U raskoši boja, tekstura i ornamenata podsjećamo se da je nošnja bila i društveni status, porodična hronika, estetska filozofija i kulturna legitimacija jednog prostora. Ahmedin Husejnović, zaljubljenik je u folklor i tradiciju. Osim što vodi Ansambl Bosnia folk iz Zenice, izrađuje narodne nošnje na osnovu autohtonih primjeraka koje nabavlja širom zemlje i čuva od zaborava
Lijepe priče imaju neobičnu osobinu da pronađu put do onih koji ih znaju prepoznati. Priča o Ahmedinu Husejnoviću do nas nije stigla putem kojim danas dolazi većina priča. Nije je donijela digitalna galama, niti ju je pogurao neumorni mehanizam samopromocije. Došla je onako kako dolaze rijetke i vrijedne stvari, od čovjeka do čovjeka, kao lijep glas. Iznad vreve zeničke gradske pijace i šarenila voća i povrća, iznad svakodnevnice koja se iznova rasprostire po gradskom središtu, nalazi se „Ruho“.
Da ne znate šta tražite, vjerovatno biste prošli pored njega. Ništa na njegovoj vanjštini ne najavljuje ono što se skriva iza vrata. A onda zakoračite unutra, sa vješalica i lutaka gledaju vas krajevi cijele Bosne i Hercegovine. Gledaju vas djevojke koje su nekada mjesecima vezle vlastitu spremu za udaju. Majke koje su u škrinjama čuvale najvrijednije što imaju. Gledaju vas svadbe, vašari, sijela i veseli razgovori. Na jednom mjestu sabrala se Bosna od sukna, svile, i srme.
U toj raskoši boja, tekstura i ornamenata podsjećamo se da je nošnja bila i društveni status, porodična hronika, estetska filozofija i kulturna legitimacija jednog prostora.
Ahmedin Husejnović, zaljubljenik je u folklor i tradiciju. Osim što vodi Ansambl Bosnia folk iz Zenice, izrađuje narodne nošnje na osnovu autohtonih primjeraka koje nabavlja širom zemlje i čuva od zaborava. Tako godinama obilazi bosanskohercegovačka sela i gradove, traga za izvornim primjercima, otkupljuje ih, proučava. Istraživanja, putovanja, razgovora sa staricama koje pamte zaboravljene običaje, sate provedene u muzejskim depoima i porodičnim seharama, on opisuje kao sasvim prirodan slijed jedne ljubavi.
– Prvo se rodila ljubav prema folkloru. Krenuo sam igrati folklor još kao dijete. Međutim, nošnje me tada nisu posebno zanimale. Uvijek je ljubav prema folkloru bila jača od ljubavi prema nošnji – prisjeća se.
Ahmedin Husejnović: Mi smo najbogatija zemlja od svih okolnih kada je riječ o kulturi i tradiciji
A onda su došla putovanja. Kao i mnogi mladi folkloraši, i on je prve ozbiljnije susrete s drugim kulturama ostvario upravo kroz nastupe van granica Bosne i Hercegovine. Ono što je vidio ostavilo je trag koji će kasnije odrediti gotovo cijeli njegov životni put.
“U Turskoj sam vidio kako drugi narodi predstavljaju svoju tradiciju. A mi smo se tada pojavili u nekim oskudnim nošnjama i sa igrama koje nisu bile iz Bosne i Hercegovine. Kada sam se vratio u Zenicu, počeo sam razmišljati: imamo li mi išta svoje? Zašto uvijek koristimo tuđe?”
Pitanje je bilo jednostavno, ali odgovor je zahtijevao godine traganja. Što je više istraživao, sve je jasnije postajalo da Bosna i Hercegovina ne oskudijeva tradicijom; naprotiv, oskudijeva njenim poznavanjem.
“Otkrijem da smo mi najbogatija zemlja od svih okolnih zemalja kada je riječ o kulturi i tradiciji. U Zenici, recimo, žive tri naroda, postoje tri vrste nošnji, tri vrste pjesama, tri vrste igara. I onda sam počeo kopati gdje god sam mogao. Raditi terenska istraživanja i praviti replike svih tih nošnji.”
Na tom putu značajnu podršku pronašao je među rijetkim stručnjacima koji su se u Bosni i Hercegovini sistematski bavili narodnim nošnjama. Izraditi narodnu nošnju, razumijevamo to kroz razgovor s Ahmedinom, podrazumijeva i razumijevanje epohe, prostora, društvenog položaja osobe koja ju je nosila, dostupnih materijala, estetskih normi i zanatskih tehnika jednog vremena.
„Danas je gotovo nemoguće pronaći neke materijale i načine izrade. Kad vidite originalnu nošnju staru stotinu godina, shvatite da nijedna mašina ne može ponoviti ono što su tada radili terzije, abadžije i vezilje. To je umjetnost.“
Svaka repilka započinje istraživanjem.
„Ako me zanima neka nošnja ili običaj, idem direktno na izvor. Zanimala me, recimo, nošnja derventskog kraja. Vikendima sam odlazio u Derventu, razgovarao sa ljudima, sa ženama koje tamo žive, posmatrao kako izgleda život tog kraja. Tako sam radio.“
Tek nakon toga slijedi potraga za materijalima, krojevima i detaljima.
„Moja je zadaća da istražim šta se nosilo, ko je nosio određenu nošnju, da li djevojke ili udate žene, kakvu odjeću su nosila djeca. To je složen proces. Kada sve pripremimo, biramo materijale i tek onda kreće izrada.“
Dok priča o tom procesu, postaje jasno da je svaka nošnja svojevrsna mala studija kulture. Nijedna boja nije slučajna, nijedan vez, sve ima svoje mjesto, značenje i porijeklo.
A među desetinama replika koje je izradio tokom godina, posebno mjesto zauzima jedna.
Nošnja bošnjačkog stanovništva iz okoline Srebrenice.
„Htio sam istražiti taj kraj. Kada kažemo Podrinje, uglavnom nas asocira na bol. Međutim, oni su bili izuzetno bogati tradicijom. Malo je pisanih izvora, malo originalnih predmeta. Zato smo mjesec dana bez prestanka vezli jednu košulju. Na osnovu razgovora sa starijim ljudima i njihovih opisa i jedne fotografije napravili smo repliku. Ponosan sam na to.“
Narodna nošnja iz Srebrenice
Jasna je njegova težnja da iz arhivskih kutija, muzejskih depoa i porodičnih sehara izvlači ono što je gotovo nestalo iz javnog prostora. A njegove nošnje pronašle su svoj put kod mnogih kupaca, od Bosne i Hercegovine, širom Evrope, čak do Amerike.
„Kad sam u muzeju otkrio koliko mi imamo bogatstva, koliko vrsta anterija, dimija i različitih vrsta nošnji postoji samo na prostoru Bosne i Hercegovine, nekako me to ponukalo da radim još više. Da te stvari izvadimo iz arhiva i prezentujemo ljudima.“
Prisjeća se vremena kada su brojna kulturno-umjetnička društva mnogo češće posezala za koreografijama i kostimima iz drugih zemalja nego iz vlastite tradicije.
„Sjećam se da je jedno društvo imalo deset koreografija, a samo jednu ili dvije iz Bosne i Hercegovine. Tu je proradio neki moj inat. Rekao sam sebi: pokazat ćemo da imamo bolje nošnje. Ja volim folklor i za mene folklor nema granice, ali imamo svoje i to prvo moramo upoznati.“
Kao predsjednik Saveza kulturno-umjetničkih društava Zeničko-dobojskog kantona i dugogodišnji predsjednik Ansambla Bosnia Folk, Husejnović je tu filozofiju pretočio u konkretan rad.
„Na repertoaru mog društva su isključivo igre iz Bosne i Hercegovine. Svih naroda, naravno. To smo prepoznali i prenijeli na Savez. Mislim da smo napravili jedan korak ka očuvanju tradicije, kulture i običaja.“
Njegova kritika nije usmjerena protiv drugih kultura, nego protiv vlastitog zaborava.
„Nažalost, mnoga naša društva koja djeluju van Bosne i Hercegovine često igraju sve osim igara iz svoje države. Imate bošnjačka kulturna društva koja izvode igre iz Vranja ili drugih krajeva regiona. To nema nikakve logike. Ja uvijek kažem: prvo njegujmo svoje, pa ćemo onda poštovati i tuđe.“
Govoreći o saradnji sa stručnjacima i institucijama, često ističe da nijedan ozbiljan projekat ne može nastati bez oslanjanja na nauku, dokumentaciju i terenska istraživanja.
„Moja prva saradnja bila je sa Gradskim muzejom Zenica. Tu su i Zemaljski muzej, Muzej Travnika, Muzej Tešnja, Muzej Visoko. Dopunjujemo jedni druge kroz projekte.“
On također pokušava vratiti u život tehnike koje su gotovo nestale iz svakodnevne upotrebe.
„Radimo na vraćanju starih zanata poput zlatoveza i rada sa srmom. Donio sam jednoj gospođi originalni jelek i pitao je može li napraviti isti takav. Toliko se oduševila da je rekla: ništa drugo nećemo raditi, samo ovo.“
Na taj način, uz nošnje, oživljavaju i zanatska znanja koja su generacijama oblikovala bosanskohercegovačku kulturnu baštinu. Narodna nošnja iz „Ruha“, kako objašnjava Husejnović, nije proizvod jednog para ruku već je rezultat kolektivnog znanja.
„Uključio sam žene iz naših udruženja. Imam vezilju koja ima više od osamdeset godina. Veze bez šablona i bez crteža. Pogleda motiv i jednostavno ga prenese na platno. Sretna je što još može raditi i prenositi svoje znanje mlađima.“
U proces su uključeni i krojači, šivači, majstori nakita i obućari.
„Desetak ljudi učestvuje u izradi. Svako zna svoj dio posla. Neko veze, neko kroji, neko šije. Imamo ljude koji izrađuju nakit, papuče. Sve mora odgovarati vrsti nošnje koju radimo. Ako je materijal malo drugačiji, može se tolerisati nijansa. Ali kroj ne smije odstupati. Nikako. Nekad ljudi kažu da nešto ne stoji kako bi danas trebalo stajati. Ali tako je bilo. Tako se nosilo.“
Govoreći o starim krojevima, sa divljenjem opisuje racionalnost nekadašnjih majstora.
„Kada iskrojite jednu anteriju po originalnom kroju, ne ostane ni centimetar viška materijala. Sve je proračunato. Sve se iskoristi. To pokazuje kakvo su znanje imali ljudi prije stotinu godina.“
Među projektima na kojima je radio, posebno mjesto zauzima i nošnja bošnjačkog stanovništva zeničke vrhovine.
„Uspjeli smo prvi put uraditi repliku nošnje zeničke vrhovine. Kada smo je predstavili, mnogi nisu mogli vjerovati da je to uopće nošnja iz ovog kraja. Pitali su: šta je ovo, otkud ovo?“
Možda upravo ta reakcija najbolje govori o stanju u kojem se danas nalazi naše kulturno pamćenje. Kulturna baština opstaje onoliko koliko postoji ljudi spremnih da joj posvete vrijeme i znanje. Postoji izvjesna simbolika u činjenici da se radionica u kojoj nastaju replike bosanskohercegovačkih narodnih nošnji nalazi iznad gradske pijace. Ispod nje protiče svakodnevica, užurbana i prolazna, dok se na spratu iznad odvija posao sasvim suprotne prirode, pokušaj očuvanja kulturne memorije u njenom najopipljivijem obliku.
U savremenim društvima pitanje kulturnog naslijeđa odavno je prestalo biti pitanje romantizirane prošlosti, a postalo je pitanje kulturnog suvereniteta. Narodi koji ne poznaju vlastite kulturne obrasce, koji ne razumiju genezu vlastitih simbola i ne prepoznaju vrijednost vlastitog iskustva, gube sposobnost da samostalno definiraju budućnost. A kulture, u konačnici, ne nestaju onda kada ostanu bez predmeta, nestaju onda kada ostanu bez ljudi koji razumiju njihovo značenje.
Tekst je objavljen u 12. broju časopisa “Bosna”. Časopis je dostupan na linku.
