriti ulaze pećina u Karunove riznice. Opljačkali su blago u pećinama u ime slave sultana i slave vojske poput pčela […] Novac, razna dobra, životinje i zarobljenici bili su bogat plijen daleko iznad onoga što se očekivalo i prava blagodat za islamsku vojsku koja je bila vrlo velika. No, suštinska sultanova namjera bila je uhvatiti pokvarenog zabludjelog kralja, pa je na sve strane pretraživao i raspitivao se za njegovo boravište i pribježište. Potraga je pokazala da je kralj pobjegao od pobjedničke vojske u utvrđeni grad Jajce (Bāyčī / Yāyčī) sakrivši se s dijelom svoje svite i pouzdanim jedinicama vojske. Sultan je odmah poslao velikog vezira Mahmud-pašu s rumelijskom vojskom na ovu tvrđavu da munjevito izvede napad. Izdana je potpisana naredba za hvatanje kralja u ovoj debelim zidovima dobro opasanoj tvrđavi. Mahmud-paša je sa pobjedničkom vojskom brzo napredovao te su opkolili tvrđavu sa svih strana. Stigla je nova informacija da je kralj pobjegao u dvorac Sokol (Ṣuqūl), koji ima zapanjujuće jake bedeme, s namjerom da se skloni i ne suprotstavlja islamskoj vojsci. Mahmud-paša je sa svojim vojnicima bez zaustavljanja slijedio kralja. Kada se islamska vojska približila dvorcu Sokol (Ṣuqūl), kralj je odmah napustio i ovaj dvorac i sklonio se u tvrđavu Ključ (Kulūğe), u čiju je utvrđenost i bedeme imao više povjerenja. Bio je obuzet strahom da će ga sultanov vezir slijediti, pa je sebe ubijedio da je utvrđeni dvorac siguran i nepristupačan, budući da se na putu između dvije tvrđave nalazio klanac (darband) […] Ovaj klanac je bio obrastao gustom šumom, s vertikalnim stijenama, a oni koji su ga vidjeli, osjećali bi se bespomoćno i zbunjeno u takvim prilikama.
Nepristupačne bosanske tvrđave
No, pametni vezir se počeo savjetovati sa vojskovođama (umarāʼ) i iskusnim veteranima. Većina se u savjetovanju složila da će u taj opaki prolaz kralj postaviti zamku i da je i sama pomisao o ulasku brojne vojske nerazborita u taj uski i opasni prolaz bez vodiča, prema svim pravilima i zakonima, kao i to da bi se trebalo usmjeriti na sultanovu zapovijed koja se odnosi samo na opsadu tvrđave Jajce. Međutim, glavni komandant, gorljivi vojnik i predani vjernik, hrabri vezir nije odobravao predložene preporuke. On je ignorirao njhove sugestije i bio je uvjerenja da je najispravnije pouzdati se u Boga, za šta je pružio uvjerljive argumente: Sultanov glavni cilj u ovom ratnom pohodu je bio prokleti kralj, a ne osvajanje tvrđava i teritorije. Kralj je poput lovine koja je utekla iz zamke i on je sada uznemiren, pri-tisnut strahom i umorom. Sigurno su ljudi u okolnim naseljima ustrašeni dolaskom zastava mudžahidina usljed njihovih napada, bojeći se za život, imovinu i porodicu. Nikom od njih na um ne pada da se brine o nadzoru i zaštiti ovog uskog prolaza. Osvajanje i pobjeda će biti potpomognuti Božijom pomoći iz svijeta nevidljivog i srećom moćnog sultanata, a naša odlučnost će se završiti pobjedom i spasom od svih neprijateljskih zamki. Kada je vezir iznio svoje cijenjeno mišljenje, niko od junaka i odvažnih ljudi nije imao druge ideje niti primjedbe. Tako, bez oklijevanja, u noći kada se san spuštao na buntovničke vjeđe nevaljalaca, u istoj toj noći sretni su otvorili oči i odlučili bez velikih priprema proći kroz derbend […] Prethodnica je napredovala, iako je bila mrkla tmina, put uzak i neravan, prošli su kroz derbend a da nikom od silne islamske vojske ni noga nije prokrvarila. Omer-beg, sin Turhan-bega, bio je u prethodnici vojske i odjahao je u blizinu kraljeve tvrđave u istraživanje te prikupio od doušnika sve novije informacije o kralju, o pojedinostima i rizicima puta do tvrđave, kao i neopreznosti samog kralja. S dobrim vijestima poslao je glasnika uspješnom [Mahmud] paši i zamolio ga da požuri s vojskom kad dobije vijesti. Međutim, zabludjeli kralj, koji je mislio da je nemoguće jed-noj vojski da prođe kroz uski i teško prohodni derbend, prethodnicu islamske vojske je smatrao beznačajnim pljačkaškim grupama. Nadobudno i oholo je s bedema tvrđave gledao na pobjedničku vojsku, ispijajući iz pehara dobro vino da bi pokazao svoju opuštenost, izrugujući se i s omalovažavanjem vrijeđajući malobrojne pristigle izviđačke jedinice. U blizini tvrđave bila je velika rijeka koja se mogla preći samo preko mosta, te Omer-beg požuri s borcima da pređe preko mosta ne razmišljajući da će neprijatelj pribjeći prevari. Nakon što su prešli most, kraljevi su ljudi presjekli most i opkolili manju grupu boraca uvukavši ih u zamku. Kad je vezir, zapovjednik vojske, stigao, uvidio je pogibeljnost situacije u koju su zapali ljudi iz prethodnice ne gubeći vrijeme poslao je grupu svojih najhrabrijih ljudi plivača u pomoć prethodnici. I sam je počeo poduzimati mjere za što brži prelazak ostatka vojske. U međuvremenu, kralj je mirne duše poslao svu vojsku, i konjicu i pješake, u bitku protiv prethodnice islamske vojske. On se smjestio na kulu tvrđave promatrajući situaciju, dok iznenada nije posvjedočio dolasku beskrajne povorke iz svijeta tajanstva u pomoć islamskoj vojsci. Njegova vojska tada biva toliko demoralisana da kada je Mahmudpaša stigao, vojska nevjernika je već biva poražena razbježavši se nazad u tvrđavu […] Malobrojni i gotovo poluživi iz kraljeve vojske teškom su se mukom odvukli nazad u kraljevu tvrđavu, a nekoliko teško ranjenih i poraženih srca pobjeglo je od mudžahidina. S Božijom pomoći cilj je postignut i tvrđavu, opasanu nazubljenim bedemima, opkolila je velika vojska. Opsada je bila toliko snažna da nevjernici nisu ni na tren mogli odahnuti, nisu imali snage ni za borbu ni za odmazdu, a kada su njihove teškoće i nedaće dostigle vrhunac, pokušali su se izbaviti pokoravanjem i predajom. Kralj je posredno tražio sigurnost od vezira u zamjenu za predaju svoje imovine i blaga, pa je paša od sultana zatražio obećanje o sigurnosti što bi ugovorom bilo potvrđeno. Nakon susreta kralja s pašom, nevoljko je prepustio svu zemlju i imovinu sultanovim namjesnicima. Paša je kralja, iz uvažavanja i poštovanja njega i njegovih podanika i rodbine, poslao u sultanov šator na audijenciju.
Glavnokomandujući je, nakon vrlo uspješne pobjede nad kraljem i osvajanjem njegovih tvrđava i gradova, počeo razmišljati kako da razriješi pobunu kraljevog brata. Proveo je istragu i saznao je da je ovaj okupirao dvorac Zvečaj (Ūrğāyī) za koji je znano da je bio vrlo dobro utvrđen. Ne gubeći vrijeme, vezir je krenuo u napad na kraljevsku tvrđavu Zvečaj. Usljed njihovog nemara, pobjednička je vojska iznenada opkolila tvrđavu sa sve četiri strane. Zapovjednici i plemići iz tvrđave već su čuli o hrabrosti muslimanske vojske, njihovim ratnim pobjedama i žestini, a sada su se tome i osvjedočili vlastitim očima. Nakon što je veliki vezir sklopio sporazum da će zaštititi njihov život i imovinu, silom su privolili kraljevog brata da se preda veziru. (Vezir) tako je iz tih mjesta i gradova u potpunosti iskorijenio pobunu, a kraljevog brata i uglednike je poslao kao podanike sultanovim zastupnicima. Pošto je veliki vezir uspješno i u potpunosti realizirao svoje ciljeve, osvajanje ostalih tvrđava i gradova je proteklo bez ikakvog otpora. Vratio se i ponovo razmatrao osvojanje tvrđave Jajce, kako bi do kraja ispunio dužnost koju mu je zadao sultan. Ova tvrđava je bila izvanredno utvrđena i do tog dana nijedan vladar je nije uspio okupirati i niti je do tog vremena iko silom osvojio njene kule. Međutim, čuvari i zaštitnici te tvrđave izgubili su nadu u kralja i njegova brata, kao i njihove potomke, izgubili su i povjerenje u utvrđenost tvrđave pred tako jakom vojskom i moćnom državom. Čim je veliki vezir krenuo prema tvrđavi, tvrđavski zapovjednici dobrovoljno pohrliše da predaju tvrđavu i sultanove zastupnike s islamskim zastavama izvedoše na tvrđavu. Nakon što je pobjednički vezir osvojio zemlju i tvrđavu, pobrinuo se za zaštitu stanovnika tvrđave. Jedne je poslao u okolinu Istanbula da rade na popravci zapuštenih položaja, dok je druge, u koje je imao povjerenje i koji su bili međusobno jamci jedni drugima, odredio da rade na održavanju i popravci utvrda i drugih zdanja. Uredio je civilne i finansijske poslove naselja u državi, uspostavio je šerijatske norme uključivši tako nemuslimansku zemlju pod kupolu islama.
Nakon toga, sultan mudžahida visokorangiranom veziru izda nalog za osvajanje Hercegovine, koja je bila u susjedstvu Bosni. Vezir postupi prema naredbi, poduze sve potrebne mjere opreza i krenu prema ovoj zemlji. Ova zemlja je prostrana, s brojnim tvrđavama i visokim kulama, na zapadu i na jugu graniči sa Sredozemnim morem (daryāy-i farangī). Njena naselja u nizinama i u planinama i u primorju imaju izuzetno korisne prihode. Vladari i kralj tih krajeva važe za ugledne i moćne među kršćanskim vladarima, a i poznati su u tim krajevima po bogatim riznicama. Pomenuti kralj kad je čuo vijesti o kralju Bosne i njegovoj zemlji i kulama, smjesta je ostavio svoju zemlju i gradove i utekao na otok u Jadranskom moru (daryāy-i farangī). Na koncu, nakon prodora gazija u te pokrajine svakodnevno su osvajani tvrđava i grad, a svaki mjesec regija i njeni dijelovi, pa su tako završavali jednu po jednu važnu tačku. Konačno, kralj je svog rođenog sina poslao kao gulama i slugu na Dvor, utočištu svih ljudi, zadovoljivši se s neznatnim djelićem kraljevine. Cijelu Hercegovinu (kišvar-i Hersek) prepustio je sultanovim zastupnicima. Među istaknutim službenicima Dvora posebno mjesto je pripalo sinu kralja Hercegovine. Nakon što je počašćen primanjem islama, isticao se svojim položajem među slugama i vezao se tazbinskim vezama. Malo vremena nakon toga, spomenuti kralj oslobodi zemlju svoje vladavine, a dijelove kojim je još uvijek raspolagao prepusti sultanovim namjesnicima.
Bile su još dvije pokrajine između islamskog carstva i kraljevine Bosne i svaka je imala svog vladara koji su upravljali svaki za sebe. Bilo je neprimjereno iz državnih i vjerskih razloga da ove dvije tuđe zemlje ogrezle u širku i nevjerstvu opstanu, kao i da se dalje odgađa njihovo osvajanje. Sultanov ferman o pripajanju i protjerivanju upravitelja ‒ jedan je bio poznat kao Kovāčoġlu (Kovačević) a drugi Bāvlioġlu (Pavlović) ‒ stigao je do svih zapovjednika kao stroga naredba. Zatraženo je da se očiste sve tvrđave, kule i nastambe ovih dviju pokrajina od nečisti bogohuljenja i mnogoboštva. Pošto su sultanove naredbe prevoditelji Božije volje, zapovjednici i seraskeri silno su se potrudili i za kratko vrijeme sabljom osvojili spomente granice. Obje zemlje su bile osuđene da pripadaju muslimanima i budu u cijenjenoj sultanovoj službi. Mladi mjesec na sultanovim zastavama muhamedanske vjere počeo je sjati nad glavama ljudi tih pokrajina.
