Njegova rečenica – „Nažalost, međunarodna zajednica ne čini dovoljno kako se strašni zločini ne bi ponavljali“ – zvuči gotovo cinično u svjetlu njegove vlastite šutnje o tome kakav je to zločin u Srebrenici počinjen. Ako se Genocid ne nazove Genocidom, kako se onda može spriječiti da se ponovi?
Na današnji dan, kada cijeli svijet – ili barem onaj njegov časni dio – obilježava 30 godina od Genocida u Srebrenici, teško je ne osjetiti gorčinu nakon riječi predsjednika Hrvatske, Zorana Milanovića. Još teže je ne primijetiti ono što nedostaje u njegovom službenom obraćanju.
„Na današnji dan, kada obilježavamo tužnu i tragičnu 30. obljetnicu, prisjećamo se više od osam tisuća nevinih žrtava u Srebrenici. Izražavam duboku sućut obiteljima žrtava“, napisao je Milanović na svom Facebook profilu.
Dalje nastavlja: „Vrijeme prolazi, a za njihove obitelji i dalje ostaje golema bol i golema patnja. Odgovornost je svih nas da očuvamo trajno sjećanje na žrtve ovog brutalnog i nepojmljivog zločina i da istina o Srebrenici bude prihvaćena kako bi žrtve počivale u miru.“
Riječi su to koje zvuče saosjećajno. Zvuče dostojanstveno. No, i ove godine – baš kao i prethodnih – predsjednik Hrvatske nije izgovorio onu najvažniju: riječ genocid. Riječ koju je Međunarodni sud pravde u Haagu 2007. jasno izrekao u presudi protiv Srbije. Riječ koju je i sam UN prošle godine ponovio kroz Rezoluciju o međunarodnom danu sjećanja na Genocid u Srebrenici. Riječ koja nije stvar stila, već civilizacijskog minimuma.
Zašto Milanoviću ta riječ ne prolazi preko usana? Je li to posljedica neke unutrašnje političke kalkulacije? Straha od domaćih desničara? Ili možda ličnog inata koji mu ne dopušta da prizna ono što je sudski dokazano, međunarodno priznato i historijski neosporno?
„Ima genocida i genocida“, izjavio je Milanović komentarišući usvajanje Rezolucije o genocidu u Srebrenici u Generalnoj skupštini UN-a. Samo ta rečenica – bez objašnjenja, bez dodatne empatije – dovoljna je da pokaže dubinu Milanovićeve nespremnosti da genocid u Srebrenici prihvati kao univerzalnu historijsku i pravnu činjenicu.
Dodao je tada i kako „Srebrenica nije isto što i Holokaust“, kao da iko tvrdi da jeste. Poenta međunarodnog prava nije u poređenju, već u priznavanju – što Milanović godinama izbjegava.
Njegova rečenica – „Nažalost, međunarodna zajednica ne čini dovoljno kako se strašni zločini ne bi ponavljali“ – zvuči gotovo cinično u svjetlu njegove vlastite šutnje o tome kakav je to zločin u Srebrenici počinjen. Ako se Genocid ne nazove Genocidom, kako se onda može spriječiti da se ponovi?
Zoran Milanović nije privatna osoba. On je predsjednik jedne države članice Europske unije i NATO-a. Njegove riječi imaju težinu i odjek. Upravo zato, njegova uporna izbjegavanja da Genocid nazove pravim imenom postaju sve neugodnija – ne samo za građane Bosne i Hercegovine, već i za građane Hrvatske, naročito one koji razumiju da suočavanje s istinom nije slabost, nego moralna snaga.
Trideset godina nakon Genocida u Srebrenici, više ne bi trebalo biti mjesta za relativizaciju, za poluistine, za diplomatsku kalkulaciju. Vrijeme je da svi – a posebno oni na pozicijama vlasti – počnu govoriti jasno i bez uvijanja. Ako to može Opća skupština UN-a, može i predsjednik Hrvatske. I mora.
