Nakon razlaza sa Staljinom 1948., Tito je prekinuo početno odbijanje Marshallovog plana i zatražio pomoć od Zapada. Iako su Amerikanci isprva bili skeptični, od 1949. počeli su slati novac putem Zakona o hitnoj pomoći Jugoslaviji, a isplate su nastavljene 1950. i 1953., sve do šezdesetih godina. Ovaj novac, iako formalno izvan Marshallovog plana, pomogao je Jugoslaviji da se ekonomski stabilizira i zadrži nezvisnost između Istoka i Zapada.

Na današnji dan, trećeg aprila 1948. godine, zakonodavna vlast Sjedinjenih Američkih Država odobrila je Marshallov plan, jedan od najambicioznijih projekata ekonomske obnove u historiji.

Nazvan po svom tvorcu, američkom državnom sekretaru Georgeu Marshallu, ovaj plan dodijelio je 15 milijardi dolara (današnjih oko 220 milijardi) evropskim zemljama razorenim Drugim svjetskim ratom. Ideja je bila jednostavna, ali revolucionarna: obnoviti Evropu, spriječiti širenje komunizma i učvrstiti američki utjecaj u svijetu koji je ulazio u Hladni rat.

Marshallov plan nije samo podigao Evropu iz pepela – on je oblikovao geopolitički krajolik druge polovine 20. stoljeća.

Nakon završetka rata 1945. godine, Njemačka je bila u ruševinama. Podijeljena na četiri okupacijske zone – američku, sovjetsku, britansku i francusku – prolazila je kroz proces denacifikacije kojim se nastojalo iskorijeniti nacizam iz društva i institucija.

Saveznički kontrolni odbor, osnovan 1946. godine, kategorizirao je Nijemce prema stepenu njihove povezanosti s nacističkim režimom: od ključnih zločinaca optuženih za genocid do običnih činovnika kojima je dopušten nastavak rada. Do 1950. godine, stav njemačkog naroda prema Hitleru drastično se promijenio, a zemlja je počela prihvaćati moralnu odgovornost za zločine između 1933. i 1945. godine, uključujući i isplate odšteta žrtvama holokausta.

No, ekonomska situacija bila je katastrofalna. Njemačka je nakon rata ostala bez resursa, s tvornicama uništenim bombardiranjem ili izvan dosega savezničkih snaga. Na konferenciji na Jalti u februaru 1945. godine, saveznički lideri – Churchill, Roosevelt i Staljin – dogovorili su budućnost Njemačke, uključujući i ratne reparacije.

Sovjeti su predlagali odštetu od 20 milijardi dolara, od čega bi polovina pripala SSSR-u, dok su saveznici planirali naplatu u materijalima – tvornicama, mašinam i industrijskim resursima. Cilj je bio ograničiti njemački vojni potencijal, ali i ojačati vlastite ekonomije. Njemačka je pritom izgubila historijski značajna područja poput Istočne Pruske, čime je dodatno oslabljena.

Francuska je imala posebno oštar stav: htjela je pretvoriti Njemačku u agrarnu zemlju pod strogom kontrolom. No, do 1953. godine situacija se promijenila. Njemačka je bila opterećena dugom od 52,3 milijarde maraka – 13,5 milijardi prijeratnih dugova, 16,2 milijarde poslijeratnih i 22,6 milijardi kamata – koji je bilo nemoguće platiti. U tom trenutku, Hladni rat je bio u punom zamahu, a Zapad je shvatio da im je Njemačka potrebna kao saveznik protiv širenja sovjetskog utjecaja.

Londonskim sporazumom iz 1953. godine, SAD, Velika Britanija i Francuska oprostile su Njemačkoj značajan dio duga – SAD za 62%, Velika Britanija za 25% – uz dodatne olakšice poput ukidanja kamata vrijednih gotovo tri milijarde maraka. Ukupni dug smanjen je za 62,6%, što je Njemačkoj omogućilo ekonomski oporavak i ulazak u zapadni blok.

Marshallov plan bio je ključan za ovu transformaciju. Pokrenut 1948., ciljao je na obnovu cijele Evrope, a ne samo pojedinačnih država, što je omogućilo uključivanje Njemačke unatoč francuskom protivljenju. SAD su plan vidjele kao ekonomsku i političku investiciju: osigurati stabilnost i spriječiti širenje komunizma. Ponuda je bila upućena i SSSR-u, no Staljin ju je odbio, videći u njoj prijetnju sovjetskoj hegemoniji. Istočnoevropske zemlje pod njegovom kontrolom prisiljene su bile učiniti isto, a kao odgovor Moskva je pokrenula Molotovljev plan i kasnije COMECON, stvarajući vlastiti ekonomski blok.

Staljinova odluka bila je dvojaka: prihvaćanje plana donijelo bi prijeko potrebnu pomoć ratom opustošenoj istočnoj Evropi, ali i rizik od američke dominacije. Odbijanjem je sačuvao kontrolu, ali osudio svoje satelite na sporiji oporavak. U Parizu je sovjetska delegacija, predvođena Vjačeslavom Molotovom, nakon kratkih pregovora napustila konferenciju, a Staljin je oštro upozorio zemlje poput Čehoslovačke da prihvaćanje plana smatra antisovjetskim činom, prijetivši čak i vojnom intervencijom.

Titova Jugoslavija imala je drugačiji put. Nakon razlaza sa Staljinom 1948., Tito je prekinuo početno odbijanje Marshallovog plana i zatražio pomoć od Zapada. Iako su Amerikanci isprva bili skeptični, od 1949. počeli su slati novac putem Zakona o hitnoj pomoći Jugoslaviji, a isplate su nastavljene 1950. i 1953., sve do šezdesetih godina. Ovaj novac, iako formalno izvan Marshallovog plana, pomogao je Jugoslaviji da se ekonomski stabilizira i zadrži nezvisnost između Istoka i Zapada.

Utjecaj Marshallovog plana razlikovao se po zemljama. Velika Britanija, koja je dobila četvrtinu ukupne pomoći, otplatila je kratkoročne dugove, dok je Francuska uložila u industrijsku opremu, prevladavajući tehnološku zaostalost. Njemačka je, uz Londonski sporazum i Marshallov plan, postala ekonomski stub Zapada i ključni saveznik u Hladnom ratu. Za samo četiri godine, od 1948. do 1951., evropska proizvodnja vratila se na predratni nivo, zahvaljujući ulaganju od oko 12 milijardi dolara.

George Marshall dobio je Nobelovu nagradu za mir 1953. godine, priznanje za viziju koja je Evropu spasila od ekonomske propasti i političkog haosa. Marshallov plan nije bio samo finansijska injekcija – bio je strateški potez koji je ucrtao granice Hladnog rata, osnažio Zapad i omogućio Njemačkoj i drugim zemljama da se iz pepela podignu u moderne države.

Dok je Staljin gradio svoje carstvo u istočnoj Evropi, Zapad je ulagao u budućnost – i pobijedio.